Sakralno blago iz zlatne škrinje drevnog grada

Razgovarala Dubravka Jovanović

Istoričarka umjetnosti, muzejska savjetnica i rukovoditeljka sektora u Pomorskom muzeju CG Kotor, Radojka Abramović, listajući vjekove rodnog grada  u svojoj novoj knjizi pod nazivom  Crkve i samostani Kotora od trinaestog do početka dvadesetog vijeka, zaustavila se do svetih oltara crkava i manastira ali i tradicije  graditeljstva na ovom prostoru.
Podnaslov  izdanja, kao i prethodni, prilikom izdanja Romaničkih crkava grada Kotora – crkve i vjekovi – kaže autorka,  nije slučajan, već je plod promišljenog hoda kroz vrijeme, brojnih  događanja i utisaka o crkvenim zdanjima.
Sakralno  blago u zlatnoj škrinji  drevnog  grada i Boke Kotorske u cjelini, gotovo je dnevna upitanost  posebno ljudi od struke ali i amenet njihov, zavještanje  na brigu za očuvanje  neprocjenjivih vrijednosti njegovih. Istoričari umjetnosti  sa posebnom temperaturom u venama prilaze svetinjama  uz odsjaj novog  snopa svijetla u zavisnosti od vremenske distance  kroz  njihova vjekovna trajanja.
Radojka Abramović  posebno je zaokupljena srednjovjekovnom patinom  i mirisom kotorskih crkava i manastira  ali i načinom života i običaja ljudi,  što dokazuju njene prethodne knjige.

Portal Radio Skala : Analizirajući prvobitnu namjenu crkava i manastira  i  život u civilizacijslim slojevima  Kotora kao otvorene knjige mudre, Vi  ste zapravo  njihov hroničar ali i slikar duše iznutra i vanka?

Radojka Abramović : Biti hroničar je jedan veoma zahtjevan, složen zadatak, a ispoljiti ono što se samo dušom može osjetiti, svrha je i dar izabranih pojedinaca, onih koji vole Kotor i Kotor im to uzvraća.
Moram istaći da svi mi koji se bavimo istorijom i postojećim stanjem  crkvenih zdanja zapravo mijenjamo ulogu nekadašnjih crkvenih vizitatora, brojnih biskupa i visokih crkvenih dostojanstvenika. Naša uloga kao hroničara crkava svakako će biti daleko dragocjenija  budućim čitaocima i istraživačima posmatrano sa određene vremenske distance. Tada će se konkretno znati stanje svake pojedinačno obrađene crkve zaključno sa 2024. godinom, a svakako da je ovdje od velike važnosti i njihov pojedinačan  istorijat od začetka gradnje kroz trajanje u vremenu. Crkve i samostani Kotora mijenjani su kroz vrijeme, uglavnom devastirani brojnim pošastima, zemljotresima, ratovima, osvajanjima, požarima, kugama, nebrigom ljudskog faktora. Danas, kada je grad Kotor, poslije zemljotresa iz 1979. godine dobio novi sjaj, kada su stare palate promijenjene, ipak zasijale novim sjajem uveliko su izmjenjena crkvena zdanja, neka u sakralnoj funkciji, a neka promijenjenih sadržaja sa vrlo malo atributa koji ukazuju na njihovu osnovnu namjenu. Ali, ova knjiga ne bi bila putovanje kroz vrijeme, kada nam ne bi dopustila da vizuelno sagledamo grad Kotor iz vizure srednjovjekovnog čovjeka.

Portal Radio Skala : Crkve i manastiri su bila  sjedišta propovijedanja, zajedničkih molitvi, ali i rasadnici prosvetiteljstva, pisane riječi, obrazovanja i kulture.
Uz istraživačko nadahnuće, što je dakako  motiv više  za Vaše stvaranje, koliko Vam je bilo teško da u tom carstvu sakralnom i duhovnom pronalazite i izdvajate zamimljive pojedinosti, pa u knjizi podsjećate da je u skriptorijumu franjevačkog samostana na Gurdiću pisan poznati rukopisni Breviarium, ukrašen minijaturama i slikovito predstavljate pogurene franjevce kako prepisuju knjige i razmjenjuju mnogobrojne teološke teme?

Radojka Abramović : Da bismo pisali o nekoj temi prvobitno se susrećemo sa tekstovima, literaturom  na istu temu, arhivskim  izvorima, spomeničkim  stanjem, zapisima  na kamenu, ili pergamentu. Zatim slijedi sinteza pročitanog, ali i svojevrsna proživljenost pročitanog kroz slike, viziju, rekonstrukciju duhovne i kulturne prošlosti spomeničke zaostavštine Kotora. Grad zaronjen u misteriozan svijet crkvenih svetitelja, utemeljivača vjerskih redova, kako piše Novak Radonić u svojoj „Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka“ „U Kotoru i okolini , naročito tokom XVII vijeka, bilo je dominikanaca , mrkih (opservanata), crnih (franjecvaca konventualaca), dominikanskih monahinja (Sv. Pavle) franjevačkih opatica (samostan Sv. Križa), monahinja klarisa i bogomoljki tzv. picokara, te je cijeli grad bukvalno vrvio od mrkih, crnih, bijelih fratara i dumni.“ Sve je u gradu bilo podređeno crkvenom učenju, a likovne predstave po crkvama, oltari, oltarske pale i kipovi bili su vizuelna Biblija višeg i nižeg društvenog sloja, svih onih koje je crkva skupljala pod svoje okrilje.

Portal Radio Skala :  Zanimljiv je i lokalitet  Campo Santo, groblje  u blizini Gurdića u Kotoru gdje se sahranjivala srednjovjekovna vlastela, esnaf i zanatlije koje dovodite u kontekst ovog sadašnjeg vremena , oživjelog  zahvaljujući grupici entuzijasta, pok. Don Antona Belana, Antona Palme, Slavka Dabinovića, koji su 2015. godine  inicirali paljenje lumina za Dan mrtvih, evocirajući na ovom groblju uspomenu na drevne Kotorane.

Radojka Abramović : Jeste, to je dug današnjeg čovjeka našim uvaženim precima, koji počivaju na ovom  groblju. Zamislite Dan mrtvih, hladno novembarsko povečerje i na stotinu lumina upaljenih njima u čast na ovom lokalitetu u blizini starog  gradskog jezgra.
Zamislimo samo kako su veličanstveno krasila grad dva samostana na južnoj i sjevernoj strani grada, predivna zadužbina protovestijara Nikole Buće, porušeni dominikanski samostan Sv. Nikole od mosta na Škurdi iz 1344. g. na osnovu darovnice posjeda na Pacijani (današnja Tabačina), srušen 1537. godine pred Barbarosinu opsadu Kotora i samostan franjevaca na Gurdiću, srušen 1657. godine. U skriptorijumu franjevačkog samostana na Gurdiću pisan je poznati rukopisni Breviarium ukrašen minijaturama.U sobi gvardijana Petra Gizde bilo je davne 1400 sabrano 50 knjiga, ogroman knjiški inventar za to vrijeme. Sa pozicije ovog samostana sele se ugrad brojne relikvije: Veliko drveno Raspeće koje je kotorskim franjevcima poklonila Jelena Anžujska žena Uroša I Nemanjića, drvena propovjedaonica, danas u kotorskoj katedrali; Raspeće na zvoniku Nove crkve Sv. Frana,   i  taj hod crkvenih predmeta kroz prostor i vrijeme detaljno je opisan u knjizi.

Portal Radio Skala :  Naslovnu stranu knjige Crkve i samostani Kotora od trinaestog do početka dvadesetog vijeka,  krasi jedinstven oltar crkve Sv. Klare i manastira , jedinog preostalog  franjevačkog  samostana sa crkvom u funkciji do dana današnjeg, na ovom dijelu obale.
Emotivni pečat i Vaša  želja da žive svoj tihi crkveni život i dalje.

Radojka Abramović : Omotnica knjige je jedan divan barokni oltar, djelo Frančeska Kabjanke, proslavljenog venecijanskog oltariste, skulptora i njegovih saradnika. Ova crkva koju krasi bogata i topla unutrašnjost sa kasetiranom tavanicom i likovima u medaljonima franjevačkih svetitelja, djelo Špira Đuranovića, ispunjena je oltarima sa oltarskim palama. Na jednoj od njih je i predstava Sv. Antona i po ovoj cijenjenoj pali crkva je u narodu poznata i kao crkva Sv. Antona Padovanskog.

Portal Radio Skala : Nose vas (Bokeljske bure, juga i bonace) kako glasi  naziv  vaše knjige – romana  sa  perom Vašim umočenim  u zalivsku vodu i sve njene energije i ezoterije.
Kazali ste mi u jednom rzgovoru da perajama plivate kroz priču.  Na obalu izranjate sa novim pričama starih vremena. Podsjetite na poruku ovog Vašeg romana.

Radojka Abramović: Poruka romana je ljubav u svim oblicima, prema rodnoj grudi, zavičaju, voljenoj ženi, ili muškarcu, profesiji, u svim njenim mijenama i obličjima.
Inspiracija za sve što radimo, čemu težimo u životu. Ljubav prema Boki u svim mijenama godišnjih doba nad vodom zaliva i okolnim brdima.

Portal Radio Skala: I dok „Vjekovi prolaze a duše pričaju“, (naslov još jednog vašeg romana) kojim  zaustavljate uru na 15 vijek  i njegovu patinu kako istorijsko sociološku tako i kulturološku i lingvističku, prateći  život znamenite kotorske porodice Buća. Posebnom emocijom klešete lik  dobrotom satkan i sudbinu Anukle, (prastaro i zaboravljeno ime) toga vremena.

Radojka Abramović: Anukla je simbol žene borca, majke, simbol i produkt jednog grada neobične ljepote, u čije stvaranje i nadgradnju su utkane ruke brojnih anonimnih i poznatih arhitekata, skulptora, a preostalu nadgradnju stvorile su kotorske poete i poetese, književnici, slikari.

Portal Radio Skala: Hodom kroz vrijeme koracima koji odzvanjaju starim pločnicima pjaca i pjaceta kotorskih,  podignutog pogleda na kampanele ,Vi nam donosite i sjaj novog sadašnjeg vremena u kojem su mnoga crkvena zdanja promijenila svoju osnovnu  namjenu.
Pa tako, nedaleko od velike trospratnice, nekada Episkopskog dvora i Konsistorija, danas ŠOSMO „Vida Matjan“ nekadašnja crkva Sv. Duha, sjedište istoimene bratovštine iz 1449. pretvorena je u kocertnu dvoranu.
Podsjetite nadalje na današnja zdanja novog ruha i duha  u nekadašnjim duhovnim i crkvenim prostorima.

Radojka Abramović : Ta simbioza starog i novog živi je primjer kontinuiteta duha kotorskog. Iz nekadašnje crkve Sv. Duha odzvanjaju note, klavirske partiture, solo izvedbe uvaženih tenora i soprana. A crkva Sv. Frano Novi u gradu, budući je rasadnik bogate pisane riječi, najbogatija biblioteka važnog knjiškog fonda Kotorske Biskupije.
Dominilkansku  crkvu Sv. Nikole Francuzi prema ugovoru između Rusije i Francuske, mirom u Tilzitu 1807. poklanjaju pravoslavnom stanovništvu Kotora, a zapušteni samostan dominikanskog reda  pretvaraju u Kasarnu Sv. Nikole. Preopširno bi u tekstu bilo pričati o bogatom crkvenom ukrasu dominikanske crkve, koju je krasilo 8 oltara i obližnjem samostanu rasadniku prosvetiteljstva, duhovnosti  i kulture pod čijim su krovom stasali ugledni intelektualci, duhovnici, hroničari Kotora. Danas je ovaj samostanski kompleks, od čega je ostalo jedno krilo četvorougaonog samostanskog klaustra prostor sa suvenirnicama „kotorski bazar“, Kapela Gospe od Rozarija sa sjeverne strane podignuta 1621. g. nekada crkva Sv. Filipa i Jakova Zavedejeva suvenirnica i prodavnica predviđena za prodaju domaćih brendova, pića i hrane.  Najmlađa danas postojeća kotorska crkva Sv. Nikole, s početka XX vijeka, sa romaničkom crkvom SV. apostola i jevanđeliste Luke, jedini pravoslavni hramovi Kotora, jedinstvena je po pseudovizantijskoj koncepciji prostora. Crkvena zvona Sv. Nikole, pandan su zvučnim zvonima Sv. Tripuna, ispraćaju liturgije, svetkovine, vjenčanja.
A nedaleko od velike trospratnice, nekada Episkopskog dvora i Konsistorija, danas ŠOSMO „Vida Matjan“ nekadašnja crkva Sv. Duha, sjedište istoimene bratovštine iz 1449. pretvorena je u kocertnu dvoranu, zvučan naziv za nekadašnju crkvu na glasu. Krećući se južnije dolazimo do nekadašnjeg samostana Gospe od anđela sa istoimenom crkvom. Današnja gradska biblioteka smještena u zgradi samostana, Kino Boka u istoimenoj crkvi svrsishodne su djelatnosti u funkciji kulture i obrazovanja. Cizila, dominikanac, barokni hroničar Kotora hvali prostrani balkon na samostanu Gospe od Anđela, sličan balkonu sa konzolama na providurovoj palati. Raritetno stablo Crne topole posađeno neposredno iza zemljotresa 1667. krasilo je unutrašnji, ogradni samostanski zid. Po svim pravilima struke nedavno je rekonstruisana crkva Sv. Frana Novog u starom gradu, buduća biblioteka bogatog knjiškog fonda kotorske Biskupije, a jedna druga crkva u neposrednoj blizini, dragulj barokne arhitekture Kotora crkva Sv. Josipa, iako je restauriranog zvonika i sa novim krovnim pokrivačem, što spriječava prodiranje vlage u zdanje, u unutrašnjosti „na žalost“ još uvijek liči na scenografiju iz nekog poslijeratnog filma, ili na skori udar zemljotresne stihije. Ovo ne kažem u smislu kritike već dobronamjerne konstatacije da je zrelo vrijeme da se ovaj arhitektonski dragulj u srcu grada što skorije obnovi, a posebno ako se uzme u obzir centralni barokni oltar koji je poput efektne pozornice, djelo Frančeska Kabjanke, sa maestralnim reljefom na antependiju, gdje je prikazana scena „Bijeg u Egipat“. Ovo tim prije što je ovdje je u okrilju crkve jedinstveno groblje kotorske vlastele i visokih duhovnika.