SVJETLOST MEDITERANA U PLAVOM LIKOVNO STVARALAŠTVO MERSIHE RESULBEGOVIĆ-MAVRIĆ

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Inspirisana bogatim naslijeđem svoga rodnog grada, ona kroz apstraktnu interpretaciju otkriva suštinu Mediterana kao prostora snova, tranzicije i povezanosti. Plava boja, u svim svojim nijansama, dominira njenim platnima, stvarajući osjećaj dubine i tajanstvenosti, dok crvene nijanse često unose element dinamike i kontrasta. U ovom spoju apstraktnog i realnog, njena umjetnost postaje uzvišeno svjedočanstvo o ljepoti, snagi i magiji likovne umjetnosti. Njena serija slika iz ciklusa “Plavetnilo” odiše mediteranskim duhom i podsjeća na bogatstvo života kraj obale, istovremeno naglašavajući ljepotu prolaznosti trenutka. Umjetnička poetika Resulbegović-Mavrić prožeta je dubokom refleksijom o svijetu koji nas okružuje, ali i o unutrašnjem univerzumu svakog pojedinca. Ovaj ciklus nudi priliku da se na trenutak zastane i osjeti magija mora – bezvremenske dimenzije koja će nas poput magije voditi dalekim horizontima obala.

Ciklus “Plavetnilo” slika broj (1). Plavetnilo dominira ovom slikom, uvlačeći posmatrača u meditativni prostor prožet tajanstvenošću i samoposmatranjem. Umjetnica nas vodi kroz dinamičan odnos boja i formi, đe plava boja ne simbolizuje samo beskraj mora već i dubine ljudske duše. Na slici se uočavaju naznake oblika koji podsjećaju na brodove ili prozore, lebdeći u neuhvatljivom prostoru između neba i vode. Ta lebdeća forma pruža osjećaj pokreta i tranzicije, dok tekstura i nijanse stvaraju utisak snage prirode i unutrašnjeg mira. Mersiha Resulbegović-Mavrić u ovom djelu majstorski koristi apstrakciju kako bi stvorila povezanost između realnog svijeta i onoga što se krije u mašti. Plava boja, koja dominira platnom, prelazi iz dubokih tonova u svjetlije nijanse, stvarajući efekat dubine i beskonačnosti. Uz to zemljani tonovi naglašavaju kontrast i unose elemente topline, dok pojedinačni oblici unutar plavetnila djeluju kao simboli – možda tragovi prošlosti, brodovi sjećanja ili prozori nade. Slika broj (1) iz ciklusa “Plavetnilo” odiše harmonijom i smirenošću, dok istovremeno poziva posmatrača da istraži sopstveni unutrašnji svijet. Kroz ovo djelo, Mersiha Resulbegović-Mavrić ne samo da vizuelno prenosi snagu mora i Mediterana, već i duboko ljudsku potrebu za slobodom i introspekcijom. Svaki detalj na platnu, od slojeva boje do teksturalnih elemenata, govori o pažljivom promišljanju umjetnice, koja uspijeva da kroz apstrakciju ispriča univerzalnu priču o povezanosti čovjeka sa prirodom i vlastitim unutrašnjim prostranstvima.

Slika broj (2) iz ciklusa “Plavetnilo” donosi doživljaj prostranstva i eterične atmosfere koja se otvara pred posmatračem. Dominiraju nijansirano plavetnilo koje se preliva između tamnih i svijetlih tonova, dok centralni motiv – figura nalik stablu ili jarbolu – izranja iz plavetne podloge, unoseći element vertikalnosti i kontrasta. Na horizontu se nagovještava linija koja može podsjećati na valovitu obalu ili neuhvatljive granice snova, dok raspršena svjetla u donjem dijelu platna stvaraju dojam naseljenog pejzaža ili gradskih lampi koje trepere u noći. Mersiha Resulbegović-Mavrić u ovom djelu naglašava suptilnu povezanost čovjeka sa prirodom, ali i njegovu želju da nadilazi sopstvene granice. Jarbol koji stoji uspravno može simbolizovati brodove na pučini, ali i unutrašnju stabilnost, dok rasvjeta oko njega odaje osjećaj života, dinamike i prisustva civilizacije unutar beskrajne prirodne sfere. Njena sposobnost da uokviri trenutak meditativnog spokoja prožet simbolima naglašava umjetničku zrelost i poetski izraz. Boje koje se prelivaju između plave, bijele i nježno ružičaste donose osjećaj svitanja ili smiraja, trenutka kada se dan i noć stapaju u jedinstvenu simfoniju svjetlosti. Kompozicija djeluje otvoreno, pozivajući posmatrača da uđe u dijalog sa motivima i vlastitim osjećajima. Ovo djelo Mersihe Resulbegović-Mavrić nas uči da plavetnilo nije samo boja, već prostor kontemplacije, povezanosti i trajne ljepote Mediterana.

Slika broj (3) iz ciklusa “Plavetnilo” zrači tišinom i atmosferom povučenosti u sopstveni unutrašnji svijet. Umjetnički izražaj dominira prostranim plavim površinama koje se postepeno stapaju sa svjetlijim nijansama, stvarajući osjećaj prostranstva i neuhvatljivosti. Na platnu, crvene forme se ističu poput plamenova koji unose dinamičnost u inače spokojnu i mističnu scenu, dok tamne sjene sugerišu dubinu i skriveni sadržaj. Mersiha Resulbegović-Mavrić ovđe istražuje granice apstrakcije kroz jedinstveni spoj nijansi i tekstura. Umjesto introspektivnog preispitivanja, slika otvara vrata unutrašnjem sagledavanju, pozivajući posmatrača na trenutak kontemplacije i razumijevanja sopstvenih emocija. Plavo područje odiše spokojem i beskonačnošću, dok crvene forme unose element života i energije, stvarajući kontrast između statike i pokreta. Linije na horizontu, koje se jedva naziru, podsjećaju na obrise dalekih obala ili oblaka, pružajući osjećaj iščekivanja i putovanja, kako fizičkog tako i duhovnog. Svjetlosni prelazi i suptilne nijanse djeluju kao poveznica između prirode i čovjekove unutrašnje dinamike, đe svaka boja odražava određenu emociju ili stanje duha. Umjesto meditacije, Resulbegović-Mavrić nas uvodi u prostor refleksije, đe se prostori uma i pejzaža prepliću u harmoničnom skladu. Ova slika, sa svojom razigranošću boja i nenametljivom naracijom, oslikava umjetnički svijet pun suptilnosti i univerzalne simbolike. Mersiha Resulbegović-Mavrić pažljivo uravnotežuje apstrakciju i konkretne forme, naglašavajući kako umjetnost može biti prostor tišine u kojem se posmatrač može suočiti sa sobom na najintimniji način. Svaki potez kista, svaka nijansa i tekstura doprinose ovoj vizuelnoj poemi koja proslavlja ljepotu Mediterana i ljudske duše.

Slika broj (4) iz ciklusa “Plavetnilo” otkriva snažan vertikalni tok energije i svjetlosti koji se izdiže iz centra platna. Kompozicija odiše monumentalnošću i spokojem, dok vertikalne linije u pozadini stvaraju utisak neprekidnog toka – možda kiše, svjetlosnih zraka ili simboličnog pročišćenja. U donjem dijelu slike dominira plavetnilo, prožeto bijelim obrisima nalik na pjenu talasa, dok crveni akcenti unose osjećaj dinamike i kontrasta, simbolizujući možda iskru života unutar ove smirujuće scene. Mersiha Resulbegović-Mavrić koristi bogatstvo tonova plave boje kako bi dočarala dubinu i emocionalnu rezonancu prostora. Umjesto introspekcije, djelo pruža priliku za usredsređivanje na povezanost sa prirodom, prizivajući osjećaj prosvetljenja i mira. Svjetlosni stub u centru slike može se tumačiti kao metafora transcendencije, izlaza iz tame ka svjetlosti, iz nepoznatog ka spoznaji. Kompozicija je pažljivo uravnotežena – dok vertikalne linije daju osjećaj stabilnosti i kontemplacije, horizontalni bijeli obrisi talasa donose kretanje i živost. Plava boja, koja dominira platnom, evocira beskrajne horizonte mora i neba, dok crveni akcenti podsjećaju na toplinu i energiju ljudskog postojanja. Ova slika ne samo da nas uvodi u svet meditativnog spokoja već i budi osjećaj neprekidnog toka života i prirodnih ciklusa. Mersiha Resulbegović-Mavrić ovim djelom postiže suptilan balans između apstrakcije i simbolike. Svaki potez njenog kista deluje kao dio naracije o večitoj povezanosti čovjeka sa beskrajem prirode. Djelo nas poziva da se predamo tišini i promišljanju, dok nas istovremeno vodi ka osjećaju duboke harmonije i sklada s univerzumom.

Slika broj (5) iz ciklusa “Plavetnilo” otkriva prostranu kompoziciju koja se prostire poput sna o beskonačnom horizontu. Ovaj rad Mersihe Resulbegović-Mavrić svojim skladom boja i formi odiše poetskom naracijom u kojoj se sukobljavaju tišina i pokret, spokoj i energija. Dominacija plave boje simbolizuje dubine mora i beskraj neba, dok kontrastni crveni akcenti unose element uzbuđenja, nalik treptajućem plamenu ili cvjetovima koji prkose surovosti prirodnih elemenata. U centralnom dijelu slike pažnju privlači svijetli prostor, nalik sanjivom pejzažu koji lebdi između stvarnog i imaginarnog. To svjetlo, koje se širi poput izmaglice, može se tumačiti kao trenutak razvedravanja, proboj nade ili odraz svjetlosti sa mora. Bijela boja unosi pročišćenje, dok zelene i plave nijanse dočaravaju valovitu liniju pejzaža, koja djeluje kao granica između stvarnosti i mašte. Mersiha Resulbegović-Mavrić u ovom djelu koristi kolorističku ekspresiju kako bi istražila granice percepcije. Svaka boja ima svoju težinu i simboliku – plavo priziva duboku kontemplaciju, crveno evocira impuls života, dok bijelo djeluje kao metafora unutrašnjeg pročišćenja. Njen slikarski jezik je sugestivan i neuhvatljiv, ostavljajući posmatraču slobodu da tumači djelo prema sopstvenom emotivnom iskustvu. Tekstura slike ima važnu ulogu u izrazu. Suptilni potezi kista stvaraju osjećaj kretanja – od dubokih slojeva plave u donjem dijelu prema svjetlijim tonovima na vrhu, dočaravajući vertikalni tok energije. Crveni detalji, raspoređeni poput tragova, unose osjećaj dinamike i ritma, podsjećajući na tragove ljudskog prisustva unutar ovog prostranstva prirode.

Slika odiše atmosferom koja balansira između stvarnog pejzaža i unutrašnjih pejzaža ljudskog duha. U njoj nema doslovnog pripovijedanja, već suptilna metaforičnost koja omogućava svakom posmatraču da pronikne u sopstvenu emotivnu rezonancu. Umjetnica kroz ovo djelo pokazuje kako plavetnilo nije samo boja, već duboko emocionalno stanje, prostor smirenja, ali i prostor snage. Kompozicija slike djeluje kao vizuelna pjesma – balans svjetlosti i tame, pokreta i tišine, stvara harmoniju koja zavodi posmatrača. Mersiha Resulbegović-Mavrić pokazuje vještinu u oblikovanju suptilnih prelaza boja i tekstura, postižući efekat gotovo muzičkog sklada na platnu. Kroz ovo djelo, umjetnica nas poziva da osjetimo Mediteran ne samo kao fizički prostor, već kao stanje svijesti, duboko usađeno u ljudsku maštu i kolektivno pamćenje. Slika broj (5) ne ostavlja posmatrača ravnodušnim. Njena monumentalnost leži ne samo u dimenzijama već i u sposobnosti da prenese osjećaj univerzalne povezanosti između čovjeka i prirode, između prostora i vremena. Ovo djelo je snažan primjer kako umjetnost može transcendirati granice i postati ogledalo najdubljih ljudskih emocija i misli.

Slika broj (6) iz ciklusa “Plavetnilo” predstavlja viziju koja lebdi na granici između snoviđenja i stvarnosti. Dominira osjećaj neuhvatljivog prostora u kojem se prepliću tamne i svijetle plave nijanse, stvarajući atmosferu mistične tišine. U centru pažnje nalazi se figura nalik urbanom pejzažu ili imaginarnom brodu – silueta koja izranja iz plavetnila, naglašena zlatnim i svjetlucavim detaljima. Ova kompozicija podsjeća na drevne gradove iznikle iz vode, ostavljajući utisak monumentalnosti i nadrealne elegancije. Mersiha Resulbegović-Mavrić koristi svjetlost na poseban način, usmjeravajući je tako da djeluje kao prirodni izvor unutar platna. Blagi prelazi između tamnih dubina i svjetlijih tonova stvaraju efekat magličaste pozadine, dok svjetlosni odsjaji u donjem dijelu slike evociraju trepteće lampe ili odraz neba na vodi. Ovaj pejzaž djeluje gotovo kao prizor uhvaćen u trenucima smiraja nakon oluje – trenutak kada priroda i ljudska kreacija dolaze u sklad. Ono što je posebno upečatljivo na ovom djelu je sugestija pokreta unutar statičnosti. Plavetnilo na slici nije jednolično; ono pulsira, diše i prelama se nagovještavajući život ispod površine. Linije i teksture oko centralne figure sugerišu pokret vjetra ili talasa, dok svjetlosni naglasci unose osjećaj ritma, poput tihe muzike koja prati vizuelnu naraciju. Umjesto introspektivnog doživljaja, djelo podstiče na maštanje – ono nas uvlači u priču o dalekim putovanjima, skrivenim gradovima i neispričanim legendama.

Mersiha Resulbegović-Mavrić svojim potezima stvara ne samo pejzaž već i emocionalnu kartu – prostor u kojem se stapaju nostalgija, želja za otkrivanjem i spokoj. Zlatni tonovi koji suptilno probijaju tamu donose trenutke topline i nade, podsjećajući na večernju zoru ili plamen svijeća koji osvjetljavaju daleki horizont. Silueta u centru, bez obzira na svoju apstraktnost, djeluje kao metafora za usamljenost i snagu, za trajnost i prolaznost istovremeno. Svaki detalj slike ima svoje značenje – potezi kista, koji variraju od smirenih i suptilnih do energičnih i dinamičnih, doprinose bogatstvu kompozicije. Plavetnilo postaje metafizički prostor u kojem se prelamaju priče o vremenu, prostoru i ljudskom duhu. Umjetnica ovim djelom uspijeva prenijeti osjećaj mističnog trenutka, trenutka kada se sve usporava i kada se posmatraču pruža prilika da uroni u dubinu sopstvenih osjeta. Slika broj (6) iz ciklusa “Plavetnilo” nosi snagu svoje simbolike – ona je ogledalo bezbrojnih mogućnosti interpretacije, đe svaki posmatrač može pronaći sopstveni odraz. Mersiha Resulbegović-Mavrić kroz ovo djelo potvrđuje svoju sposobnost da prevede nevidljivo u vidljivo da stvori umjetnički prostor koji podstiče na razmišljanje, istraživanje i povezivanje sa nečim većim od nas samih. Njena umjetnost nas podsjeća da plavetnilo nije samo boja, već stanje svijesti, prostor beskonačnosti i most između stvarnog i imaginarnog.

Slika broj (7) iz ciklusa “Plavetnilo” donosi prizor koji odiše atmosferom metafizičke harmonije, naglašavajući apstraktan dijalog između boja, oblika i prostora. U prvom planu, niz svijetlih pravougaonih formi, osvetljenih toplim zlatnim i narandžastim tonovima, lebdi u beskraju plavih nijansi. Ove forme nalikuju na odraze svjetlosti na vodi, dok gornji dio slike evocira imaginarni grad izrastao na obali nevidljivog mora. Ovđe svjetlost ima značajnu ulogu, kao dinamičan i živi element koji oblikuje pejzaž. Mersiha Resulbegović-Mavrić koristi nježne prelaze i bogatstvo tekstura da bi stvorila vizuelnu kompoziciju nalik snu. Plave i bijele nijanse stapaju se u svilenkasti veo koji pokriva donji dio slike, dok zlatni i narandžasti tonovi dodaju toplinu i nagovještavaju život. Ova zlatna svjetlost, koncentrisana u centralnom dijelu, podsjeća na grad u sumrak, osvijetljen lampama ili reflektorima, koji svoju prisutnost projektuje na mirnoj površini vode.

U pozadini slike nazire se linija horizonta, koja je gotovo eterična, poput tanane niti između stvarnog i imaginarnog. Ovo nije pejzaž u doslovnom smislu, već metafora za prostor mogućnosti i beskonačnih puteva percepcije. Svjetlosni prelazi, koji se prostiru vertikalno kroz centralni dio slike, evociraju osjećaj nečega uzvišenog i neuhvatljivog – trenutka kada priroda i umjetnost postaju nerazdvojive. Kompozicija je dinamična i bogata simbolikom. Pravougaoni oblici mogu podsjećati na prozore ili vrata, otvore kroz koje posmatrač može zaviriti u neki drugi svijet. Oni lebde u plavetnilu koje djeluje kao more sjećanja, nepresušno i vječno. U ovoj igri oblika i boja krije se priča o prolaznosti svjetlosti i njenom upornom traganju za refleksijom – kako u vodi, tako i u umu. Mersiha Resulbegović-Mavrić ovim djelom pokazuje svoju vještinu u artikulaciji prostora i svjetla. Potezi njenog kista su istovremeno delikatni i odvažni, stvarajući efekat ritma koji odiše muzikom tišine. Svaki zlatni odraz na plavetnilu nosi osjećaj pokreta i transformacije, pozivajući posmatrača da uroni u senzaciju otkrivanja. Ova slika ne traži samo pogled – ona zahtijeva pažljivo promatranje, prepuštanje i otkrivanje. U ovom radu, plava boja nije samo simbol dubine i beskraja, već postaje nosilac emocija, prostora i vremena. Zlatni akcenti donose kontrastnu živost, kao da prizivaju energiju koja pulsira kroz pejzaž. U tom spoju, slika djeluje poput vizije sačinjene od sjećanja na more, svjetlost sumraka i miris soli u vazduhu. Slika broj (7) nije samo dio ciklusa, već i umjetnički izraz koji sažima univerzalne teme – traganje za smirajem, harmonijom i beskrajem. Mersiha Resulbegović-Mavrić ovim djelom potvrđuje svoju umjetničku zrelost i sposobnost da stvori platno koje ne samo da vizuelno impresionira već i budi unutrašnje rezonance posmatrača, povezujući ga sa bezvremenošću Mediterana.

Mersiha Resulbegović-Mavrić svojim likovnim stvaralaštvom uranja u prostranstvo plavetnila, gradeći jedinstven umjetnički izraz koji povezuje prirodu, emocije i mitološke motive. Plavetnilo u njenim djelima ne simbolizuje samo boju, već postaje univerzalni jezik beskonačnosti, dubina i unutrašnjih pejzaža. Ova boja, čija je simbolika snažno ukorijenjena u umjetnosti od antičkih vremena do danas, kod Mersihe predstavlja most između mitoloških priča o morima i nebeskim prostranstvima, između arhetipskih snova i stvarnosti. Njen pristup plavetnilu evocira fragmente tradicije drugih velikih umjetnika koji su kroz ovu boju izražavali svoja viđenja beskraja i mističnosti. Primjera radi, možemo je uporediti sa Iv Klajnom (1928-1962) francuskim slikarom koji je bio fasciniran plavim tonovima koji prizivaju introspektivne nemire, sa apstraktnim plavetnilom njegova plava boja predstavlja bezvremenost i kontemplaciju ali i simboliku đe plava postaje most između zemaljskog i duhovnog. Ipak, Mersiha svoju plavu boju ne koristi samo kao metaforu – ona je živa, pulsirajuća, povezana sa svjetlošću Mediterana i senzacijom topline života. Plavetnilo Mersihe Resulbegović-Mavrić duboko je uronjeno u lokalni kontekst – more, nebo i obale Ulcinja, Bara i Mediterana čine osnovu njenog inspirativnog pejzaža. Sjećanja na legende o morskim sirenama, brodovima koji plove beskonačnim horizontima i svjetlosnim stubovima koji povezuju zemlju s nebom, utkane su u njena djela. Njeno slikarstvo priziva mitove poput onih o Odiseju i njegovim lutanjima, o Posejdonovoj moći, ali i univerzalnu težnju čovjeka da pronađe mir u dodiru s prirodom.

U poređenju sa slikarima poput Ivana Rabuzina, čije apstraktno plavetnilo priziva spokoj i harmoniju pejzaža, ili pak Nataše Knjazović, čije nijanse plave istražuju introspektivne dubine, Mersiha dodaje notu mediteranskog ritma i svjetlosti. Njena platna često se dominiraju kao poeme u boji u kojima plavo nosi i mir i buru i tišinu i melodiju. Ova umjetnička fascinacija plavetnilom ima i poetski prizvuk. Poetski elementi prisutni su ne samo u atmosferi njenih slika već i u njihovim narativima. Njena djela lako bi mogla biti vizuelna pratnja stihovima. Mersiha Resulbegović-Mavrić kroz svoj umjetnički rad spaja univerzalne teme sa ličnim izražajem, stvarajući platna koja se neprestano razvijaju i ostaju otvorena za nova tumačenja. Njeno plavetnilo nije samo odraz prirodnih pejzaža, već i refleksija unutrašnjih stanja, snova i čežnji. U tom spoju između umjetnosti, mitova, poezije i prirode, Mersiha gradi opus koji je istovremeno duboko ličan i univerzalan, evocirajući u svakom posmatraču osjećaj povezanosti sa beskrajem mora i neba.

Iz bogate biografije Mersihe Resulbegović-Mavrić izdvajam:

 Mersiha Resulbegović-Mavrić rođena je 27. februara 1980. godine u Baru. Likovnu akademiju završila je 2005. godine na Cetinju, na Odsjeku za grafički dizajn, u klasi profesora Mila Grozdanića. Osim što se bavi grafičkim dizajnom, predaje likovnu kulturu u Osnovnoj školi “Maršal Tito” u Ulcinju. Osnivač je Udruženja NVO “Naslijeđe,” kroz koje promoviše umjetnost, kulturu i očuvanje tradicije. Tokom godina, osim sopstvenog umjetničkog stvaralaštva, bila je aktivna u organizovanju brojnih kulturnih događaja, ekoloških projekata, humanitarnih akcija. Učestvovala je u organizaciji individualnih izložbi svojih sugrađana, slikara i slikarki, sa kojima je često sarađivala i na kolektivnim izložbama. Imala je nekoliko samostalnih izložbi u Ulcinju, Tuzima, Kotoru i Prištini, dok je na kolektivnim izložbama učestvovala preko 70 puta. Takođe, bila je dio različitih umjetničkih kolonija, među kojima se izdvaja Ulcinjski Art Simpozijum. Kroz svoj rad, Mersiha Resulbegović-Mavrić ostavlja dubok trag na kulturnoj sceni, kako kroz umjetnost, tako i kroz svoj angažman u zajednici.