Sin, pa otac, majka, sestra, stric, zet i snaha…

Piše: Slavko Mandić

Primjera porodičnog zaspošljavanja od avgustovskog „oslobođenja“ do danas ima skoro koliko i funkcionera nove vlasti. Moguće da je funkcionera zeru više, ali, tu su neđe. I jednih i drugih ima ka paśih repova. Nije važno što najčešće nemaju ni znanje ni zvanje. Diplomirali su im nepotizam očevi, majke, uža i šira rodbina, kumovi i prijatelji. I obavezno mantijaški vrač sa zadatkom da ih dodatno zamađija. Pa da počnu, poput onoga iz Pljevalja, kad su ga lentom nečesovom prevezali, arlauče: Dogodine u Prizrenu. A ko mu brani da danas zapuca pravo tamo? Pa da pokuša da se joguni ka što to čini po Pljevljima. Junak u čoporu, kazaće definicija i saopštiti javno da je strah golema nevolja i da neće pud Prizrena dok je god živ. Računa, daleko je godina. Zaboraviće se što je zborio. Još koja slika u zagrljaju sa beogradskim diktatorom, i onda mu Prizren više ništa neće trebati. No vrnimo se „oslobodiocima“ i njihovim dnevnim (ne)djelima. Śetimo se našeg simpatičnog histerika, domaćeg dr Nestorovića, najpametnijeg znanstvenika na planeti zemlji, kako je volio za sebe da zbori, koji ni časa nije časio da zaposli kompletnu porodicu. Prije toga se uspješno premetnuo u veljesrbina i pokoren ljubio popa u zapuštenu desnicu. Njegovim primjerom krenuli su mnogi „pošteni“ i „čestiti“ sljedbenici nove klanovske kaste.
Osvanu i ko je sve od rodbine Predraga Bulatovića, novoimenovanog savjetnika u kabinetu potpreśednika Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Miluna Zogovića, iz redova DNP-a Milana Kneževića, uspješno napredovao od 2020. godine. Pa na spisku vidimo ćerku, brataničnu, brata, bratanića. I zeta, za koga oni koji toboš znaju rekoše da toboš nije u predobre sa njim. Ali jeste član familije, makar i u najširem smislu riječi. Bar dok obnaša funkciju zeta.

Skoro duplo više je zapošljeno u javnim službama za ove četiri godine. Kad su se „oslobodioci“ dočepali vlasti sve je „proćetalo“. Država hita ka bankrotu. Cijene divljaju, inflacija trči ispred  one u drugim zemljama. Ubistava je sve više a sigurnosti sve manje. Čine se spektakularna TV hapšenja a ni jedne jedine pravosnažne presude. Očišćena su javna preduzća i ustanove od nekadašnjih kadrova i dovedeni neki novi, zaduženi za brzopotezna zapošljavanje članova sa popisanih listi koalicione vlasti. Pojedini od njih mogu pijani i u saobraćaj da lome gradsku infrastrukturu skupim službenim automobilima i prijete mirnom narodu. Koje će policija da privodi kad se pobune što im bez odobrenja zakopavaju zaražena govede na vlastitom imanju u blizini vodoizvorišta i njihovih domova. Sve mogu, jer su oni ta dugoočekivana vlast. A iza njih kao neprolazni bedem beščašća stoje „pošteni“ oslobodioci.

U Elektroprivredi se čuda čine. Tamo se više ne zna ko je sve zapošljen, jer jedan dio prima platu a ne dolazi na rabotu. Slično je đe god zagrebete. Po dubini, širini  i visini. U pljevaljskom Rudniku uglja, Pošti Crne Gore, Aerodromima Crne Gore, Morskom dobru, Luci Bar, Budvanskoj rivijeri, Monteputu, (Jedno)nacionalnom Javnom RTCG servisu, Nacionalnim parkovima…I broja im se ne zna. Pa onda u Vladi, koja je na vratima Ginisove knjige rekorda po broju potpreśednika i ministara. Pored preśednika Milojka śedi (mada zbijeni) 7 potprešednika, 25 ministara ko zna kojih resora i Milutin Buturović, koji je u ovoj skupini najpošteniji, jer nema portfelj a ima ministarstvo. Ne mogaše mu ga smislit, jer su sve ideje i sva kreativna rješenja potrošena i više đavoljega nema. Zato će Butur biti tu, a i ne mora ako baš ne zna što mu je rabota. Važna je plata, mnogostruke veća od one iz Spajićevog ešalona obećanja. Naravno, i sve privilegije u koje je uračunato sve što izvrnuti ljudski um može da zamisli.

Baš kad  namjeravasno da se pozabavimo ovim sitnim detaljima, jer nam je sve postalo isuviše sitno, od života pa nadalje, zakuca nam na vrata grandizozna figura iz Evrope. Na čas ostasomo  bezezeknuti, kako je moj prijatelj Rajko znao zborit kad se s nekim rugao.
-Kuc, kuc kuc, odjekuje po debelim bukovim vratima. Niđe nikoga.
Što je ovo, kukala nam evropska majka, zvana  Ursula. Mora da sam nešto pobrkala. Zgrabi telefon od posilnog i obrnu Jakova.

-Đe si Jakove, kućo strara, veli Ursula onako evropski ljutito. Ljuta a stoji joj isti osmijeh od kad je slećela pa dok ne poleti. A između ka da se ništa ne dešava. Doduše, i ne dešava se. Avetanja sa obje strane i adio Mare. Tako je to. U programu, odnosno agendi, kako bi ljepše i evropskije zvučalo, njoj je bilo da sleti i u Titograd. I sjećela je. Poveli su je u Vilu Gorica. Ona je tamo ishvalila sve i svakoga. Viđelo se da je među svoje. Sijala je od sreće dok je saopštavala javno koliko je naša vlast dobroga učinjeli na evro transverzali. I kako smo u tome najuspješniji. Valjda je mislila da smo najuspješniji od Srbije, jer nemamo od koga drugo biti najuspješniji.

Osokolila je javno vlast i još javnije šapnula premijeru koliko će mu eura prebačiti do kraja godine. Samo da bude dobar i da dobro sluša. Jer, ko ne sluša nema mani, mani.
Onaj isti osmijeh i frizura koja stoji ukočena u svim elementarnim pogodama i nepogodama trajali su kao nepresušni izvor. Na konferenciji samo za dva medija, ponovo je saopštila koliko je presrećna što se sve kod nas čini. Zli jezici su prepričavali i da joj je suza virila iz oka, ali da nije izgledala na onu radosnicu. Mi nijesmo viđeli ali to zna privilegovani Javni servis RTCG, na čijem je čelu, a ona to zna, nezakonito postavljeni generalisimus. I još jedan koji je dobio pravo da postavi pitanje. Onaj plavi što se u svašto pača. Vijesti, razumjeli ste. Šćeli su je meštri od medija ponešto priupitat, jer znaju da zna za nepoštovanje pravosnažnih presuda, za partijska zapošljavanja, popucali pravosudni,  zdravstveni, naučni, prosvjetni i kulturni sistem. Mi bi o tome śćeli koju prozborit. Ali ne dade zapadna demokratija. Mogu samo RTCG i Vijesti. Ostali, ni ćuš magare.  Ona je obećala i pozitivan  izvještaj. Pokloniće ga ka što su nečesovi IBAR. Samo kad im je u interesu. Tada standardi ne važe. Čak i smetaju. Svašta je obećala prezadovoljnom premijeru i „prepodobnom“ Ljalju.

Neko reče, a čini mi se da sam to bio ja, da je ovo klasika licemjerstva. Ona EU, sa određenim stilom i pravilima koja se moraju poštovati. Jer, nije lako biti licemjer. Treba tu dugogodišnja obuka pa da stigneš pečen, makar i među svoje.

Svoj autoritet čelnica Evropske komisije je pokaza na jado primjer(k)u srbijanskog premijera. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen odbila u petak da se sastane sa premijerom Srbije Milošem Vučevićem koji se kratko prije najavljenog susreta s njom sastao sa ruskim ministrom za ekonomski razvoj Maksimom Rešetnjikovim, rekao je za Frans pres ambasador Evropske unije u Srbiji Emanuele Žofre. Vučević (čitaj Vučić) je izjavio da je bila naznačena namjera Srbije da ojača svoje ekonomske odnose u drugim oblastima sa Ruskom Federacijom.

Za to vrijeme, dok se Urusula snebivala, Vučko, koga je prethodno ova ista hvalila do iznemoglosti, grohotom se smijao.

-To ti je za izvjestioca Piculu, pa ti viđi isplatili ti se sa litijumskom Srbijom da činiš što si naumila, Vučić skoro da je javno rekao.
Otkaza EU šefica i ode tamo đe joj sve može proć.
A vi, javnosti nedokazana, pogađajte đe  je ova grande figurina slećela.