“ZIDOVI” I “SEKVOJA” POEZIJA OTPORA ENESA HALILOVIĆA (III)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

(8) MATEMATIČKI POSTUPAK

1. Podigoh zid

(u njegovu sjenu da se skrijem).

2. Probih zid,

ali šta baciti kroz mazgale:

psovku, kletvu, zaražene pacove ili vreo katran?

3. Učin doček (što bacih to i čekah).

4. Konačno:

naumih da srušim zid, ne bih li mu izašao iz sjene.

5. Ali zid se samo nasmijao

(prvi i jedini put).

Pjesma Enesa Halilovića, kroz naslov “Matematički postupak,” provocira svojim naizgled suvoparnim i analitičkim tonom, međutim ispod površine krije duboku egzistencijalnu dramu. Autor nas uvlači u svijet u kojem je zid – taj inertni, beživotni predmet – gotovo živ, prisutan i moćan. Zid je u poeziji čest simbol prepreke, izolacije i unutrašnje borbe, ali ovdje Halilović ide dalje, pretvarajući zid u tihu prijetnju i ironičnog protivnika. Prvi stih – “Podigoh zid (u njegovu sjenu da se skrijem)” – nosi težinu ljudske potrebe za skloništem, za bijegom od svijeta ili čak od vlastitih unutrašnjih strahova. Ovdje zid postaje zaštitnik, ali istovremeno i tamničar; ono što nas skriva od opasnosti, ali i ograničava naše horizonte. Sjena zida, metaforički, može se tumačiti kao odraz sigurnosti, ali i trajno bivanje u zoni sumraka u nekoj vrsti polu-postojanja, izbjegavajući potpunu izloženost svjetlu istine. Drugi stih donosi pokušaj prelaska te granice, proboja kroz zid, što predstavlja pokušaj oslobođenja iz tog samonametnutog zatvora. Međutim, postavlja se pitanje – “šta baciti kroz mazgale?” Ovaj motiv djeluje kao izraz nemoći i dileme. Mazgale, kao male otvore kroz koje se inače ispaljuje municija ili brane utvrde, simbolizju uski prostor kroz koji se može izraziti ogorčenost ili bijes. Psovka, kletva, zaraženi pacovi, vreo katran – sve su to simboli frustracije, bijesa, ali i nemoći. Kroz ovaj stih Halilović upućuje na pitanja našeg odgovora na prepreke – da li ćemo pribjeći destrukciji, uvredama, ili čak otrovnim mislima u pokušaju da nešto promijenimo?

Treći stih – “Učin doček (što bacih to i čekah)” – odražava ironiju sudbine. Sve što je uloženo u napor rušenja zida ili otpora tom simbolu zatvorenosti vraća se onome koji je taj napor uložio. Kao da pjesnik sugeriše da je svaki čin usmjeren protiv prepreke uzaludan jer se energija uvijek vraća polazištu. Ovaj stih otkriva začarani krug unutrašnje borbe, đe svaki pokušaj oslobađanja može samo dovesti do daljnjeg razočaranja i iscrpljivanja. Četvrti stih pokazuje trenutak spoznaje i odlučnosti – konačno se javlja misao o potpunom rušenju zida. Ovđe vidimo nadu u izlaz iz sjene, što označava pokušaj oslobađanja od vlastitih strahova, nesigurnosti ili samonametnutih ograničenja. To je trenutak u kojem se rađa nada da bi oslobođenje od tog tamničara moglo biti moguće, da bi izlazak na svjetlo mogao osigurati izlaz iz sjenke nesigurnosti. Ipak, posljednji stih razbija ovu iluziju slobode. “Ali zid se samo nasmijao (prvi i jedini put).” U ovoj ironiji, zid postaje lik sa stavom, gotovo kao da je svjestan svoje nadmoći nad pjesnikom. Njegov smijeh simbolizuje spoznaju da je zid, u svojoj simboličkoj ulozi, nepokolebljiv. Smijeh zida je mračan, cinizam sudbine koja se ne može izbjeći, prepreka koja nas posmatra dok mi sami ulažemo napore da je nadvladamo. To je smijeh koji odjekuje porazom čovjekove borbe protiv neizbježnog, borbe protiv vlastitih ograničenja i nesavršenosti.

Halilovićeva pjesma, ispod svoje jednostavne strukture, skriva dubok filozofski komentar. Ona promišlja o čovjekovoj nemoći pred silama koje nas oblikuju i ograničavaju, o uzaludnosti borbe sa onim što smo sami postavili pred sebe i o ironiji pokušaja oslobađanja od svojih unutrašnjih zidova. Zid nije samo fizička prepreka, već i metafora za sve ono što u nama ostaje neosvojeno i nesavladano, za sjene u kojima se skrivamo, ali i one koje nas drže pod svojom dominacijom. Na kraju, zid se smije a mi ostajemo nemoćni pred njegovim hladnim i ravnodušnim smijehom. Halilović, kroz ovaj matematički postupak, zapravo vodi čitaoca kroz emotivno-intuitivnu formulu ljudske nesigurnosti i nemogućnosti da pobjegnemo od vlastitih limita.

(9) PARADOKS GAVRANA

po C.G. Hempelu

Na pusto polje pozoveš hiljadu gavrana i doneseš jabuku.

Između gavrana i jabuke podigneš logički zid.

I eksperiment može da počne.

Vidiš hiljadu gavrana. I svaki gavran je crn.

Zaključuješ: svaka stvar koja nije crna nije gavran.

Iza zida je crvena jabuka.

A to što je jabuka crvena

možda pojačava tvrdnju da je gavran crn?

Vrijeme je duboko, a misao plitka.

Gavrane baci na nebo, jabuku baci u sebe.

Pusto polje postaje polje filozofije na kojem dominira zid.

I sjeti se. Kad Neko umre, ljudi se okupe. Ćute ili plaču.

I samo uzgred Neko kaže: Svi ćemo tamo.

Pjesma Enesa Halilovića “Paradoks gavrana” otkriva filozofsku i egzistencijalnu dubinu kroz jednostavnu scenu na pustom polju, đe se susreću gavrani i crvena jabuka. U Halilovićevom prikazu, ovo naizgled trivijalno okupljanje ptica i voća postaje eksperiment, ogledalo koje nam reflektuje kompleksnost ljudskog shvatanja i zaključivanja. Početni motiv postavljanja “logičkog zida” između gavrana i jabuke nagovještava uvod u klasičan filozofski paradoks – Hempelov paradoks gavrana – koji propituje temeljne principe deduktivnog mišljenja. Motiv gavrana ovđe ima simboličku težinu. Gavran, kao crna ptica koja kroz književnu istoriju nosi asocijacije na smrt, zagonetku i misteriju, predstavlja univerzalni simbol ograničenog ljudskog znanja. Hiljadu crnih gavrana postaju empirijski dokaz kroz koji posmatrač dolazi do zaključka – sve što nije crno, nije gavran. Ipak, iza zida, crvena jabuka izaziva ovaj zaključak, upućujući na paradoksalnost svakog pojednostavljenog zaključivanja. Halilović ovim gestom pokazuje kako svaki naš “logički zid” zapravo predstavlja ograničenje u razumijevanju svijeta oko nas. Naša percepcija često se zasniva na onome što vidimo i posmatramo, ali uvijek ostaje nešto izvan našeg horizonta, nešto nevidljivo i neuhvatljivo što može promijeniti tok misli.

Jabuka, crvena i drugačija, suprotstavlja se gavranima i stvara ironiju. Ona je simbol nečega što nije gavran, ali što svojim postojanjem i svojom bojom dokazuje da jednostavne dedukcije nisu uvijek tačne. Jabuka postaje metafora za sve one stvari u životu koje remete naše zaključke i obrasce. Halilović ovđe jasno naglašava paradoksalnost logike – da ono što nam je očigledno (crni gavrani) može biti osporeno nečim što nije dio istog niza (crvena jabuka), ali čije postojanje podriva same temelje našeg razmišljanja. U ovom kontekstu, jabuka nije samo plod, već suštinski element filozofskog promišljanja koji postavlja pitanje o prirodi istine.

U stihu “Vrijeme je duboko, a misao plitka,” Halilović zadire u suštinu ljudske ograničenosti. Vrijeme, kao duboka i neiscrpna dimenzija u kontrastu sa našim ograničenim kapacitetom za shvatanje. Ljudska misao, koliko god se činila dubokom, često ostaje na površini jer se oslanja na jednostavne, dualističke principe. Gavrani, koji bivaju bačeni “na nebo” i jabuka, koja biva bačena “u sebe,” predstavljaju dva različita puta shvatanja – eksternalizacija i internalizacija. Autor nas poziva da preispitamo sopstvenu percepciju i svijest, jer jedno je oslanjati se na spoljno posmatranje a drugo na unutrašnje razumijevanje. Halilović sugeriše da se pravo znanje ne nalazi u jednostavnom empirijskom opažanju, već u sposobnosti da sagledamo ono što se nalazi “iza zida,” izvan dometa naših osjećaja.

Pred kraj pjesme, pusto polje, koje je isprva bilo mjesto eksperimenta, postaje “polje filozofije na kojem dominira zid.” Ova misao odjekuje težinom – zid, koji je inicijalno postavljen da dijeli gavrane i jabuku, postaje simbol granice ljudskog uma i ograničenosti našeg znanja. Polje postaje prostor za refleksiju, đe zid postavlja pitanje o tome šta je stvarnost, a šta je samo privid istine koji smo spremni prihvatiti. Halilović ovim postavlja čitaoca pred ogledalo, pozivajući ga da razmisli o sopstvenim zidovima, granicama koje je nesvjesno postavio između sebe i svijeta.

Posljednji redovi pjesme donose nagli preokret prema smrtnosti i univerzalnosti ljudskog iskustva: “Kad Neko umre, ljudi se okupe. Ćute ili plaču. I samo uzgred Neko kaže: Svi ćemo tamo.” Ova strofa zatvara pjesmu u melanholičnoj noti, koja daje dublji kontekst cijelom eksperimentu sa gavranovima i jabukom. Smrt, kao krajnja istina, čini besmislenim sve naše logičke zidove, zaključke i paradokse. U tišini i boli trenutka kada neko umire, svi naši pokušaji da razumijemo i kategorizujemo svijet postaju nevažni. Smrt je jedini istinski zaključak, jedina “boja” koja ujedinjuje sve, izvan zidova logike i dedukcije. Halilović nas ovime podsjeća na prolaznost i krhkost našeg znanja – i na činjenicu da će na kraju svi naši eksperimenti završiti u tišini i prihvatanju konačnosti. Pjesma “Paradoks gavrana” predstavlja duboku filozofsku meditaciju koja se, kroz jednostavnu metaforu, suočava sa temeljnim pitanjima ljudske spoznaje, logike i smrtnosti. Halilović uspijeva da kroz slike gavrana, jabuke i zida stvori misaonu konstrukciju koja nadilazi granice jednostavnog zaključivanja. Njegova pjesma je poziv na  preispitivanje svih naših “logičkih zidova” i konačno, na prihvatanje jedne istine koja leži iza svega – neizbježnosti smrtnosti i prolaznosti.

(15) O LJUDIMA I ZIDOVIMA

Kockar je. Čuvaj se.

Ostaćeš go kao zid.

Kloni se i njega. Opasan je.

Uziđaće te u zid.

Pusti ga. Zalud mu pričaš.

Ne prianja za njega ni koliko za zid.

Spletkaroš je. Dalje od njega.

Zavadiće i slike na zidu.

Pjesma Enesa Halilovića “O ljudima i zidovima” kratkom, jezgrovitom formom prikazuje mračne strane ljudskog karaktera kroz metafore koje ne samo da daju uvid u osobine pojedinaca, već i otkrivaju suštinsku distancu između njih i drugih ljudi. Kroz figure kockara, spletkaroša i opasne, hladne ličnosti, Halilović nam oslikava galeriju likova koje u životu često srećemo, ali koji, kao zidovi, ostaju hladni, nepristupačni i neosvojivi. Prva slika koju nam pjesnik nudi jeste lik kockara, uz upozorenje “Čuvaj se.” Ovaj kockar, simbol ljudske sklonosti riziku i manipulaciji, nije samo ,,paradoks čovjeka” koja igra igre na sreću; on je arhetip čovjeka koji barata životima i emocijama kao da su kocke koje može bacati u bescijenje. Metaforičko upozorenje “Ostaćeš go kao zid” sugeriše opasnost kontakta sa takvom osobom – ona te, poput zida, ogoljava, iscrpljuje do srži. Zid ovđe poprima dvostruku simboliku: kao simbol hladne distanciranosti i neosvojivosti, ali i kao prazan, ogoljen prostor kojem ništa ne prianja. Kockar ostavlja druge “gole” u metaforičkom smislu, prazne i bez zaštite, dok on nastavlja svoje igre, ogoljujući one oko sebe emocionalno i duhovno.

Naredna slika, figura osobe koja je “opasna” jer te može “uziđati u zid,” nosi teže, gotovo mračno značenje. Ovđe Halilović slika osobu čiji uticaj i prisustvo imaju sposobnost da te zarobe, da te zatvore unutar zidova, da te učine dijelom njihovog hladnog svijeta. To je vrsta osobe koja, poput zida, ne dopušta izlaz, ne daje slobodu, već sputava i izoluje. Zid u ovom kontekstu postaje metafora za gubitak slobode, za tamnicu u koju te netko može zaključati, bez ikakve mogućnosti da pronađeš izlaz. Ova opasna figura nije samo prijetnja, već i simbol kontrole – onaj koji te može zabetonirati u sosptveni prostor, zatvoriti unutar svojih zidova i učiniti dijelom hladnog, nepristupačnog svijeta. Treća slika je možda najsnažnija u svojoj jednostavnosti: “Pusti ga. Zalud mu pričaš. Ne prianja za njega ni koliko za zid.” Ovaj stih sugeriše lik koji je imun na tuđe riječi, argumente ili emocije. Pokušaj komunikacije sa takvom osobom besmislen je i uzaludan, jer ona ostaje hladna, neosjetljiva – kao zid. Ova metafora zidova kao neosvojivih prepreka naglašava distancu između pojedinca i drugih ljudi. Kao što zid ne reaguje na dodire, riječi ili osjećaje, tako i ova osoba ostaje izolovana i zatvorena, neprijemčljiva za bilo kakav pokušaj povezivanja. Halilović nas time podsjeća na one ljude čija srca i umovi ostaju neosvojeni, one čije su granice čvrsto postavljene, poput neprobojnog zida.

Posljednja slika u pjesmi uvodi lik spletkaroša – osobe čiji je uticaj toliko destruktivan da može “zavaditi i slike na zidu.” Ovđe Halilović briljantno oslikava prirodu spletkaroša, koji ne samo da stvara sukobe među ljudima, već može unijeti razdor i među nežive stvari, među slike na zidu. Spletkaroš je arhetip manipulatora koji uživa u stvaranju razdora u narušavanju harmonije i on se hrani haosom koji stvara. Zid, koji bi u svom običnom stanju bio pasivni posmatrač, ovđe postaje bojno polje za slike, za simbole uspomena i identiteta, koje spletkaroš razara svojim spletkama. Halilović kroz ovu sliku pokazuje koliko destruktivan može biti ljudski karakter – toliko da se njegova negativnost širi čak i na mrtve, beživotne predmete.

U cjelini, pjesma “O ljudima i zidovima” nudi snažnu refleksiju o ljudskoj prirodi i složenim, često negativnim, osobinama koje se kriju iza društvenih fasada. Kroz motive zidova, Halilović nam pruža uvide u otuđenost, manipulaciju, opasnost i destruktivnost koja se može skrivati u ljudima. Zidovi, kao simboli granica i izolacije, naglašavaju neprobojnost i nepristupačnost ovih osobina. Oni predstavljaju barijere koje pojedinci postavljaju, bilo da bi sakrili vlastitu prazninu, da bi kontrolisali druge, ili da bi unijeli razdor i disharmoniju. Halilovićeva pjesma nas na kraju ostavlja sa osjećajem otuđenosti, sa potrebom da se čuvamo ovih “zidova” u ljudskom obliku. Ona nas podsjeća na opasnosti ljudske prirode kada postane ogoljena i hladna kao zid, kada ne dopušta ni najmanji znak prianjanja ili povezivanja. Halilović kroz kratke, precizne stihove, uspijeva evocirati složene emocije i upozorava na zamke međuljudskih odnosa. U svijetu u kojem svako postavlja svoje zidove i bedeme iza njih, autor nas poziva na oprez na distancu od onih čija nas priroda može ogoliti, zatvoriti, ignorisati ili razoriti.

(22) POGOVOR PEPELU

Na koncu priče,

iza zvučnog zida,

po mojim tragovima,

kad okom važnim,

kad prstom lažnim

stigneš do krajnje tačke,

ti, koji čitaš i pamtiš

zidove,

ako ti dođe da mrziš,

molim te:

mrzi

mene,

nemoj

mrzeti

Zidove.

3. mart 2013. – 12. avgust 2014.

Enes Halilović u pjesmi “Pogovor pepelu” nudi završnu misao, gotovo testamentarni iskaz, koji se obraća čitaocu sa dubokom svijesti o prolaznosti, ali i o težini i značenju riječi i sjećanja. Pjesma se otvara slikom koja nas vodi “na konac priče,” sugerišući kraj nekog puta, završetak jednog životnog ciklusa ili književnog djela. Iza “zvučnog zida,” autor evocira granicu između svijeta riječi i onoga što dolazi nakon njih – tišine i pepela. Ovaj “zvučni zid” predstavlja granicu između onoga što ostaje zapisano, onoga što rezonuje kroz riječi i pjesme, i onoga što je neizgovorivo i nematerijalno, što ostaje skriveno iza zidova ljudskog razumijevanja. Pjesnik postavlja čitaoaca u ulogu tragača, nekoga ko istražuje njegove “tragove” koji su ostali iza njega. Međutim, kroz stihove, Halilović podsjeća da je svako čitanje uvijek subjektivno i djelimično, jer se kroz “oko važno” i “prst lažan” ne može doseći potpuna istina. Tačnije, sve što percipiramo o drugome, svaka interpretacija, jeste iluzija ili fragment istine, dok se potpuni značaj može naslutiti, ali nikada potpuno dosegnuti. Ovaj “prst lažan” simbolizuje nesigurnost ljudskog dodira sa stvarnošću; naše misli i naše interpretacije uvijek su pomalo distorzirane, pristrasne, podložne greškama. Stih “kad prstom lažnim stigneš do krajnje tačke” evocira osjećaj konačnosti i nesavršenosti ljudskog pristupa istini. To je trenutak spoznaje u kojem čitalac, iako prati tragove koje je pjesnik ostavio, nikada ne može dostići samu suštinu, jer prsti su lažni a oko varljivo. Halilović nas time podsjeća na nemogućnost potpunog razumijevanja, na inherentnu nesavršenost ljudskog iskustva i nesposobnost da se dodirne apsolutna istina. Autor postavlja pitanje da li je ikada moguće zaista razumjeti zidove i prepreke drugog čovjeka – sve ono što ga je oblikovalo i odredilo.

Obraćajući se čitaocu direktno, pjesnik uspostavlja intiman odnos, pozivajući ga da mrzi “mene,” ali “ne zidove.” Ova molba zvuči kao posljednji čin samosvijesti i odgovornosti – autor ne želi da se njegovi zidovi, njegovi lični ograničenja i slabosti, postanu razlog za osudu drugih. Umjesto toga, Halilović preuzima sav teret te mržnje, kao da želi zaštititi zidove kao univerzalne simbole. Zidovi, ovđe, nisu samo fizičke prepreke ili granice, već predstavljaju sve ono što oblikuje i definiše pojedinca: njegove traume, sumnje, boli i greške. Oni su opomena, podsjetnik na krhkost ljudske prirode, na sve ono što čini jednu osobu različitom od drugih, ali i razlog zbog kojeg ostaje neshvaćena. Molba “mrzi mene, nemoj mrzeti zidove” može se shvatiti i kao poziv na saosjećanje i razumijevanje. Autor priznaje svoje zidove, svoje slabosti i greške, ali ih ne predstavlja kao objekt mržnje. On nas podsjeća da svi imamo svoje unutrašnje zidove koje smo podigli iz različitih razloga – iz straha, bola, nesigurnosti – i da te prepreke ne treba osuđivati. Ova rečenica djeluje gotovo kao opomena protiv površnog prosuđivanja, protiv mržnje prema onome što se ne može razumjeti u potpunosti. Halilović ovim stihovima poziva na razumijevanje, na saosjećanje, tražeći od čitaoca da ne mrzi zidove koji su rezultat životnih okolnosti i iskustava, već da mržnju usmjeri prema onome što je prolazno, što je podložno greškama – prema njemu samom kao prolaznoj pojavi.

Završni datumi, 23. mart 2013. – 12. avgust 2014.,” dodatno naglašavaju prolaznost i završetak. Ovi datumi sugerišu period rada, kontemplacije ili možda period kada su nastajali ovi zidovi ili pjesme koje predstavljaju autorove misli i osjećaje. Oni podvlače vremenski okvir, ograničenje u kojem je autor ostavio tragove, iza kojih ostaje tišina pepela. Ova pjesma, u krajnjem smislu, postaje epitaf ili pogovor, nešto što nadilazi jednostavno poetsko izražavanje i prelazi u filozofsku refleksiju o prolaznosti i ograničenjima. “Pogovor pepelu je suptilan iskaz o prirodi stvaralaštva i prolaznosti. Halilović nas podsjeća da svaki autor, svaki pjesnik, ostavlja tragove koji su podložni interpretaciji, ali koji nikada neće biti u potpunosti shvaćeni. Pjesnik, suočen sa svojom smrtnosti, traži da se mržnja, ako postoji, usmjeri na njega kao prolaznu figuru, dok se zidovi – njegova djela, njegovi simboli, sve ono što ostavlja iza sebe – ne osude. Oni su, u konačnom, samo odraz njegovog postojanja, znakovi kroz koje prolazimo, ali koje nikada ne možemo potpuno razumjeti. Halilovićeva pjesma pruža lekciju o prihvatanju tuđih zidova o poštovanju distance i granica koje postavljamo između sebe i svijeta, takođe o sposobnosti da vidimo ljude onakvima kakvi jesu sa svim njihovim nesavršenostima. Na kraju, ostaje samo pepeo – tišina iza zidova riječi, iza tragova koji blijede, ali i dalje govore za one koji su spremni slušati.

“Zidovi” Enesa Halilovića mogu se čitati kao refleksija o granicama ljudskog postojanja, unutrašnjim barijerama i univerzalnoj potrazi za smislom. Zidovi su višeslojan simbol koji Halilović koristi da bi istražio širok spektar ljudskih emocija i iskustava – od otuđenja, straha i opasnosti do sam,ospoznaje, želje za razumijevanjem i nemogućnosti da se dopre do suštinske istine o svijetu i o sebi. Halilovićev pogled na zidove otkriva dublju filozofsku misao: zidovi su prisutni ne samo u fizičkom, već i u metafizičkom smislu. Oni nisu samo prepreke koje nas dijele od drugih ljudi, već su i manifestacije unutrašnjih sukoba, sumnji i dilema koje čovjeka prate kroz život. Zidovi su granice koje postavljamo da bismo se zaštitili, ali i ograničenja koja nas drže zarobljenima, sputavajući našu slobodu i autentičnost. Oni su istovremeno sigurnost i zatvor, daju nam prostor za kontemplaciju, ali i sprečavaju potpunu komunikaciju sa svijetom.

Jedan od ključnih elemenata u Halilovićevoj zbirci je osjećaj nemoći pred zidovima. Kroz pjesme se provlači ideja da su zidovi neprobojni i neosvojivi, da svaki pokušaj njihovog rušenja ili prevazilaženja vodi samo ka još većoj izolaciji ili razočaranju. Time Halilović upućuje na filozofski problem ljudske ograničenosti – da smo svi zarobljeni u svojim perspektivama, u svojim iskustvima i ograničenjima i da je svaki pokušaj potpunog razumijevanja ili izlaska izvan tih granica osuđen na neuspjeh. Zidovi, u ovom kontekstu, postaju metafora za samu ljudsku prirodu, za naše neizbježno ograničenje koje nas prati kroz život.

Međutim, Halilovićevi zidovi nisu samo prikaz pasivne barijere; oni su i ogledala koja reflektuju naše unutrašnje stanje. Zid je tu da nas podsjeti na ono što smo sakrili od svijeta i sami od sebe. Na kraju krajeva, Halilović postavlja pitanje: šta nam zidovi govore o nama samima? Oni su granice, ali i pozivi na suočavanje sa vlastitom dubinom, jer nas prisiljavaju da razmotrimo sopstvene strahove, nesigurnosti i neizrečene misli. Na taj način, Halilovićeva zbirka otvara filozofsko pitanje o prirodi identiteta i samospoznaje – koliko smo zaista u stanju da razumijemo sebe kada stalno gradimo zidove kao odbranu od boli, patnje ili neprijatnih istina? Filozofska misao koja se prožima kroz zbirku “Zidovi” tiče se i pojma smrtnosti. Halilović nas podsjeća na prolaznost svega, na neizbježan kraj svakog puta, iza svakog zida. Zidovi su konačni jer u svom najdubljem smislu, simbolizuju kraj – kraj komunikacije, kraj postojanja, kraj svake nade za prevazilaženjem. Autor ne nudi izlaz iz tih zidova; on ne predlaže rušenje ili zaobilaženje, već poziva na mirenje sa njihovim prisustvom, na razumijevanje da je borba sa zidovima dio ljudskog stanja, dio naše egzistencijalne situacije. Ova ideja podsjeća na klasična filozofska pitanja o postojanju – o apsurdu, prolaznosti i neizbježnoj konačnosti ljudskog iskustva.

U zbirci “Zidovi,” Halilović ostavlja prostora za interpretaciju i meditaciju, jer zidovi nisu jednoznačni – oni su istovremeno ograničenja i izazovi, prepreke i refleksije. U tom smislu, zbirka poziva čitaoca na filozofsku meditaciju o sopstvenim zidovima i granicama o onome što nas čini ranjivima, ali i o onome što nas štiti od svijeta. Kroz simboliku zidova, autor nas suočava sa pitanjima o prirodi istine o složenosti međuljudskih odnosa i o konačnoj spoznaji da su neki zidovi, bez obzira na naš trud, vječni i neprobojni. Halilović kroz zidove prikazuje ljudsku potrebu za granicama kao sredstvom razumijevanja svijeta, ali i kao ograničenjem koje nas sprečava da dosegnemo potpunu slobodu i istinu. U tom kontrastu između zaštite i izolacije, između razumijevanja i otuđenja, zbirka “Zidovi” otkriva suštinsku dvojnost ljudskog postojanja i prirodu ljudske duše, koja vječito teži prevazilaženju ograničenja, iako istovremeno gradi zidove kao utočišta od nepoznatog i od sostvene ranjivosti.

Upoređujući Halilovićevu zbirku “Zidovi” sa pjesmama poljskog nobelovca Česlav Miloša, koja se takođe bave temama egzistencijalne borbe, otuđenja i granica ljudske spoznaje. Miloš, kao i Halilović, istražuje granice i prepreke koje ljudi postavljaju sami sebi, ali to čini kroz prizmu istorijskog i metafizičkog, promatrajući zidove kao barijere koje oblikuju identitet i otuđenje pojedinca. Halilovićevi zidovi su metafizički i intimni, predstavljaju unutrašnje prepreke, traume i strahove sa kojima se pojedinac suočava, dok Miloš svoje zidove (pjesme) koristi da bi prikazao ljudsku borbu sa nepravdom, društvenim strukturama i moćima koje nadilaze pojedinca. Miloševa poezija često odražava iskustva rata, represije i političkih sukoba, pri čemu zidovi simbolizuju granice slobode nametnute spolja. Kod Miloša, zidovi su često i društvene konstrukcije koje pojedinca drže zatvorenim unutar određenih granica društva ili ideologije, dok su Halilovićevi zidovi ličniji i snažnji.

Oba autora, ipak, koriste zidove kao simbol nemogućnosti potpunog razumijevanja svijeta i sopstvenog postojanja. Kod Miloša, zidovi su i prepreke ka univerzalnoj istini koju pojedinac pokušava dokučiti kroz poetski izraz. Halilović, sa druge strane, fokusira se na unutrašnju borbu sa zidovima kao elementima ličnog identiteta i unutrašnjih ograničenja. Milošev pogled je često istorijski i univerzalan, dok Halilović stvara intimnu atmosferu u kojoj zidovi postaju simboli unutrašnje izolacije i nemogućnosti potpunog otkrivanja sebe. Pored toga i Halilović i Miloš koriste jednostavan, ali snažan jezik koji nosi filozofsku težinu. Međutim, dok Miloš u svojoj poeziji zadržava određenu mračnu univerzalnost, Halilović nudi nijansiraniji pogled na individualnu ljudsku prirodu i samospoznaju, što zbirku “Zidovi” čini jedinstvenom u njenom odmjerenom tonu lične kontemplacije i filozofske refleksije o sopstvenim unutrašnjim granicama.mU suštini, oba autora koriste zidove kao simbole egzistencijalnih prepreka – bilo kroz društveno-političke barijere kod Miloša ili kroz intimne, metafizičke granice kod Halilovića – i obojica nas pozivaju na promišljanje o našim vlastitim zidovima, bilo onim vanjskim, društveno nametnutim, ili unutrašnjim, koje sami postavljamo da bismo zaštitili svoje krhke identitete.