Lov na Aliju

Piše: Slavko Mandić

On jedan, sa puškom dvocijevkom, čas tamo, čas ovamo, po riječima onih kojima se razumljivo najvjerovatnije pričinjava pred očima. A možda i dolazi kad se rakija peče, da srkne gutljaj i okrijepi se. Jer tamo đe je, studeno je i memljivo. A oko njega armada bezuspješnih do zuba naoružanih policajaca, vojske, specijalaca, kamiona, bornih kola, kučaka tragača, helikoptera (bez Prleta i Joanikija ovom prilikom), haubica… Za ubicom brata i sestre iz bjelopoljskog sela Sokolac već 22 dana. U potragu se uključio i Vučko brat komandujući njegovima i tamo i ovamo. On, za razliku od drugih, tačno zna đe je bjelopoljski razbojnik i silovatelj, kriminalac i ubica Alija Balijagić, koji se iz nekog skrovišta u tanki brk smije državi. I kad Vučko odredi Alijine koordinate i pošlje jedinice da ga dovedu k poznaniju prava, on našoj policiji utekne. Tako veli veliki vođa, a njegova je potonja. E to ti je da poblesaviš, skoro da je kazao Vučko brat, nemoćno šireći ruke pred strašnom balijagić silom.

Za to vrijeme prvi državni policiot, iskusni Šaro, kojemu je ovo prva rabota, ali je zato najnapredniji kadar vaskolike DemoNkratije, slava joj i milost, kao svaki lik iz bajke, pametno odluči da iskoristi raspoloživu mu živu silu, ubojito oružje i oruđe.
-Snimićemo film, pobjedonosno rješenje predstavi organima svoje partije. I krenu prva klapa.  Šunjaju se specijalci ala Rambo sve u redu jedan za drugim, polupognuto. Oko njih panika se visoko po šumama i gorami razlegla i zloslutno ćuti. Kao da su tamo na kakav naučni skup zaśeli naši akademci.

-Tamo je, ośeća se u zraku Šarov glas. Poitajte momčadi da ga prije noći ufatimo, sa vrha klisurine odzvanja zapovjedni šapat velikog vođe. Kao i oni, i on do zuba nešto slično nečemu, ali nenaoružan. Jer sili oružje samo smeta. Odlučan da ispuni samozadati zadatak i dokaže nevjernoj opoziciji koliku je sreću narod imao dobijajući njega za vrhovnog komandanta policije u složenim i teškim vremenima za opstanak države u cjelini. Jer na nju se namjerio Alija, moćna dvocijevna sila.
Uzalud! Jer s ove strane stoji kao neprelazna barikada odbrambeni mehanizam, zategnut u uniformi, krojen po mjeri, zagledan u sebe samoga, umno promatra crnogorske planine, postrojene skoro kao policijska formacija oko sela Sokolac. Njemu takvome diviće se čak i neprijatelj. I priznaće da to što gleda zaista impozantno djeluje.
Ma isto u ovoj priči nešto fali. Djeluje da je sve tu, ali ipak nije. Nešto se kuva, a onda pred očima sine istina u svoj svojoj raskoši. Nema medalja ni odlikovanja na grudima modernog Nikca od Rovina. Znamenitog, kako bilježi lažava srpska Raković historija, srpskog junaka iz Cuca između 1720-1776. godine. A srpski je baš kao što je ovaj modernidomaći  junak crnogorski. Ma nije to ni toliko važno. Ako znamo, a znamo što je otac nacije poručio svojim Srbima (mada nije zgorega pośetiti na riječi Dobrice Ćosića da je laž srpski državni interes), onda je jasno da je potpuno prirodno da se kod naših śeveroistočnih suśeda gotovo na dnevnom nivou srijeću falsilfikati, otimanje naše bogate istorije i kulture, laži, obmane. Razumljivo je. Kad nemaju svoju, valja lažima dobačit do tuđe. To nam je sudbina još od Načertanija zlog Garašanina, do današnjih dana. I neće prestat. Bar ne za naših života.

Vrnimo se ipak dobro isplaniranoj i geostrateški sjajno vođenoj akciji hvatanja poznatog zlikovca. Oči planete uprte su u Sokolac. Prate je s pažnjom ujedinjeni u divljenju združeni istok i zapad. I danas je jasno. Jednoga dana kad se dogodi historijsko Alijino vatanje, ne čekajući ni tren,  na junačkim grudima ovovremenog Nikca, junaka iz Cuca, porijeklom iz Kuča, zasijaće medalja za narod. I za popove, koji su zaslužni što je uspjeh slavom svetosavlja ovjenčan. Kokarda, nego kako? Kao jasno  ideološko znamenje koje zrači pozicionom obnašanju grandiozne funkcije, na kojoj se, zahvaljujući narodnoj volji, našao ovaj čudotvorni policijski nastojnik.

Tolika moć koncentrisana na jednom mjestu mogla bi značajno da dekoncentriše ubicu Balijagića. Analitičari koji tumače mogućnost psihoaktivnog susreta ova dva događaja, ne isključuju mogućnost da bi Aliju, kad bi ga ugledao, istoga časa kaplja strefila.
Možda je upravo ovakav pretpostavljeni epilog rješenje ovog, za sad nerješivog rebusa? Da ode ON, ili njegov šef koordinator, u potragu za ubicom. Pojedinačno ili grupno. Pa da vidimo teoriju na djelu. Da se ova bruka nacionale završi konačno. Ali, strah čoeku često obraz kalja, reče Njegoš, a bog će ga znati je li tajnovidac, po đed Amfijevom tumačenju, vidio dalekosežnim očima baš ovo vrijeme. I ove (ne)dostojnike?

No, puštimo to. Koncentrišimo se na pametniju rabotu.
Jednom  u parlamentu reče vođa današnje vladajuće politike, nadareni biznis promoter monumentalnih objeketa na pjeni od mora, ka kojima plovi velelepna jahta za razonudu nakon naporne rabote premještanja crnogorske zastave s mjesta na mjesto, i konceptualnog postavljanja kapele Ace palikuće na Lovćenu, uz novi logo Zetske banovine, da će neko drugi doć da fata Aliju, ako ovi domaći to ne budu mogli. Ko zna na koje druge je to mislio. Nije na Srbe, jer mu oni nijesu drugi, nego prvi. Da ne nagađamo, jasno je da se bez francuskih rafala, ili možda patrolnih čamaca OPV 60, koji će koštati narod 120 miliona eura, ovaj zlikovac neće tako lako ufatiti. Pa pogađajte ko ih ima ili ko će ih imati.
Pogidili ili ne pogodili, silovatelju iz bjelopoljskog sela Sokolac odbrojani su dani. On danas ima 65 godina. Znači, da planira da živi stotinu, trebaće mu još samo 35 godina. A to je śutra. Treba narod da se malo strpi. Postao je čangrizav. Sve mu nešto smeta. I sve bi odma htio. Zaboravlja pritom da je sastavljač Vlade, gospodi pomiluj, sve učinio da skoro svaki narodni narod, a prirodno se misli na onaj koji podržava vlast,  ima po jednog svog ministra. Pa da brate sa njim o svemu prozbori. Požali mu se što ga muči, a ovaj pribilježi, protlja Spajketovu lampicu i eto ti tandara broć. Ma ne to nego ono hokus pokus preparatus.

Sve vlast čini za narod. I oće vodu da mu obezbijedi. Da može da pije kad god oće. To košta, ali vlast će narodu, jer je dobar i vrlo poslušan, samo polovinu povećat cijenu. Ne sto posto kao oni bivši. 50%  je dovoljno. Ostatak će oni iz svojega špaga. Tako radi odgovorna vlast. Daće mu i struju poslije Nove godine. Kao čestitku, naravno. I svašta će mu dat. Ka i do sad.
Alija Balijagić ima lovačku pušku. A niko ne zna koliko metaka za nju ima? Kad je ukrao, a policija za to znala, pa ga fatala i puštala, i nešto malo osuđivala  za silovanje sedamdesetogodišnje i kusur starice, pa ga opet puštila da se druži sa narodom, i ubija ga po potrebi, što ga ne pita za municiju? Kako bi se znala i ta pojedinost o neprijatelju?
Ko će ti ga znati zašto. Jednoga dana svakako.
Do tada, strpljenja maniti narode. Ovo maniti u kreativnom smislu, razumije se.