Ustav Crne Gore propisuje u članu 155 način promjene najvišeg pravnog akta precizirajući da predlog za promjenu mogu podnijeti predsjednik Crne Gore, Vlada ili najmanje 25 poslanika i da je potrebno da promjenu podrži najmanje dvije trećine svih poslanika.

Pa zašto je nemoguće promijeniti dio Ustava koji se tiče jezika, kada sadašnja parlamentarna većina ima mogućnosti da zadovolji sve što je Ustav propisao? Imaju i Vladu, i više od 25 poslanika i dvotrećinsku većinu. Zato što se ustavopisac mudro osigurao upravo od situacije u kojoj bi nekome moglo pasti na pamet da promjenom Ustava mijenja ustrojstvo Crne Gore. Sljedeći član, 156, propisuje proceduru donošenja akta o promjeni Ustava. Član 157 Ustava Crne Gore precizira za određene promjene još jedan bitan uslov:

Promjena članova 1, 2, 3, 4, 12, 13, 15, 45 i 157 konačna je ako se na državnom referendumu za promjenu izjasni najmanje tri petine svih birača.

Što je to što propisuju navedeni članovi?

• Suverenost Crne Gore, njeno republikansko uređenje, i građansko ustrojstvo;
• Nemogućnost uspostavljanja vlasti koja ne proističe iz volje građana;
• Jedinstvenost i neotuđivost teritorije;
• Državne simbole – grb, zastavu i himnu;
• Crnogorsko državljanstvo;
• Crnogorski kao službeni jezik;
• Ulogu Skupštine u odlučivanju o ulasku u EU;
• Zabranu ulaska s drugim državama u saveze u kojima bi Crna Gora izgubila suverenost i međunarodni subjektivitet;
• Uslov da pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivalište u Crnoj Gori.

Dakle, za bilo što od navedenog, nije dovoljna skupštinska većina, čak ni dvotrećinska. Potrebno je pored toga i da na promjenu nekog od navedenih ustavnih rješenja podrži na referendumu tri petine građana s pravom glasa. I ovaj član Ustava, 157, koji propisuje isključivo ovakav način promjene ovih djelova Ustava nije moguće promijeniti bez referendumske podrške tri petine svih birača.

To znači da sve može – i promjena crnogorskog jezika, i uvođenje trobojke, i ujedinjenje s „majčicom“, i ukidanje „himne koju je napisao Sekula Drljević“, ali samo ako se za to na referendumu izjasni 325.000 građana upisanih u birački spisak. Tih nešto više od 325 hiljada je tri petine od 542.468 koliko nas je sada u biračkom spisku prema objavi Državne izborne komisije za potrebu predsjedničkih izbora 2023 – posljednjih izbora na državnom nivou.

Je li to moguće? Koliko je to birača u odnosu na broj građana koji izlaze na izbore?

To je kao kada bi svi koji su glasali na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima izašli na taj referendum i podržali promjenu, pa još malo više jer bi i to bilo nedovoljno. Dakle kada bi takvu operaciju promjene Ustava podržali i glasači građanskih i državotvornih stranaka – opet bi nedostajalo dvadesetak hiljada glasova prema izlaznosti na prošlogodišnje parlamentarne izbore. Prošle godine je na izborima poslanika u Skupštinu glasalo, prema zvaničnoj objavi, nešto više od 305 hiljada građana.

Čak kada bi nekim čudom oživjela tzv. tridesetoavgustovska većina, i kada bi još većim čudom ponovo izlaznost bila veća od 75%, kao što je bila 30. avgusta 2020, i kada bi svi koji su tada glasali za tu tanku većinu podržali promjenu nekog od navedenih članova Ustava nedostajalo bi im nekih 120.000 glasova. Tada su tri koalicije nove većine koje su predvodili DF, DCG i URA osvojile, prema zvaničnim podacima, 207.238 glasova. Do 325.000 neophodnih za primjenu Ustava je daleko.

Dakle, Ustav Crne Gore nije moguće promijeniti bez širokog društvenog konsezusa, što je i razlog postojanja ovako tvrde zaštite ključnih odredaba Ustava Crne Gore. Ustavopisac se na ta način osigurao upravo protiv ovakvih situacija u kojima bi svaka parlamentarna većina mogla posegnuti za promjenom Ustava u skladu sa svojim političkim potrebama.

Ima li sličnih primjera u svijetu

Je li Crna Gora propisivanjem teško izvedive promjene nekih ustavnih rješenja posebna ili drugačija od većine država? Je li ovakvo rješenje nedemokratsko, čudno ili nakaradno? Naravno da nije. Imamo širom svijeta različite slučajeve – od Novog Zelanda gdje je Ustav moguće mijenjati prostom većinom u parlamentu, do Japana čiji Ustav nije ni jednom promijenjen otkako je 1947. stupio na snagu.

Međutim, uobičajene su opcije u kojima je moguća promjena Ustava, uz ograničenja, odnosno stroge uslove. Ustavotvorci širom svijeta su neka od ustavnih rješenja učinili teško izmjenjivim ili čak neizmjenjivim. Ustav Francuske, na primjer, propisuje da je republikanizam neizmjenjiv: „Republikanski oblik vladavine neće biti predmet bilo kakvih izmjena“, navedeno je u članu 89 koji propisuje način promjene Ustava Francuske Republike.

Brazilski ustav čini neizmjenjivim federalno ustrojstvo države: „Neće se razmatrati nijedan predloženi ustavni amandman koji je usmjeren na ukidanje federalnog oblika države“, stoji u članu 60, tačk 4 Ustava Brazila. Ustav Turske propisuje i to već u članu 4 da se ne mogu mijenjati odredbe Ustava propisane  prethodnim članom: nedjeljivost državne teritorije, turski jezik kao službeni, zastava, himna i Ankara kao glavni grad. Sličnih primjera ima napretek. U Alžiru i Iranu je je neizmjenjiva teokratija, u Indoneziji i Kazahstanu je ustavno zacementiran unitarizam, a u Jordanu i Kuvajtu monarhizam. U Portugalu i Rumuniji se ne može dovoditi u pitanje pluralizam, a u Salvadoru i Gvatemali se ne mogu ukidati ustavna ograničenja predsjedničkih mandata. Ovo je samo djelimičan popis velike raznolikosti nepromjenjivih ili teško promjenjivih ustavnih pravila širom svijeta.

Za ovo naše razmatranje je, ako možda nije jasno zašto Francuska snažno štiti republikansko, Brazil federalno ustrojstvo države, značajan jer nam je vremenski i geografski bliži dejtonski Ustav Bosne u Hercegovine. On propisuje da se nijednim amandmanom na Ustav ne može eliminisati niti umanjiti bilo koje od ljudskih prava i sloboda garantovanih Ustavom poput prava na ličnu slobodu, na slobodu misli, savjesti i vjere, mirnog okupljanja, slobodu kretanja i prebivališta itd.

Iz ovoga je očito da su ustavopisci, imajući u vidu istorijska iskustva, prepoznali što je to što bi u nekom društvu moglo biti ugroženo odnosno što bi posebno trebalo zaštititi.

Politički konsenzus kao uslov

U razmatranjima ustavnih ograničenja, s jedne strane, i potrebe za izmjenama ustava s druge, najdalje se otišlo u Sjedinjenim Američkim Državama čiji Ustav važi za onaj u svijetu koji je najteže promijeniti. Od njegovog stupanja na snagu prije 235 godina bilo je otprilike 12.000 pokušaja njegove izmjene. Samo 27 prijedloga izmjena je postalo službeno. Pri tome je 15 amandmana prošlo u prvoj trećini životnog vijeka Ustava, u drugoj sedam, a u trećoj pet. Posljednji put se to dogodili prije 35 godina.

Bilo je i razdoblja višestrukih promjena. Jedno od takvih je doba ekonomskog razvoja i napretka, društvenog aktivizma i institucionalnih reformi na kraju XIX i početku XX vijeka kada je u 10 godina Ustav mijenjan četiri puta. U posljednje vrijeme sazrijeva svijest da su neke promjene potrebne, ali su u Ustav SAD precizno ugrađena takva ograničenja da je za odluku potreban čvrst i postojan konsenzus.

Imajući ovo u vidu sada je lakše razumjeti Ustav Crne Gore u onom njegovom dijelu koji otežava promjene određenih ustavnih rješenja. On ih ne sprečava ili ne onemogućava, već propisuje strog uslov za te promjene. Da bi bile moguće – moraju biti rezultat širokog društvenog konsenzusa.

Je li ovo jasno ovo političarima vladajuće koalicije? Naravno da jeste. Nije to nuklearna fizika. Samo treba pročitati nekoliko članova Ustava. Političari ne govore o navodnoj potrebi promjene službenog jezika zato što namjeravaju da pokrenu proceduru za to. Oni to uvode u javni politički saobraćaj samo zato što su populisti. Čim je popis stanovništva pokazao to što je pokazao krenuli su da se takmiče ko će bolje da se dodvori većini. Da ne propuste zicer. Tako te izjave treba i posmatrati kao isprazna razglabanja populista koji nemaju konkretnih ni rezultata ni vizija ni planova razvoja kojima bi se bavili. Priča o jeziku je surogat. Ona je tu u nedostatku tema, ideja, vizija i rezultata.