Liberto Bob SLOVINIĆ – Likovna umjetnost (Duhovni univerzum)

S početka bi nebo i zemlja. Nebo nepregledno. Zemlja u tami. Javi se sunce i obasja zemlju. Svjetlost otkri kopno i okeane. Na kopnu planine i polja. Potekoše rijeke, ukazaše se jezera. Buknuše šume i biljke. Javiše se ljudska i životinjska stvorenja. Otpoče život na zemlji. Za opstanak, pored vazduha, vode i hrane, muze podariše svijetu– Umjetnost, nepresušno vrelo duhovnog univerzuma. Nabuja ogromna rijeka, sa lijeva i desna – pritoke. Moćan tok Likovne umjetnosti, stoljećima sabira: objektiv-izme, real-izme, akadem-izme, simbol-izme, impresion-izme, ekspresion-izme, fov-izme, kub-izme, nadreal-izme, modern-izme…

Pritoke su vremenom usahle. Izgubili su se – izmi – u moćnom toku neuništive – umjetnosti. U umjetničkim vodama su uspostavljeni principi – likovni elementi. Među njima su: linija, oblik, površina, boja, valeri. Javljaju se ostali parametri: kompozicija, prave i krive linije, udubljeni i ispupčeni oblici, glatke i hrapave površine, spektar toplih i hladnih tonova, količina svjetlosti u tonovima. U realizaciji likovnih elemenata, pribori su: olovka, kreda, pero, tuš, četka, špahtla, komplet boja. U upotrebi su papiri, kartoni, platna, uz primjenu rastvarača: vode, terpentina, lanenog ulja.

Stoljećima su umjetnici stvarali djela – koristeći likovne elemente. Težili su – Boginji Harmoniji. Da bi se umjetnička djela sagledala, pogled je bio neophodan. Harmonične cjeline koje je registrovalo ljudsko oko, kondenzovale su se u ljudskoj duši. Estetske modulacije su proizvodile osjećaje ugodnosti i raspoloženja. Ljudska stvorenja su na krilima harmoniziranih muza uzlijetala u estetske nivoe. Racio je bio u funkciji obrade i distribucije podataka ka čulima. Uz umjetnička djela, životni putevi su postajali lagodniji, lakše su se podnosile tegobe.

Širok i vječni tok likovne umjetnosti, sigurno je opstajao vjekovima na utvrđenim principima. Opstajaće i u narednim razdobljima. Uzaludni su pokušaji da se nametnu tokovi – anti umjetnosti. Umjesto harmonije i estetike nudi se – anti estetika. Konceptualni krugovi nameću – racio kao primaran, odbacili su likovne elemente i artističke postulate. Nijesu im potrebne boje, četke i špahtle. U meniju su trivijalni rekviziti: žice, ekseri, željezo, keramika, kanapi, tkanine, pamuk. Nude umjetnost koja se stvara moždanim naporom, a ne dušom bića. Javljaju se isprazne tvorevine bez emocija i bez duhovnog univerzuma. Koncepti saopštavaju i propovijedaju poruke. Uz svaki takav rad, obavezno je prisustvo tekstualnog objašnjenja.

Masovni nasrtaji su evidentni na mnogim poljima. U akademskom osposobljavanju generacija, na salonima, u galerijama, na izložbama. Klasičan vid likovne umjetnosti – slika, i osobeni stvaraoci su prognani i zamijenjeni konceptualnim. Modernizmi se masovno nameću kulturnim konzumentima. Propagiraju se davno viđeni koncepti. Zastupaju se začuđujući principi: Zašto slikati predmete i tvari iz okruženja? Lakše ih je eksplicite izložiti i proglasiti umjetničkim djelima. Umjetnost je i bukvalno dovedena do apsurda. Često u tim eksperimentima učestvuju umjetnici koji nijesu savladali principe umjetnosti i neki stručnjaci koji u tim novotarijama vide vlastitu afirmaciju.

Borba za primat se nastavlja, likovna publika se teško privikava na izmišljotine i preuzimanje artefakata iz raznih izvora. Društvo sa zebnjom prihvata laureate, koji se proglašavaju nagrađenim. Uz nerazumijevanje, te aktivnosti protiču bez pravog odgovora. Mnogo je nerazumljivih odluka od strane zaduženih. U istom opsegu se dijele nagrade. Javljaju se nejednaki kriterijumi, zbunjuje se javnost. Takvo stanje podržavaju nadležni. Dokle će to da traje, pitaju se mnogi?

Slično stanje vlada i u okruženju. Epidemijom anti – umjetnosti oboljeli su mnogi. Može se konstatovati da se – umjetnički tokovi – pretvaraju u – biznis slapove – u transakcije. A svuda gdje su u pitanju veliki iznosi, egzistira sumnja na korupciju. No, ko u ovom društvu misli o umjetnosti i umjetničkim djelima. Primarni su politika i partijske nomenklature. Potom su bitna identitetska i nacionalna pitanja. Slijede ih  zabava, estrada, sport. Na samom kraju su – kultura i umjetnost.

Konačno, da li nekoga brine takva situacija? Ne razmišlja se o standardu građana, o obrazovanju, o zdravstvu, o djeci, o omladini, o starim i nemoćnim. Umjetnička nadgradnja – kultura i umjetnost – su satjerani u aut. Umjetnici i stvaralaštvo su prepušteni individualnim pokušajima. Elite presipaju iz šupljeg u prazno, pod izgovorom promjena. U takvom haosu su na sceni: lov u mutnom, grabež i otimanje. Isključivo je važno zadovoljenje individualnih potreba. Društvena pitanja su na margini zbivanja. Nažalost!

Liberto Bob SLOVINIĆ, slikar i publicista