POGLED NA XVII FESTIVAL PRIČE ZAVIČAJNE STAZE -KULTURNI FENIKS BIHORA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Avgust 2024. godine u Petnjici i Bihoru ponovo je oživio duh zajedništva, kulture i tradicije kroz okupljanje mještana, dijaspore, kao i mnogobrojnih poslenika kulture iz Crne Gore, Zapadnog Balkana, pa i šire. Ovo kulturno sjeme buja u okviru Bihorskog kulturnog ljeta i XVII Festivala priče „Zavičajne staze“ Bihor. Kada je poslenik kulture i medija, Mirsad Rastoder sa srcem punim ljubavi prema rodnom kraju, pokrenuo ovu manifestaciju, nije ni slutio da će ona izrasti u simbol kulturnog nasljeđa, ne samo Bihora, već i čitave regije.

Festival priče ,,Zavičajne staze“ sa ponosom nosi na svojim plećima opus od 19 objavljenih zbornika i četiri knjige izabrane poezije. U ovim djelima utkane su najfinije niti bosanskog arhaičnog jezika, običaja, tradicija i kulture, stvarajući time most između prošlosti i budućnosti, između starog i novog. Ovaj festival, iz godine u godinu, iznjedrio je brojna imena koja danas čine sam vrh književne i kulturne scene. Skoro da nema značajnijeg pisca koji nije prošetao njegovim stazama, učestvujući u poetsko-književnim večerima, festivalima priče, omažima ili književnim dijalozima. „Zavičajne staze“ postale su sinonim za očuvanje i promociju kulture, poezije i proze, u sjećanje na velike pisce koji su potekli iz ovog kraja. Manifestacija je postala kultna, jer ne samo da njeguje kulturno stvaralaštvo, već i ponosno čuva duh Bihora, omogućavajući da se kroz umjetnost i književnost prenose vrijednosti koje odolijevaju vremenu.

Posljednjih pet godina imao sam privilegiju biti dijelom Festivala priče ,,Zavičajne staze“ u različitim ulogama—kao gost, učesnik, moderator, promoter, pa čak i jedan od nagrađenih autora. Svaki put sam dolazio među Bihorce sa istim žarom i neiscrpnom voljom, osjećajući da i sam jednim dijelom pripadam ovom divnom kraju. Ovaj festival nije samo manifestacija, već živi organizam koji spaja ljude, ideje i emocije. Kroz ove godine, izrasla su brojna prijateljstva i drugarstva, ispletena nitima zajedničke ljubavi prema pisanoj riječi i rodnom kraju. Nastale su priče koje sam sa ljubavlju zapisao prteći sudbine iseljenika a zapisi i refleksije obasjani su zvjezdanim nebom iznad bistrih bihorskih rijeka. Svaki susret, svaki razgovor, svaka razmjena misli na ovom festivalu nosila je sa sobom poseban sjaj, ostavljajući tragove koji će zauvijek biti urezani u sjećanje i srca svih nas koji smo imali čast biti dijelom ove jedinstvene kulturne svečanosti. Upravo tu pod vedrim nebom Bihora nastali su neki od mojih najboljih eseja, zapisa i reportaža.

BUDUĆNOST FESTIVALA PRIČE „ZAVIČAJNE STAZE“

Dobro mi je poznato koliko je izazovno biti organizator festivala ovakvih razmjera. Kao neko ko je u sklopu JU Narodna biblioteka i čitaonica „Njegoš“ na Cetinju organizovao brojne kulturne večeri, promocije, okrugle stolove i debate, svjestan sam ogromne odgovornosti koju nosi svaka takva uloga. Potrebna je ne samo volja, energija i vrijeme, već i bezgranična ljubav prema kulturi i umjetnosti, kao i spremnost na značajna materijalna ulaganja. Najviše od svega, svako ko se upusti u organizaciju ovakvih događaja zna koliko je truda potrebno da se prevaziđu izazovi, da se svaki detalj uskladi i da sve bude uobličeno na način koji će trajno ostaviti trag. To je proces koji zahtijeva izuzetnu predanost, potrošene živce i nevjerovatnu izdržljivost, ali na kraju, sav taj napor postaje vrijedan kada vidite rezultate—kada vidite da je ono što ste stvorili ne samo zapisano i zabilježeno, već i prezentovano na način koji će ostati u sjećanju svih prisutnih. To je nagrada koja nadmašuje sve teškoće i koja daje smisao svim uloženim naporima.

Veče nagrađenih pisaca, održano 10. avgusta 2024. godine u prepunoj sali Centra za kulturu Petnjica, predstavljalo je vrhunac Bihorskog kulturnog ljeta i XVII Festivala priče „Zavičajne staze“. Taj trenutak, obasjan toplinom riječi i odjekom aplauza, bio je prava kruna ove manifestacije. Moj dragi prijatelj, Mirsad Rastoder, kao i uvijek, sa snažnom energijom, istim žarom i željom, stao je pred prisutne da ih pozdravi—učesnike, goste, prijatelje i članove dijaspore. Njegov glas, ispunjen snagom i mudrošću bihorskih pisaca, odzvanjao je kroz prostoriju, kao da su se sjenke tih velikana nadvile nad Bihorom, čuvajući duh i tradiciju ovog kraja. Iako se na njemu primjećivao trag umora, Mirsad je zračio onom posebnom vizijom koju posjeduju samo oni koji se do posljednjeg atoma snage bore da ožive, sačuvaju i promovišu kulturnu baštinu. Njegova predanost bila je očigledna—kao što je i njegova borba da rasplamsa plamen priče, pripovijedanja i lijepog govorenja nad Bihorom. Godine prolaze i nisu uvijek naš saveznik, ali unutar ovih sedamnaest godina festivala utkano je mnogo dobrog i lijepog. Naravno, nisu izostale ni one manje sjajne epizode, jer vječne borbe za očuvanje kulturne baštine uvijek nose sa sobom izazove i poteškoće. Ipak, uprkos svim iskušenjima, „Zavičajne staze“ nastavljaju da sjaje kao svjetionik kulture i tradicije, svjedočeći o snazi zajedništva i ljubavi prema rodnom kraju.

Sljedeće godine, Festival „Zavičajne staze“ slavi svoje punoljetstvo, punih 18 godina posvećene pažnje i ljubavi prema književnosti i kulturi Bihora. Ovaj trenutak nije samo obilježavanje jubileja, već i prilika za razmišljanje o budućnosti festivala koji zaslužuje da nastavi svoju tradiciju uz nesebičnu podršku državnih institucija, opštine i naravno, dijaspore. Međutim, ključna uloga u ovom procesu pripada mladima—njihovom znanju, angažmanu i inteligenciji. Oni su ti koji moraju preuzeti baklju i nastaviti priču koju je Mirsad Rastoder započeo, kako bi festival i dalje sijao na kulturnom nebu Bihora. Godine koje je Mirsad Rastoder nesebično posvetio oživljavanju Bihora, utkavši u ovaj festival svaki djelić svoje energije, ne mogu se vratiti. Međutim, njegovi brojni prijatelji, kojih nije malo, umjesto da samo prođu kroz festival kao posmatrači, trebali bi mu na jednako nesebičan način pružiti podršku. Vrijeme je da Mirsad Rastoder, tvorac Festivala „Zavičajne staze“, barem naredne godine uživa u plodovima svog rada, ali bez onog tereta organizacije koji ga je toliko dugo pratio. Bihor je već pokazao da ima mlade snage a te mlade snage trebaju postati nosioci ovog festivala. Jer budućnost „Zavičajnih staza“ leži prije svega u rukama Bihoraca, koji moraju prepoznati vrijednost festivala i na svoj način doprinijeti njegovom daljem razvoju. Da li su na to spremni, vrijeme će pokazati, ali jedno je sigurno: budućnost festivala zavisi od zajedničkog truda svih nas, kako bi ova kulturna tradicija nastavila da raste i cvjeta, čuvajući duh Bihora za generacije koje dolaze.

Mirsad Rastoder nastavio je nasljeđe koje su svojim djelima započeli velikani poput Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronje, Safeta Sijarića i mnogih drugih pisaca čije su riječi utisnute u kolektivnu svijest Bihora. Kroz svoj neumorni rad i kroz priče koje su našle svoje mjesto u brojnim zbornicima, Mirsad je uspio sačuvati ne samo duh prošlosti već i duh novog vremena, spajajući mostove između onoga što je bilo i onoga što dolazi. Ovo nisu samo riječi hvale za prijatelja, već iskreno priznanje za njegov prometejski duh, duh koji je spreman da se žrtvuje za očuvanje kulturnog blaga svog rodnog kraja. Da nije bilo njegovog festivala, Bihor i Petnjica možda bi pali u zaborav, postajući tek uspomene na nekadašnja vremena. Međutim, zahvaljujući Mirsadovoj posvećenosti, Petnjica je postala prepoznatljivo mjesto, kulturni centar koji okuplja ljude iz svih krajeva, povezujući prošlost i sadašnjost, tradiciju i modernost. Njegova vizija i posvećenost pretvorile su Petnjicu u mjesto đe kultura živi i đe se duh Bihora čuva i prenosi novim generacijama.

Šta reći za Mirsada Rastodera na kraju ove priče? On je postao simbol, ne samo Petnjice i Bihora, već i šire. On je ovaploćenje one iskonske snage koja vuče naprijed, koja ne odustaje i koja vjeruje u ljepotu stvaralaštva i kulture. Zato, budimo mu saveznici. Podržimo ga, ne samo riječima već i djelima, kako bi njegova vizija i dalje rasla i cvjetala. Jer Mirsad je više od organizatora i vizionara—on je čuvar duše Bihora a naš zadatak je da mu u tome pomognemo, da zajedno sa njim nastavimo ovu priču koja je započela prije toliko godina i koja zaslužuje da traje još dugo.