Normalizacija

“Nemojte se svađati”, čitam poruke na društvenoj mreži X. Uzalud bi bilo da svakom od tih dobronamjernih, ali i naivnih pratilaca objašnjavam da se ne radi o svađi, ili nekakvoj nebitnoj razmirici povrijeđenih sujeta i umišljenih veličina. Važnije su, mnogo važnije, stvari po srijedi.

Jedno (priznajem – retoričko) pitanje izazvalo je reakciju kojoj smo se najmanje nadali. Zašto nema podrške Drašku Đuranoviću i njegovim koleginicama i kolegama novinarima i njihovoj hrabroj, izuzetnoj misiji i pregnuću u Pobjedi, na koju građanska i demokratska Crna Gora mogu samo biti ponosne?

Nisam samo ja bio zaprepašćen i zatečen tim odgovorom. Sjetili smo se svi posljednjeg karnevala i naše zajedničke reakcije, u kojoj je i Pobjeda na čelu sa Đuranovićem – kako su nas on i Pobjedini novinari bili navikli – imala značajnu, ako ne i vodeću ulogu. Kao i u mnogim drugim stvarima i procesima u našoj zemlji, uostalom. Spaljenog pisca smo svi branili i odbranili, čini mi se, od tog zlokobnog plamena i fašistoidnih objašnjenja i “opravdanja” – koji od vrijednosti i vrlina pokušavaju da naprave ugarke.

Eh, kada bismo sada mogli da spalimo i zaboravimo bar to razočaranje. Ali, razočaranja ne gore, nažalost.

U Crnoj Gori je u toku tzv. “normalizacija”. Zato razgovor o tome što se i zašto dogodilo u Pobjedi nije marginalni i prolazni disput, već tema koja dešifruje najznačajnije političke i kulturne procese u našoj zemlji.

Proces tog, naizgled, benignog imena – što li može biti problem u nečemu što, bar naizgled, implicira normalnost – krije u sebi vrlo ružne i mučne sadržaje. I još gore posljedice. Za istorijsko poređenje će nam najbolje poslužiti Mađarska 1956. i Čehoslovačka 1968.

O tome se, valjda, još uvijek uči u našim školama, mada ni to ne možemo potvrditi bez provjere. Vjerujem da se bar na fakultetima društvenih nauka studentima pomenu vojne intervencije SSSR, odnosno zemalja Varšavskog ugovora, koje su skršile mađarsku pobunu i hibernisale “Praško proljeće” u višedecenijsku zimu koja “stiže iz Kremlja”, kako je pisao Zdenjek Mlinarž … Kao i o onome što je poslije tih dogadaja slijedilo.

Naime, pošto je Sovjetski Savez, udružen sa “zdravim snagama” iz rukovodstva (Kadar u Madarskoj, Husak i Bilak u Čehoslovačkoj), skršio demokratske impulse i brutalno se obračunao sa vođama pobune, ali i sa mnogobrojnim učesnicima – na svim nivoima – uslijedio je, poslije izvjesnog vremena, period “normalizacije”. On je podrazumijevao da se, osim onih koji su se opredijelili da emigriraju – tj. da se spasu od tog željeznog zagrljaja od kojeg su pucale glave, uništavane karijere, propadale porodice i marginalizovani ljudi koji su bili spremni na bilo kakav otpor – ostatak pučanstva treba privoljeti, tj. nagnati na pokornost – svim sredstvima.

U početku očiglednim i brutalnim, a kasnije onima kojima brutalnost, nasilje i nehumana priroda nisu bile očigledne …

U Crnoj Gori je – da se vratimo u našu neveselu stvarnost – poslije gotovo četiri godine “avgustovskih“ vlasti, u kojima možemo prepoznati kako se pokušava proširiti krug njenih podobnih i poslušnih saučesnika, na sceni upravo taj proces “normalizacije”.

Prvo su, sjetimo se, egzemplarno kažnjeni nepodobni i neposlušni u svim državnim organima, pa onda i u svim sferama društva, o kojima odluke donose centralne i lokalne vlasti. “Čistke” – u novom ruhu i pod novim nazivima, izvršene su praktično svuda, od škola do javnih preduzeća.

Nivelaciju u medijima najavile su promjene u Javnom servisu, kojim i dalje rukovodi četvorostruko nezakoniti … kadar.

Hajku i harangu kroz koju tek treba da prođe Draško Veselinov Đuranović, osjetila je, nedavno – i takođe uz teški muk redakcija koje i sada pokušavaju da ćute povodom Pobjede – i Tamara Nikčević i njena kreacija – Gradska RTV. Razvaline tog lokalnog medija, čije vodviljske emisije i propagandni sadržaji nipočemu, osim po znaku/logou nemaju veze sa angažovanom, kritičkom i – sada je jasno – hrabrom i avangardnom vizijom koju je promovisala Nikčević, pokazuju nam u kojem se pravcu može kretati neizbježna degradacija Pobjede.

Smjenom Đuranovića crnogorska medijska scena nastavlja da gubi medije, novinare i sadržaje koji ne odgovaraju novim vlastima, njihovim mentorima na poznatim i inostranim adresama, crkvi koju treba bespogovorno slušati, promovisati i slaviti, ali i – što je u Pobjedinom slučaju bilo odlučujući momenat – i novoj sudskoj i tužilačkoj nomenklaturi, tj. njenim najistanutijim nosiocima i njihovim krajnje dubioznim i problematičnim postupcima.

Bez Gradske, a sada i bez Pobjede, crnogorska medijska scena, ali, posljedično i crnogorska politička scena, ostaju bez mogućnosti da se čuje kritička i slobodna riječ.

Sada je knjiga spala na dva ili tri slova, na medijske rezervate u kojima građanska i demokratska misao i političke platforme treba da odgovore istorijskoj potrebi i interesima opstanka i očuvanja Crne Gore kao nezavisne države i zapadno orijentisanog društva.

A “normalizacija” će – za sada nezaustavljivo – teći svojim tokom. Treba ocrniti i dezavuisati sve koji se drznu da javno istupaju i govore na nezgodne, nepodobne i “svađalačke” teme.

Kada se odstrijele svi koji se glaskaju van unaprijed određenih obora i rezevata, kada se vlasti i njihovi medijski kolaboranti oslobode “ekstremista” i “zmijskih nacionalista”, onda će i psovke i uvrede, kao i provokacije, neistine i polu-istine biti normalne i poželjne i znak novog novinarstva, oslobođenog tih nezgodnih pisanja i izvještavanja o teškim i zlokobnim zloupotrebama.

Jer, kako kaže jedan “anonimni” komentar ispod teksta Razočaranja koji smo pomenuli: ne treba skakati na svaku grešku Vučića, Mandića, Spajića, Bečića … Treba to oprezno, fino i mudro. Normalno.

Ne treba se svađati!

Mportal