Opet je Vučićeva laž srpski državni interes

Piše: Slavko Mandić

Valja ih pośećat da je „laž srpski državni interes i da je laž u samom biću Srbina“. Prečesto zaborave politikanti iz suśedstva istorijsku poruku oca nacije, gromadnog nacionaliste Dobrice Ćosića, koji ih je smjestio u prirodno stanište. Tamo đe pripadaju i đe su svoji na svome.
Nije bez razloga. Spoznao je Dobrica, nakon višedecenijskog promatranja iz raznih uglova i aspekata, svoj rod i broj. I došao do istine koju je, kao u magnovenju, saopštio svojoj kasti. Do sada čak ni napredna forerenzika Rusije, Kine i vaskolikog Orbana nije uspjela da otkrije što mu se dogodilo i da li su ga kakve vasionske sile ili nekakva čudna čovječija probuđenost naćerali da isprazni burilo istine u suvo korito nacionalnog bića svoga naroda? Ko će ga znati. Krhko je znanje, a mi ćemo se śetiti i onog dijela nastavka u kojem zbori veliki pjesnik …Možda je pao trak istine u me…? Možda, ali nema dvojbe da se ocu nacije nešto krupno moralo dogoditi. I povesti ga putevima kojima ne korača njegov narod. Makar na jedan tren osviješćen i siguran u činjenicu da ga vode zluradnici kroz gusto trnje, od čijih bodlji samo ostaje krvavi trag na njihovoj izbrazdanoj koži. Ośećao se krivim otac, što ranije nije neznavenom narodu kazao i za njih, i za sebe, za popove i za sve dolazeće lopove. Jer, on je znao sve do jednoga. Znao je i narod, kojemu većinski baš ovakve vođe trebaju. Kojima će da kliču dok im čapru gule i da im se zaklinju na vjernost za jedan sendvič sa jeftinim parizerom i bajatim sirom. Možda još i kojim eurom, da mu se nađe dok glasaju po opštinama države po rasporedu, ili nekim drugim zemljama u kojima su slični mediokriteti vlast.
Traje to stoljećima. I nikako da naši śeveroistični suśedi potrefe civilizacijsku putanju, već izaberu onu koja se vrti oko retrogradnog nacionalšovinizma, danas poznatijom kao Srpski svet.  Oni bi da ugrabe i da zagrabe sve više i više od  nečijeg drugo i da prisvoje sve što oni nikada nijesu imali. A da im može biti, zavrćela bi nam se kapica od njihovog nauma da nam prelijepu Crnu Goru pretvore u besudnu zemlju.
I opet Vučić slaga. Ovoga puta u Vršcu, đe je proslavljao 16 godina njegove vlastite Srpske napredne stranke. A napredna je taman toliko koliko i njegova politika, ekonomija, kultura, mediji, istina. Znam da to nije neka vijest, ali u ovoj laži ima i zera istine. Ona se zove Boris Tadić. Nije ga pomenuo ali je bivšima poručio da su oni krivi što je Crna Gora otišla iz zajedničke države. Prvo SR Jugoslavije a potom Crne Gore i Srbije. Nije da Tadić ne bi učinio sve ono što čini ovaj kabadahija, ali je bio sićušna polumanekenska figura, koja je prema Crnoj Gori imala isti odnos kao što ga ima strašni Vučko. Nemoćan da sprovede bilo što, jedino što je uspio je da izgubi vlast i preda je u ruke kleronacionalisti, vrlo slične ili čak potpuno iste ideološke matrice.

Htio je Vučić reći da Crna Gora ne bi otišla svojim putem da je tada on bio na vlasti. Možda se uplašio od tolike laži, pa je zaćutao na vrijeme. Ali, znajući ga ne bih baš u tu pretpostavku vjerovao. Više bih u onu drugu, da o tome više nije htio jer se śetio poraza  na prijevremenim izborima u Podgorici, đe je uzalud slao silnu turističko glasačku kamarilu autobusima, vozovima, avionima. Čim je god stigao. Uzalud. Poraz je toliki da ga očigledno boli. Pa onda rezultati popisa đe se kralo toliko da je svako znao i u zemlji i van nje koji je scenario diktator namijenio svojoj „braći“. Opet isto. Uzalud i samo uzalud. Ovđe ti ništa od toga ne može proć. Ipak je ovo Crna Gora za koju i sam znaš da je …tvrd orah voćka čudnovata, ne slomi ga alˊ zube polomi…, poručio ti je veliki Njegoš, koga bi u svoje naručje, pod svojom kokardom i krstom „časnim“. Prebroja li koliko si puta na Crnoj Gori polomio zuba?

Ne ide to tako šjor diktatore. Možda nijesi znao da je Njegoš u crkvi Sv Petra u Rimu odbio da cjeliva časne verige, lanac kojim je Sveti Petar bio vezan u jerusalimskoj tamnici. Pogledao je verige i kratko odgovorio: “Crnogorci ne ljube lance”! Taj ti Njegoš ni onda a ni sad neće dati da mu kosti sa Lovćena premećeš i sa svojom šakom posrbljenjaka odovud skrnaviš nacionalnu crnogorsku svetinju. Znaš ti to dobro, ali bi da zamutiš koliko god možeš, kako tvoji tamo ne bi o litijumu  mislili. Kojim kaniš da ih truješ a onda sa tvojima sve po spisku: Anetom Brnabić, Mrzomirkom Marićem, Jovančetovkom iz Pinaka i Vučkićevića iz lažovmera da činiš trandibal koji, po pravilu, plaća vjerni narod.  Grupi obavezno pridodati nacionalnu istorigrafsku vranu Rakovićevića, što god to značilo.
Opet će on zborit uprazno. Ne bi li bolje zamajavao svoj narod, kad već ne može to da čini uspješno ovamo đe bi najviše htio.

Što se tu može?

Nije ovamo apsolutista, niti će ikad biti.