UKIDANJE ČOVJEKA – INTELEKTRONIKA

Piše: Željko Rutović

U knjizi štampanoj 1964. god. “Summa tehnologicae” njen autor, poznati poljski književnik, Stanislav Lem predvidio je razvoj intelektronike, znači jedinstva inteligencije i elektronike, kojim opisuje različite oblike vještačke inteligencije. Pa, kako nam sa ove distance izgleda to jedinstvo, kazali bi sveprisutne stvarnosti, u kojoj se ljudska inteligencija prilagođava inteligenciji gigantskih mašina. Nema dileme da je Lemovo futurističko viđenje današnji dominantni model – paradigma funkcionisanja podjednako i čovjeka i globalnog društva. Digitalnim sistemima sve je podređeno, digitalni sistemi velikih baza podataka svemu su nadređeni. Ako nije, a mora biti, dio te mašine, čovjek ne postoji. A i kad postoji, figuracija je te intelektroničke mreže koja je izopštila sve ono što ne služi profitnoj mašini totemizirane informatičke revolucije. Posmatrajmo temu npr. iz ugla obrazovnih politika gdje će se vrlo lako primijetiti ubjedljivi poraz klasičnih humanističko društvenih nauka. Sa tim porazom uslijediće i oni drugi, kulturološko vrijednosnog karaktera. Konačno, imperativno upravljati mašinom a ne razumom i kritičkom sumnjom, rezultat je intelelektroničke revolucije ovog dehumanizovanog obezduhovljenog vijeka. Neće ova nova inteligencija, tj intelektronika izgraditi novi humani vrli svijet, niti je zbog toga utemeljena, niti će ista zaboraviti alate manipulacija, dezinformacija, lažnih vijesti, čipova, sistema nadziranja…Naprotiv. Nesporna je činjenica da intelektronika ubrzano preoblikuje čovjeka, njegove modele ponašanja, mišljenja, djelovanja i rada. Da ista pravi radikalne otklone od nekih “starih prevaziđenih “oblika inteligencije i njima bliskih duhovno prosvjetiteljsko misaonih nazora. Iz generacije u generaciju, vidljivosti ovog oblika postaju očitije, snažnije i posledično društveno dublje. Da, rekli bi danas gotovo većinski, šta je uostalom inteligencija ako nije tehnička? Jer, može li postojati neka druga, te čemu bi i kome, ona služila u ambijentu “u kome nema mjesta za pojedinca ukoliko nije tehničar“, kako konstatuje francuski sociolog Žak Elil.

U ovoj posve zanimljivoj knjizi problemsko fenomenoloških upita, Lem posebnu glavu posvećuje, tj. analizira opasnosti elektrokratije. Da. Gledamo i živimo opasnosti tih tendencija i tih fantazama spajanja ljudskih bića sa mašinom. Kom više, kom manje vidljive, ali svakako prisutne opasnosti nad kojima se nadvija razložni upit, šta ako razvoj  “pametnih stvari” izmakne kontroli.

Elem, podigla se i izdigla ta moćna globalna elektrokratija ničim (samo)regulisana, kao snažan i kreator i regulator širih, najširih, kapital – društvenih odnosa. Postala je centar u koji se sve utapa. Strategije, uticaji, vizije, sfere moći…meki i po potrebi kapitala tvrđi pritisak na političke elite i političke sisteme koji su prepoznati zavisnici alata i mehanizama moći svjetske elektrokratije. A kako bi uostalom to drugačije moglo u
kompjuterocentričnom svijetu koji nastoji da računarsku izvjesnost postavi vrhovnom mjerom stvari koja porobljava individualnost i ljudsko iskustvo dosadašnjeg svijeta.

Šta je cilj i plan te elektrokratije, te nove globalne korporativne elite unificiranog metaverzuma? Ciljevi su mnogi, ali nadziranje i kontrola ljudskog ponašanja kao po zakonitosti izbija u prvi plan. Šošana Zubof, američka filozofkinja i naučnica, sasvim opravdano bi kazala da je to “udar na suverenitet ljudi”. Čovjekov suverenitet, kako to danas romantično, gotovo nostalgično zvuči. Suverenitet koji se dokida i izmješta ka meta kolektivnim novokonstruisanim neupitnim identitetima.

Nije se elektrokratija tek tako uspostavila da bi sve prethodno ostalo isto. Razvlašćivanje države, slabljenje demokratije, dokidanje ljudskih prava i sloboda, urušavanje identiteta, nekako budu prvi na udaru te elektrokratske “ideologije” transhumanizma. I da ne bude zabune, od strane tog novog korporativnog totalitarizma monocentričnom propagandnom agendom sve to bude predstavljeno legitimnim interesima i ciljevima čovječanstva. A među tim ciljevima trijumfa bežične budućnosti ističe se vrhovni – elektrokratija mora napraviti mrežnog čovjeka, čovjeka ubrzane cirkulacije mreže, a nakon toga lako se ostvaruju drugi ciljevi. Jedan za drugim. Uz pristanak i pomoć čovjeka.
Sve zbog čovjeka. Čovjeka objekta.