RIJEČI, SJEĆANJA  I VJEČNOST Željka Rutovića

Esjej o Željku Rutoviću iz knjige Gordana K. Čampara, RIJEČ po ESEJ RIJEČ

Nije Željko Rutović čuvao zlato i poslovne knjige, ali se bavio vrijednostima, kojima nije dozvoljavao da poblijede, ljudima koji su bojili neko vrijeme, davali mu smisao, pa ga stoga bez pretjerivanja možemo nazvati rizničarem grada pod Trebjesom.

Nikšić i jeste poseban, i njegovi pjesnici, slikari, boemi, filmadžije, nogometaši, boks- eri, momci sa ulice, i ona sama, nekako koraci na njoj odzvanjaju drugojačije, jutarnja rosa ima poseban ukus, čak se noć i dan smenjuju na način samo Nikšiću znan.

Željko se bori sa tim na sebi svojstven način, zadojen kulturom sjećanja, ne pristaje na zaborav, bez pretjerivanja i patetike sa puno pijeteta odaje počast plejadi ljudi koji se ne smiju dati zaboravu, vremenima koja su bila drugojačija, sa prizvukom da u svakom vremenu pa ma kakvo ono bilo; ljudi budu i ostaju ljudi.

Čitajući prikaze iz pera Željka Rutovića, dobi – jam potvrdu mog razmišljanja o studioznosti ispisa tekstova vezanih za imena ljudi koje on smatra važnim i vremenima posebnog kolo- rita, o svesrdnom davanju sebe članku, kao da i sam preživljava opisanu temu, a u stvari jeste tako, jer je sa većinom njih bio prijatelj, saborac, saputnik, istovrednik, poštovalac, neko.

Svaki tekst je priča za sebe, ali bi se hrono- loškim slaganjem mogla dobiti i jedna mono- litna građa romansijerskog karaktera, sa mno- go lica i radnji, smještenim na nikišićkoj kaldrmi.

Minulo je dosta vremena od njegove smrti u kojem ta praznina zjapi jer nema ni na vidiku sličnog da je nadomjesti. A opet, ne bi to bio Slobo ako bi ga neko mogao oponašati i pribli- žiti njegov lik. Original je to posebne vrste i kova. Autentika hronika – Nikšića, Pedagoške akademije i Filozofskog fakulteta, jednog vremena i prostora, tako se Rutović prisjeća profesora Sloba Vujačića, a ujedno manirom starih majstora filigrantskog zanata bira naslov koji oslikava ukupan sadržaj teksta: NEPONOVLJIVA ŽIVOTNA PROFESURA.

Zadržao je Bota do kraja života taj ORIGINALNI NIKŠIĆKI DUH i njegova nepisana pravila koja nikad nijesu robovala umišljenim veličinama i vještačkim formama sterilne konvencionalnosti. U tom maniru, sve ulice grada, kafane sa dušom i ljude sa imenom i sta- vom, a ne titulama i prolaznom moći, Bota je poštovao dijeleći vrijeme, radost i tugu sa njima. Hronika anegdota ostala u dušama njegovih prijatelja bogata je storija jedne velike kulture sjećanja., kojom se Željko bavi iskreno bez imalo želje da se izdiže iznad tih ljudi i vremena koji po njegovom sudu ne smiju biti zaborabvljeni.

A potvrda tom zaključku je i mural na zidu, koji je osamnuo prije nekog vremena, na kojem je Željkov naslov, vječna pratilja Botinom liku, a moramo priznati da su murali istorija sa nepogrešivim izborom sadržaja.

U potrazi za pikanterijom nudi sjećanje na radničko naselje: FK HUMCI, hronika jednog radničkog svijeta, koji nije imao šta da izgubi, te je kao takav bio osuđen na pobjedu – i životnu i fudbalsku, nabrajajući plejadu majstora nogometa poteklih u njemu ili tik kraj njega, čak praveći i rezervni sastav.

Posebno mjesto kod Rutovića zauzima; NIKŠIĆKI KNJIŽEVNI ALMANAH: Otuda svi pisani biljezi, znaci, simboli i fakti tog života i rada postaju trajne mape izučavanja jednog vremena i prostora neugasle luče pjesničke riječi.

Nije imun ni na one nostalgične slike, kako tvrdi; najljepšeg Nikšića, apostrofirajući fra- zu: NAĐIMO SE KOD BOROVA, podvlači: Tek to veče, dok bude njegovih sanjara i njegovih noćobdija, sijaće lučom najsvjetlijeg sunca koje grije za sve nas, tako da se u svakoj studeni vremena i ljudi, grijemo za plam srca, duše i sjećanja u kome iznova živimo svoje prošle, za neke buduće godine.

Iako je sjećanje selektivni proces u kome se možda i idealizuju neke  stvari,  mi u poseb- nom obliku sjećanja trajemo i živimo. Dio tog života i  mnogih generacija života obilježava jedno vrijeme i mnogi prostori sjećanja na jedan Nikšić, preostao u sjećanjima po kojima povezujemo daleke mape puta kao vodiče nekog boljeg i ljepšeg svijeta, ovim riječima se  ograđuju  i ljubomorno čuvaju  NIKŠIĆKI PROSTORI.

Ovjekovječuje eho sa tribina kraj Bistrice: Imati Baju u svom nostalgičnom fudbalsko – kulturološkom albumu, znači imati posebnost kojom se ponosimo i fudbalskom svijetu prika- zujemo. To vrijeme Bajine kultne (č)igre i ču- vene generacije tog vremena, od Ađanskog, Stanišica, Garduna, Međedovića, Grahovca, Kovačevića, Bokana, Tibljaša, Zekovića… ostaje kolektivnom raskošnom draguljarnicom koja je nezaboravno upisala Nikšić na veliku mapu jugoslovenskih fudbalskih gradova, uz onaj slogan starim Nikšićanima dobro znan: BAJA JEST, NIKŠIĆKI BEST.

U jednom od tekstova, tvrdi, da je MLJEKARICA MARIJA, bila preteča novog načina poslovanja, dostave od vrata do vrata, i posebnog načina platnog prometa i sa sjetom govori o tim danima: Nalik medu što sporo curi sa kašike, ostaju sjećanja, zvuk govora i mirisa jednog nostalgičnog vremena u kome je život tekao onako lagano, svojim rasporedom bez žurbe i ubrzanja.

Eto tako u nedogled, ovo je samo jedan mali izbor, gdje Rutović manirom umjetnika vič- nom kistu, ne piše nego crta, svoj Nikšić, nudeći nam sadržaj koji daje jasnu sliku njego- vog grada, toliko nam ga primiče da poželimo biti Nikšićani.

Rutović nije  slučajno u misiji, gdje; riječ od- zvanja, tišina upozorava, vječnost se nazire, jer je njegov intelektualni kapacitet, publicistički talenat, vrednovanje ljudi i prilika, obračun sa svakodnevnicom, garancija da će ovi zapisi biti literalno blago i riznica iz koje će se jednoga dana vaditi dukati.