Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima još izviđa slučaj bivšeg predsjednika Odbora direktora Rudnika uglja Milana Lekića koji je 11. oktobra vozio u alkoholisanom stanju i slupao službeno vozilo „infiniti“ – luksuzni brend kompanije Nissan.
Politički analitičar Srđan Vukadinović smatra da je predsjednikov poziv premijeru na razgovore posljedica pritiska međunarodnih partnera
Milatoviću je dijalog sa Spajićem naređen u Briselu
Odnos njih dvojice je nezamisliv za bilo koju državu, a naročito onu koja pretenduje da bude članica EU. Valjda oni treba redovno da imaju te sastanke. Nije sporno što oni sada pripadaju različitim političkim opcijama, ali su oni prije svega politički neiskusni ljudi koji ne znaju kako ostvariti kohabitaciju, navodi Vukadinović procjenjujući da će Spajić Milatovićev poziv iskoristiti da sa njim razgovara i o formiranju vlasti u Podgorici
Najava predsjednika države Jakova Milatovića da će premijeru uputiti poziv za dijalog posljedica je pritiska međunarodnih partnera Crne Gore, a prije svega briselske administracije, smatra politički analitičar Srđan Vukadinović.
– Njemu je t naređeno iz Brisela – istakao je Vukadinović u razgovoru za Pobjedu.
OTOPLJAVANJE ODNOSA
On podsjeća da je Milatović prethodnih dana boravio u posjetama međunarodnim partnerima od kojih je, kako smatra, dobio značajne primjebe, ali i sugestije da komunikacija između predsjednika i premijera mora da otopli.
– Predsjednik je u tom smislu premijeru i uputio poziv za dijalog. Njegova namjera je da se tako odvijaju razgovori – kaže Vukadinović.
Ističe i da je situacija u kojoj dva čelna čovjeka u državi jedan drugog na razgovore pozivaju preko sredstava javnog informisanja nezamisliva u političkom ambijentu.
– Odnos njih dvojice je nezamisliv za bilo koju državu, a naročito onu koja pretenduje da bude članica Evropske unije. Valjda oni treba redovno da imaju te sastanke. Nije sporno da oni sada pripadaju različitim političkim opcijama, ali su oni prije svega politički neiskusni ljudi koji ne znaju kako ostvariti kohabitaciju – navodi Vukadinović.
Naš sagovornik naglašava kako je i sama situacija u kojoj neko iz Evrope pokušava da uspostavi kontakt i koordinaciju između premijera i predsjednika nešto što ne priliči nikome.
Kada je riječ o pozivu za dijalog koji je predsjednik najavio, Vukadinović očekuje kako će taj poziv premijer iskoristiti da sa Milatovićem razgovara i o formiranju vlasti u Podgorici.
– Očigledno je da Pokret Evropa sad gubi izborni kredibilitet i ono što je bio. Taj pokret će sada da iskoristi svaku mogućnost da bi opstao u vlasti – navodi Vukadinović.
Naglašava i da prostor, u kome Milatović i Spajić mogu da pomire međusobne razlike i konačno počnu da sarađuju, mora da postoji jer se to, kako kaže, ne tiče samo njih dvojice nego i građana u ime kojih obojica rade.
NETRPELJIVOST PLAĆAJU GRAĐANI
– Ni država ni građani ne mogu da trpe njihovu netrpeljivost i ostrašćenost. Po pitanjima koja su bitna za put Crne Gore ka Evropskoj uniji mora postojati komunikacija – naglašava Vukadinović.
Govoreći o evropskim integracima Crne Gore, Vukadinović ističe da je očigledno da je i tu, u međuvremenu, napravljen zaokret.
– Koliko do juče, premijer je govorio da će 30 poglavlja veoma brzo biti zatvoreno, a predsjednik nakon ovih posjeta zapadnim partnerima kaže da će biti samo četiri. I tu se stvari komplikuju i zbog svega toga oni moraju da sarađuju i koordiniraju. Njihove sujete moraju ostaviti po strani, jer ako se to tako nastavi onda to pokazuje nezrelost onih koji su preuzeli vlast – zaključio je Vukadionović.
Podsjećanja radi, predsjednik Milatović je u četvrtak, objavom na platformi Iks, javnost obavijestio da će iduće sedmice, po povratku sa službenog puta iz Brisela, a u cilju prevazilaženja nesuglasica između snaga koje pripadaju građanskom centru i ubrzanja evropskog integracionog procesa Crne Gore, premijera Spajića pozvati na razgovor.
Kabinet premijera Spajića na to je reagovao saopštenjem za javnost u kome je pozdravljena predsjednikova najava poziva za dijalog i davanje doprinosa procesima koji će, kako su naveli, voditi ostavrenju strateškog cilja koji je postavila aktuelna 44. vlada da Crna Gora do 2028. godine postane punopravna članica Evropske unije.
Milatović u nebranom grožđu
Politički analitičar Srđan Vukadinović ocjenjuje da se, po pitanju pregovora o formiranju vlasti u glavnom gradu, predsjednik države Jakov Milatović nalazi u nebranom grožđu.
S jedne stane je, kako objašnjava, uslovljen time da će se, ukoliko vlast formira sa Demokratskom partijom socijalista, pokrenuti pitanje njegovog opoziva.
– Mada je to teško ostvariti, jer su za to potrebne dvije trećine poslanika u Skupštini, a onda i da Ustavni sud procjenjuje da li je predsjednik prekršio Ustav – kaže Vukadinović.
Sa druge strane, ukoliko Milatović vlast formira sa svojim doskorašnjim političkim partnerima, Vukadinović objašnjava da bi time sva njegova upozorenja da Crna Gora kaska i da se ponaša antievropski pala u vodu.
– A to je za njega još veća opasnost od samog opoziva – smatra Vukadinović.
Vukadinović ističe i da Milatovićeva politička grupacija ima ultimativne zahtjeve u vezi sa izborom gradonačelnika što je, kako kaže, takođe nezamislivo za politički ambijent, jer se ne poštuju izborni rezultati.
– Grupacija koju predvodi Milatović, sa ovim zahtjevima, nije bliska ni DPS-u ni partijama iz vlasti. Sa zahtjevima koje je ispostavila ne može komunicirati ni sa jednima ni sa drugima, jer ni jedni ni drugi to neće prihvatiti. Ako neko to i prihvati onda je to, prije svega, rezultat političke slabosti, a ne želje za kompromisom – istakao je Vukadinović.
Spajić: Nijesmo se ni svađali da bismo se mirili
Komentarišući najavu predsjednika države da će ga pozvati na dijalog, premijer Milojko Spajić je poručio kako se „nijesu ni svađali da bi se mirili“, ali i da se on zalaže za konstruktivnost.
– Treba zajedno da radimo na rješavanju problema. Mnoge stvari stoje u mjestu, jer vlast nije formirana. Zbog toga ćemo pokazati maksimalnu konstruktivnost – rekao je Spajić na jučerašnjoj konferenciji za medije na kojoj je predstavio prijedlog plana restrukturiranja Instituta „ Dr Simo Milošević“.
Istakao je i da su evropske integracije nadležnost Vlade i da predsjednik tu nema nikakve ingerencije.
– Evropske integracije podrazumijevaju usvajanje raznih zakonskih rješenja. Predsjednik neke zakone nije potpisao, a tu je i pitanje pojedinih ambasadora koji nijesu dobili podršku predsjednika države. To su stvari koje treba da se dese i sve institucije treba da se uključe, i nadam se da će postojati konstruktivna spremnost za saradnju. To uključuje i predsjednika države – naveo je on.
Kada je riječ o navodima predsjednika da je Crna Gora skrenula sa evropskog puta, Spajić je odgovorio da je vlada koju predvodi najviše napredovala u EU integracijama od svih prethodnih vlada.
– Svi činioci društva, treba da stanu iza plana da svi zajedno što brže idemo u EU. Nevažno je koliko je ko mali ili veliki. Mi možemo da živimo bez obzira na opstrukcije predsjednika. Zakone ćemo usvajati i dvaput – poručio je Spajić.
Pobjeda
Prijeti li nam korporativni totalitarizam (fašizam)?
Kada bismo nekad rekli da u kapitalizmu „vladaju elite”, podrazumijevalo se da mislimo da djeluju „iz sjene”, utječu na političare koji onda, po njihovom nalogu, donose zakone i kroje politike u njihovu korist. Obično je to značilo da treba otkriti „tko vuče konce”. Ako je Silvio Berlusconi bio političar čvrstih veza s kapitalističkim interesnim grupacijama, ali i s talijanskom mafijom, onda su se te veze – istraživale, proučavale. No danas su prvi „pobočnici” američkog predsjednika Donalda Trumpa oni koji bi inače djelovali „iz sjene” – javno na političkoj sceni, uz njega. Bogataši, vlasnici najprofitabilnijih firmi, kapitalisti uključuju se u javnu politiku. Dvojica istaknutih su Elon Musk, osnivač i glavni direktor SpaceX-a, Tesla Inc., vlasnik platforme X i Jeff Bezos, osnivač Amazona, prvi i drugi najbogatiji čovjek na svijetu, prema procjenama Forbesove liste milijardera za 2024. godinu.
Elon Musk s Vivekom Ramaswamyjem, još jednim milijarderom, poduzetnikom, kapitalistom imenovan je voditeljem institucionalnog para-tijela Odjela za učinkovitost vlade, skraćeno DOGE (Department of Government Efficiency). Usput, mala digresija, doge na talijanskom znači dužd i istoznačnica je izrazu duce koji dolazi od latinskog izraza dux. Iako su tvorci ovog akronima toga sigurno blaženo nesvjesni – izraz upućuje na tip vlastelina koji svoj autoritet u prvom redu stječe bogatstvom, a naziv vođa, duce, nosio je fašist Benito Mussolini koji je s današnjim istaknutim kapitalistima dijelio mnoga obilježja sociopatskog ponašanja.
Musk i Ramaswamy dobili su priliku preko institucije DOGE, vanjskog savjetodavnog odbora, raditi na smanjenju troškova administracije i propisa američke Vlade. Navodno prenapuhana administracija treba biti srezana u „odlučnoj akciji” kako ju zovu. Revolucionarni patos pothvata ističe se i u pozivu Odjela za radna mjesta za “revolucionare sa supervisokim kvocijentom inteligencije koji žele smanjiti vladu i voljni su raditi 80+ sati tjedno na neglamuroznom rezanju troškova”. Životopise će ovi visoko inteligentni radoholičari moći predati preko Muskove privatne platforme – X. Manje inteligentnima smatraju ostale američke građane koji ne bi trebali vidjeti sukob interesa onih koji „režu” javno u korist privatnog. No, sukob interesa vrišti iza svakog zareza. Ipak, činjenica je da je ova politika pobijedila na izborima i da je ova „mantra” o prenapuhanoj administraciji raširena čak i kod Republikancima i Trumpu nesklonih liberalnih medija.
Cilj je odbora, odnosno agencije rekordno smanjiti broj zaposlenih u saveznoj administraciji. To misle postići isplaćivanjem otpremnina postojećim radnicima, ukidanjem fleksibilnosti rada na daljinu, reklasificiranjem federalnih radnika – drugim riječima pritiscima na radnike, sistemom mrkve i batine. Ramaswamy ne bira riječi pa njihovu zadaću opisuje kao “masovnu deportaciju federalnih birokrata iz Washingtona”. Izraz „deportacija” podsjeća na pro-fašističke politike prema migrantima. Kao i s migrantima, desni ekstremizam i ovdje nastoji dehumanizirati radnike u administraciji i preusmjeriti bijes s elita na radništvo zaposleno u javnom i državnom sektoru (za koje naša, domaća inačica sociopatskog narativa koristi pogrdnu generalizaciju “uhljebi”). Mehanizam je poznat – zavadi pa vladaj.
Druga zadaća je smanjiti propise – to je konstantna neoliberalna mantra oko „prevelikih propisa” i potrebe deregulacije svega, što je i jedan od temeljnih stupova neoliberalizma – deregulacija kao ukidanje mnogih zakonski propisanih procedura i mehanizama koji služe ostvarenju ili zaštiti prava iz radničke, ekološke, zdravstvene, socijalne domene koja kapitalu predstavljaju trošak i smanjuju profit a ljudima osiguravaju temeljne potrebe.
Kako će provoditi te mjere? Musk i Ramaswamy nastojat će osigurati transparentnost – snimanjem podcasta. Umjesto zamornih dokumenata, ovaj će dvojac laprdati pred kamerama i to se treba računati kao odgovornost odnosno „accountability” projekta. To će biti „zabavno”, obećavaju. A u popis „zabava” koje će osigurati je i „ljestvica najluđeg trošenja vaših poreznih dolara”. Eto ako vam nije dovoljno zabave, sami ste si krivi. A da bi što više djelovali hollywoodski, kao da opisuju Terminatora iz istoimenog filma, DOGE opisuju kao „najvećeg rezača”. S druge strane im stoje dosadni sindikati, koji se sada pripremaju za tu „borbu”, do posljednje kapi krvi. Sindikati, naime upozoravaju na to da savezna administracija ima svoju svrhu, a ta je pružati usluge Amerikancima, te da će masovna otpuštanja državnih službenika sigurno imati negativne posljedice.
Treba li uopće spominjati da Muskove tvrtke SpaceX i Tesla imaju ugovore s državom koji su „teški” milijarde dolara i da su odgovorni nadzornim državnim regulatorima, koje, ovim manevrom, misle sasjeći na komadiće. Takva se prilika, uistinu, pruža jednom u životu, a Musk ju je platio s procijenjenih 200 milijuna dolara Trumpovoj kandidaturi. Nije slučajno da je odmah nakon pobjede na izborima Trump s Muskom otputovao u Washington da bi u društvu drugih republikanaca prisustvovali Ultimate Fighting Championship (UFC) borbi u New Yorku. Jasna je identifikacija političkih UFC boraca s golorukim snagatorima – jednako su uspješni u „uništavanju” protivnika.
Odmah zatim otišli su u Teksas gledati lansiranje najveće SpaceX rakete na Muskovom projektu koji zahtjeva ogromne novce – iz javnog proračuna, iako će rezultati istraživanja biti – u privatnim rukama. Medeni mjesec predsjednika Sjedinjenih Američkih država i predstavnika elita, tek je počeo. Očekuje se da će i na inauguraciji Musk stajati pored Trumpa, s njegove desne strane.
Istovremeno, vidljiv je potpuni izostanak karizme, a često i socijalne inteligencije tajkuna poput Muska i Bezosa, zbog čega znaju na sebe navući i pravedni zdravi, proleterski bijes. Online peticiju kojom se tražilo da se Bezosu, nakon leta u svemir „zabrani povratak na Zemlju” potpisalo preko 80 tisuća ljudi. Bezos je na posebnoj aukciji, naime, za 28 milijuna dolara platio sebi mjesto za let u svemir. Nekadašnji izvršni direktor Amazona trkelja o filantropiji, što voli činiti i Bill Gates, dok je sindikalno organiziranje u Amazonu zabranjeno, poznati su slučajevi brutalnog iskorištavanja Amazonovih radnika, svedenih na puke strojeve, kao i brutalni nadzor radnika putem softvera i kamera koji su omogućili da se prati svaki njihov korak kako bi zadovoljili visoko postavljene radne norme.
Amazon je jedan od najvećih korona profitera. Bezos se u samo tri mjeseca pandemije COVID-19 obogatio za 24 milijarde dolara. Imovina Jeffa Bezosa porasla je za 75 milijardi dolara od početka 2020. godine do 11. kolovoza 2020. godine. U odnosu na drugi kvartal 2019. godine, rast dobiti Amazona približio se 100% u drugom kvartalu 2020. godine. Prihod Amazona 2023. godine porastao je s 280milijarde na 574 milijarde dolara. Samo 25 milijuna dolara (odnosno 0,01% osobnog bogatstva Jeffa Bezosa) uloženo je u fond za pomoć zaposlenicima, koji je Amazon osnovao tijekom pandemije, a za dodatne donacije su tražili i pomoć javnosti. Broj nezaposlenih je u Americi u ta tri mjeseca mjeseca pandemije prešao 30 milijuna.
Ukratko, potrebe za skrivanjem kapitalista koji imaju privatni interes od državne blagajne i propisa, iza političara i njihovih političkih stavova – više nema. Ako je ono što se do jučer smatralo koruptivnom praksom, danas dio političkog establišmenta, a veza između interesa kapitalista i političke moći – predstavlja se kao poželjna, onda smo ušli u fazu kapitalizma koja više niti ne treba političare. Proces je to koji je davno započeo kroz depolitiziranje područja normativnih regulacija – koje je Jürgen Habemas opisao kao proces vladavine tehnokratskih elita koje zastupaju parcijalne interese vladajuće klase. Nazvao je to „poznanstvljenjem politike” jer političar postaje tek izvršnim organom navodno neovisne i dezideologizirane „znanstvene inteligencije”. To je ona mantra prisutna i u našem javnom prostoru „pustimo stručnjacima” da vode državu, tako ćemo se riješiti zle ideologije. Pri tome se nudi privid da je političar samo privremeno rješenje u još nesavršenoj racionalizaciji vlasti i „vladavini stručnjaka”.
Takva se bajka o savršenom svijetu bez političara i ideologije pojavljuje od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, simptomatično, paralelno s udarom na „državu blagostanja”, privatizacijom i komercijalizacijom zdravstva, obrazovanja, socijalnih usluga. Uz vladavinu tehnokrata, navodno depolitiziranih stručnjaka, kapitalizam ulazi u sasvim novu fazu neoliberalnog kapitalizma. Neoliberalizam njegovi zagovornici definiraju kao „porast kompetitivnosti” i učinkovitosti, a tvrde da se ona postiže deregulacijom, otvaranjem nacionalnih tržišta za globalnu trgovinu i kapital, uključujući financijska tržišta, smanjenjem uloge države kroz privatizaciju i ograničavanje djelovanja vlade koja proizvodi fiskalni deficit i gomila dug. U realnosti riječ je o sve većem opterećenju radništva, sve većoj prekarnosti radnih odnosa te niskim i stagnirajućim nadnicama, uz rast troškova života na čemu profitiraju korporativni karteli koji bilježe rekordne dobiti, što se radikaliziralo osobito za vrijeme krize pandemije COVID-19. No pritisak na radništvo nakon pandemije još se više povećava jer se država koja je vodila intervencionističke politike, u kontekstu ekonomskog usporavanja i recesije na pomolu, posebno kod najsnažnijih EU ekonomija, sada vraća na „početne postavke” povratkom na mjere štednje i rezanja proračunskih deficita te otvaranjem prostora daljnjoj deregulaciji – elementima koji suu pandemiji samo privremeno suspendirani. Zagovaranje mjera štednjelogična je ideološka akrobacija ne samo Muska i Ramaswamyja i njihove agencije. Slične akrobacije pratimo i na našem, domaćem terenu, gdje razni „poduzetnici” od Nenada Bakića, do Saše Cvetojevića zagovaraju slične „ljekovite” poteze za domaći javni i državni sektor. No, mjere štednje su tu da osiguraju da se teret krize prevaljuje na leđa radnika, a ne kapitala i bogatih, da se povećava zaoštrenost konkurencije i prodube podjele među radnicima i da ta borba osigurava što jeftiniju radnu snagu kapitalistima. To „liberalno sljepilo”, kako ga je nazvao Marko Grdešić, ne bi moglo biti učinkovito da ono, putem asistencije medija i političara nije prevladalokao „zdravi razum” odnosno, kako će reći kanadski marksist Michael Lebowitz – „spontana ideologija svakodnevnih pojmova”. Kapitalisti sami proizvodeideološkiokvir koji je iskrivljena verzija stvarnosti, a predstavlja njihovu individualnu perspektivu koja, odgovara njihovim individualnim problemima. Problem je što je ta perspektiva u kapitalizmu poopćena kao dogma,prisutna u medijima i općenito u javnom prostoru.
Tako je jedna od poopćenih mantri neoliberalizma ona o neučinkovitom javnom sektoru i potrebi da se on reže. S druge strane, pravu istinu o neučinkovitosti privatnog sektora i generiraju nepotrebnih poslova koje je antropolog David Graeber nazvao, ‘bullshit jobs’ – u sektoru američkog privatnog zdravstva, od kapitalista nećete čuti. Tu je istinu otkrio Barack Obama kada je na pitanje zašto uvođenje univerzalnog zdravstvenog osiguranja smatra problematičnim, iako ga je nekad ranije zagovarao, odgovorio da bi uspostavljanje državnog univerzalnog osiguranja toliko pojednostavilo procedure i smanjilo administraciju da bi više milijuna zaposlenih koji rade u privatnim osiguravajućim društvima postalo suvišno.
Živimo u novom razdoblju liberalne demokracije – koje podsjeća na razdoblje suverena, vladavine aristokracije, sada novog doba – Muska i Bezosa čija pojava signalizira brisanje demokratske dimenzije i vraćanje u ruke moćnika koji otvoreno zagovaraju svoje interese. Ipak, nešto je specifično samo za liberalizam i kapitalistički način proizvodnje. Sjetimo što je zapravo liberalna demokracija, što je liberalizam? Francuski filozof Michel Foucault je rekao da je liberalizam specifičan raison d’etat, umijeće vladanja, režim istine države koja politiku i ekonomiju uvodi kao alate odvajanja istinitog od lažnog. Primjerice, razlozi da neki suveren poveća poreze tijekom 16. ili17. stoljeća mogli su biti puki čin suverenova prava, feudalnih prava. Vladar je mogao što mu se prohtjelo.
No u tzv. liberalnoj demokraciji vladajući moraju svoje poteze obrazložiti putem političke ekonomije – novi porezi moraju biti obrazloženi kao dobrobit svih, a ne samo onih koji vladaju. Predstavnici postavljaju ograničenja kojih se drže, a to su ograničenja političke ekonomije. Ideologija u tom kontekstu ne može biti jednostavno trbuhozborstvo vladajućih – oni vlastite interese trebaju prikazati kao interese svih. Iako Musk i elite imaju sasvim prozirnu agendu, njihova motivacija se „kiti” općim dobrom „rezanja” administracije, osiguravanja poduzetništvu „da prodiše”, što je izraz koji se voli u nas koristiti.
No neoliberalizam ulazi u fazu u kojoj na poziciju suverena dolaze sami kapitalisti i sami zastupaju svoje interese, dok im političari kao posrednici nisu niti potrebni. Stupanj iluzije – ideološke manipulacije je toliki da više nije niti potrebno igrati igru iluzija i kriti se iza lica političara – same elite govorit će za sebe i iz vlastitih interesa. To samo govori o stupnju indoktrinacije, spontanoj ideologiji neoliberalnog raison d’etat kroz medije i politiku. To su klasične „pogreške kompozicije”, uobičajene zablude u kapitalizmu koje je demaskirao i Karl Marx objašnjavajući društvene fenomene iz perspektive cjeline i time ukazujući koliko su pogrešna njihova objašnjenja iz pojedinačne perspektive, kao i njihove teorijske generalizacije koje je posebno razorno rastavljao kod tzv. vulgarnih ekonomista. Jedna od njih je i da svaki radnik može postati kapitalist samo ako je dovoljno odlučan i sposoban. Istina je pak da će većina ljudi u kapitalizmu uvijek biti u poziciji da nema od čega živjeti ako ne proda svoju radnu snagu i radi u korist manjine kapitalističkih vlasnika, čak i u hipotetskom slučaju da su svi radnici podjednako odlučni i sposobni biti kapitalisti.
Dok će samo oni koji imaju plaćati zdravstvenu uslugu u privatnom sektoru, djecu slati na preskupa školovanja, dok će ostali rintati za premale plaće, kapitalisti će nas rješavati „nepotrebne birokracije” i zakona koji bi trebali biti tu upravo da nas zaštite. Stoga je zadaća antikapitalističke ljevice upravo upozoravati na spontanu ideologiju i upućivati na mitove koji osiguravaju status quo i vladavinu kapitalističkih elita.
Tekst je objavljen u Večernjem listu, 30. studenoga 2024. godine
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].