Vrijeme kad prestaje međusobno karanje

Piše: Slavko Mandić

Vrana vrani oči ne vadi, osim ako jedna od vrana ne dobije bolju ponudu, napisao sam prijatelju Sretenu, komentarišući stalne sukobe između pojedinaca u partijama koalicione vlasti. Tada nastaje uzajamni bulikan. Pokara se Ljaljo s Abazom, pa se pokarabasaju Spajke i Jakov, pa se potom predizborno zagrle donedavni ljuti protivnici Ljaljo i Abaz ali onda Abaz udari na Japanca, a ovaj blaziranim osmijehom na dojučerašnjeg pajtosa. Udare i na vojvodu. A on ćuti, ni glas da pušti. Ima đe progovorit. Tamo će đe se svi izrodi doma svoga redovno dokazuju, lažima pokušavajući da liječe svoje uzavrele komplekse. Kod Marića na krsnu slavu, u njegovu zloslutnu Ćirilicu. Za to vrijem, kao svaki iskusni kočijaš, domaći četnički vožd drži dizgine čvrsto i samo povremeno opušti, pa opet pritegne. Pokazujući bičem prema istoku, kao svaki pravi kočijaš, pukne više put a nad sužnjima, držeći ih u brazdu, ne dozvoljavajući da sa utabanog puta svrnu đe nije sa pravim gazdama ranije dogovoreno. Lipicaneri se uzvrpolje. Počnu da poskakuju i glavom klimajući, dajući do znanja političkom careviću da su skloni bespogovornom slušanju.

Vojvoda zadovoljan. On sprovodi plan, detaljno usaglašen u službama njegovog  śeveroističnog vlasnika. A to znači rašivanje države po prilično ispucalim šavovima, mijenjanje Ustava, službenog jezika, naroda i narodnosti, vjere i nacije. Po njemu i njegovim saveznicima sve je ovo srpsko i srpskoga roda, lažu sami sebe, osokoljeni diktatorom koji je ipak, i pored sile sa kojom raspolaže, ostao na početnim pozicijama. Jer laž, koliko god bila njihova nacionalna potreba, o čemu ih je učio otac nacije opširnije od ovoga što zborim, ne prima se nikako u ovaj surovi crnogorski krš. Zato je često bijesan i kriva mu je Crna Gora za svaki vlastiti neuspjeh. Nijesu mu od pomoći bili ni avioni, kamioni, autobusi, sendviči i po koji euro za džeparac turbo glasačima u borbi za Podgoricu. Poslao ih je beogradski diktator na privremenu rabotu u crnogorski Glavni grad, da promijene političku i unaprijede nacionalšovinističku sliku i donesu mu toliko željenu pobjedu. Njegova posluga, sa čelnim vojvodom, uvjeravala ga je pjesmom: Nemoj da brigaš, brigaš, brigaš, život se stara, dok bude ljudi biće i para. Para je bilo, ali ne i ljudi. Njih na tu bandu ni od korova. Valjda je zbog toga bilo ubačenih listića u škatulu manje od planom predviđenih.

Pomanitao je litijumsko litijaški vojskovođa. Tresao se ka na gori list. Najrađe bi otpuštio svoje posilne, ali kako će? Pa oni su ruski igrači, a sa Putkom se nije šaliti. Za čas te proglasi za ono drugo i udari svim śevernokorejskim ergelama po tebi. Pa da vidiš smiješ li ti na Dodikovi(jadu) i sličnu vojvodinu družbu.

Nakon objavljivanja podgoričkih izbora, proglasiše pobjedu  crnogorske srpske horde, uz pomoć izlapjelih medijskih lažavih parajedinica.Kako rekoše, uspjeh je to za ponos i van je  svakog nadanja. Znaju oni da im je Gebels poručio da ponavljaju laž (mada tada ovaj nacistički zlikovac nije znao da je laž njihov nacionalni interes) više puta, i da će im ona tako postati jedina istina. I uradiše oni po nacističkoj preporuci, jer ko će kome pomoć, ako ne svoj svome. Krenuše isto veče da sastavljaju podgoričku vlast. One vrane s početka priče, zaustaviše svoje međusobno kljucanje u sve manje mozgove. I krenu borba da su zauzme Podgorica, koju su, za samo par godina vladavine, opustošili i destragali. Pretvorili u glibež i ulični smrad. Učinili je kasabom u kojoj ništa ne funcioniše.

Zalud vojvoda na Kosovo stiže, kaže uzrečica kad ne uspije da se ostvari to nešto velikosrpsko. Još bolje, kad skroz propane i pretvori se u svoju suprotnost. Valjda zato što je istina neprikosnovena i što su u laži ipak kratke noge. Pozivaju, prizivaju, kukaju i mole se uzajamno. Kunu se u avgust 2020, zaklinju i proklinju.
Ko ne dođe na boj u Podgoricu, ne imao više njih na vlasti. Kakav je to strahotni gubitak, zna to najbolje ona pomamna cifra zapošljenja po dubini, širena i visini. Bez znanja i zvanja, razumije se.

Vlas je sila. Ne druge vlasti. Samo ova naša. Domaća radinost. Koju nemaju ni ovi śeveroistočni. Pokazali su to posebno u istorijskom hvatanju 65-to godišnjeg ubice i kriminalca Alije Balijagića. Silovatelj i ubica brata i sestre Madžgalj u bjelopoljskom selu Sokolac, više je od 30 godina proveo u zatvoru. Na njega jednoga obrušila se crnogorska specijalna policija, i svaka druga. U pomoć su priskočili i Krapovićevi odredi vojske. Ali, džabe. Udri ovamo, onamo. Tragaj po šumama i gorama. Ništa od vatanja. Nema ga, pa ga nema. A kako bi ga i moglo bit kad ima lovačku pušku. Pa kako ćeš na njega tako naoružanog?

Opet je vojvoda stupio na scenu. Ako, otprilike je kazao u parlamentu, ili đe drugo, ovi ne mogu da ga ufate, ima ko može.
Na koga li je zaboga mislio? Možda na Hrvate kojima bi nakon Rezolucije o Jasenovcu, ovaj poziv došao kao lijek na ranu? Ali, ne! Neće vojvoda da mu se oni motaju pa vlastitoj nahiji.

Pa da, śećanje nas lakom tugom ovi. Vučinu, nego koga će!
Možda je opsežnom akcijom pojedinih sila ovaj kriminalac naćeran da se prebači u Srbiju pa da ga tamo fataju naša braća. Jer bez njih, pokazaće se, nama nema opstanka ni života. A ni suživota, ako nastave kako su navikli.
Ko zna? Viđećemo.