STARA DUNJA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Te druge polovine osamdesetih godina na Cetinju, u vremenu kada je odrastala moja generacija s početka osamdesetih, stare kuće na „dvije vode“ prizemljuže krasile su grad svojim autentičnim izgledom. One u Bulevaru Crnogorskih junaka, (tadašnji Bulevar Lenjina) zatim u Lovćenskoj ulici, kao i u mnogim dijelovima Cetinja – od Bogdanovog kraja, Grude, Donjeg Polja, Donjeg Kraja pa sve do Bajica – bile su rijetko kad spratne a tek pokoja je imala uređeno potkrovlje. Takvo je bilo vrijeme – skromno, ali puno duha, kada je staro Cetinje nosilo pečat jednostavne ljepote i topline.

Svaka od tih malih, skromnih kuća imala je svou baštu a svaka bašta imala je neku staru voćku. Najčešće je to bila dunja, stara i moćna, s jakim, vijugavim granama i velikim, zelenim listovima, poput prirodnog čuvara dvorišta. Ta dunja, koju svi pamtimo, bila je naš prva „igračka“ na otvorenom. Na njene smo se grane peli, hvatajući svaku ,,krivulju“, svaki čvor, gazeći sigurno po njenoj staroj kori. S vrha dunje, imali smo pogled na krovove i dimnjake komšijskih kuća, kao da gledamo na svijet iz ptičje perspektive. Oni srećniji među nama imali su na toj staroj dunji i ljuljašku – mjesto s kojeg smo se uz smijeh ljuljali, maštajući o beskrajnim avanturama. U to vrijeme, za nas nije postojala ulica. Postojalo je dvorište – samo dvorište – đe smo živjeli i odrastali, sjećajući se svakog kamena, svakog cvijeta, svake dunje, koja je s godinama ostavljala svoje žute, mirisne plodove kao dragocjeni dar našeg djetinjstva.

Kada bi stigla jesen obojena u zlatne nijanse, donosila bi sa sobom miris plodova dunje, koji su ispunjavali dvorišta, mameći našu radoznalost i radost. Sakupljali smo te dunje a naši stariji bi ih pretvarali u mirisne kompote i rjeđe u slatko, koje je u svakoj kašici čuvalo duh stare domaće kuhinje. Uz ta stara stabla dunje prolazila su naša srećna, bezbrižna djetinjstva, ispunjena igrom i smijehom. Bili smo vješti u penjanju, kao da su nam te gorostasne krošnje bile izmišljeni svjetovi koje smo osvajali. U tim starim kućama s masivnim ormarima i tihim ostavama slagali smo najljepše i najzdravije plodove dunje, koje su znale ostati svježe do proljeća, ispunjavajući sobe svojim blagim mirisom. Te male sobe bile su pune topline i blage patine a dunje su u njima bile poput neizostavnih ukrasa, žutih čuvara porodičnih uspomena. Pamtim i čaj od lista dunja, koji bi svojom zlatno-narandžastom bojom plijenio i grijao dušu tokom hladnih dana. Taj čaj nije bio samo napitak – bio je ritual, mirisni povratak u toplinu roditeljskog doma. Kada bi se miris dunjinog lista širio iznad šolje, kao da bi ispunio cijelu prostoriju prisutnošću prirode, prizivajući spokoj prošlih vremena. Njegov ukus, blago gorak, ali bogat, bio je poput tihog zagrljaja, utjehe koja bi ispunila tijelo i podsjetila nas na vrijednost tih malih, jednostavnih radosti života.

Tokom hladnih cetinjskih zima, kad bi u peći starog „smederevca“ stavili dunju da se ispeče, bio je to poseban doživljaj – prava mala poslastica za nas đecu, koja je sa sobom nosila ukus topline i sigurnosti. Danas moje dvorište krase dvije dunje koje sam zasadio prije desetak godina, simboli onog djetinjstva koje nosim u srcu. Međutim, današnja đeca žive drugačije živote, u nekom novom ritmu koji se čini udaljenim od tih starih dvorišta. Svako vrijeme nosi svoje breme, kažu, ali naše Cetinje nosilo je mnoge ovako lijepe priče, koje i danas odzvanjaju poput tihog vremenskog putovanja, vraćajući nas u ta srećna djetinjstva i bezbrižne godine u doba kada je miris pečenih dunja bio više od poslastice – bio je to miris života miris starog Cetinja, poštovanja, dobrote ali i vaspitanja ondašnje đece.