Nema više našega JANKA DŽAMADANA – dobro je dok imamo raštana, jer nema ni: šipkova, žmira, oriza, mrkve, dinja, krtole, petrusina, … – prosulja, teća i bronzina (II)

Piše:

Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ,

iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Primjer drugi:

U Crnoj Gori nikad, ali doslovice nikad i niđe tuđega ”nara” bilo nije.

Đe gođ nam se preci šćahu obrnuti, a i mi donedavno – svuđe bješe samo naš: šipak (pitomi šipak – barski slatki; divlji šipak – kiśeli).

Danas u našemu okruženju imamo fabrike koje proizvode: sok od ”nara”.

Da na etiketi od botilje ‘oće barem napisati: sok od šipka / nara.

Pa, ajd’ i nekako.

Ali neće.

Šužbine puste + stide se riječi: šipak.

Molim, svrnete oko i po trgovinama obratite pažnju na imena tijeh nazovi ”domaćih”, jadnih proizvođača.

Iako mi milijega soka no što je sok od šipka nema – njihov proizvod nikad NE kupujem, no ga bojkotujem.

Inače, već odavno (još od 90-ih) svoj novac (skoro) isključivo domaćim, crnogorskim proizvođačima dajem!

Vrlo, vrlo porijetko i to samo onda kad moram, tj.:

• kad uopšte nemamo svojega proizvoda;
• kad je razlika u kvalitetu ogromna, neuporediva, ali baš ono dibidus na strani tuđega –

zanago nevoljno iz takulina svoj novac izvadim, i nekomu od proizvođača izvanka Crne Gore proslijedim.

Primjer treći:

U Crnoj Gori nikad, ali doslovice nikad tuđih ”čvaraka” bilo nije.

Đe gođ se po vaskolikoj Crnoj Gori (uzduž i upoprek), šćasmo obrnuti – svuđe bjehu jedino naše: žmire.

Danas u našemu okruženju imamo fabrike koje proizvode: ”čvarke”.

Da barem ‘oće na plastičnoj škatuli, ambalaži – metnuti: žmire / čvarci.

Pa, ajd’ i nekako.

Ali neće.

Šužbine puste + stide se riječi: žmire.

Molim, svrnete oko i po trgovinama obratite pažnju na imena tijeh nazovi ”domaćih”, ubogih proizvođača.

Iako obožavam žmire – njihove ”čvarke” nikad NE kupujem, no ih bojkotujem!

Primjer četvrti:

Pođem sa prijateljima/prijateljicama u gostilnik da objedujemo, ili na pijacu da trgujemo.

Kad ih slušam dok jela naručuju, ili dok trguju – utrobice mi se obrću, a duša i srce tuguju.

Što je reć’, ni za lijek više nema naših naziva, koji su se do (fig.) jučer ili prekjučer rabili.

Konobari (tako im i u jelovnicima piše) i trgovci-prodavci (tako im i na tezgama piše) nude, a ovi moji prijatelji/ce ištu:

• ”rižu” iliti ”pirinač” – od kad se u Crnu Goru uvozi isključivo se zborilo: oriz;
• ”kupus” – u Crnoj Gori (liše u jednom dijelu rožajskoga kraja) znali smo samo za: zelje (bijelo glavato zelje; kiśelo zelje);
• ”šargarepu” – pod tijem imenom nikad je prije po Crnoj Gori niđe bilo nije, već samo: mrkva;
• ”škembiće” – u crnogorskim krajevima isključivo su se zvali: drobovi (vareni drobovi (podrob), ili drugojače pripravljeni; možete li zamisliti da smo babama svojim rekli da nam za ručak svare: ”škembiće”);
• ”pastrmku” – odvazda je u Crnoj Gori postojala jedino: pastrva;
• ”kestenje” – u našoj Domovini postojali su samo: koštanji;
• čaj od ”nane” – odvazda se u Crnoj Gori isključivo zvala: metvica;
• ”pasulj” – od kad je uljegla u crnogorske krajeve bila je: fadžola;
• ”klena” – u Crnoj Gori odvazda je postoja’ jedino danas poneđe (ne svuđe) zagubljeni: klijen.
• itd.

Grđe od grđega!

A, pazite:

Svi ti moji/e prijatelji/ce na koje ovđe pomislih su žestoki Crnogorci i Crnogorke – i teški rodoljubi.

E, pa:

Pod uslovom da je čeljade rođeno i cipan-cijeli svoj vijek u Crnoj Gori živi, potom se Domovina svoja voli (i) tako što se:

• po crnogorski zbori,

a tijem pokazuje da se:

• crnogorski jezik iskreno ljubi.

Čeljade to dokazuje kad se:

• zbiljski potrudi da barem 100-njak zapostavljenih riječi svojih predaka (koje ključnu razliku prave) nauči,

pa ih tako od zaborava odbrani – i svoj jezik očuva.

Sebe sama sačuva!

Primjer peti:

Po tijeh trgovina prehrambenih proizvoda (eto, nekako liše krtole; o kompijeru iliti kumpijeru da i ne zborim) porijetko da koja srednjevječna gospođa, dok mlađane gospođice (prodavačice) na komociju preskočiti mogu – zna što je (npr.): petrusin, česan, povlaka (”pavlaka”), žmire (itd., etc., i sl.).

Na ceduljicama s imenom artikala gro izvanjskim riječima pogrešno piše.

Čak i jedinu jedinu dinju našu u ”lubenicu” izvanjsku polako pretvoriše.

Zastiđe!

Primjer šesti:

U nekim drugim trgovinama, opet – nema: prosulja ni teća (pa skoro ni lonaca; na bronzine zaboravimo), ka’ što ih nema ni na RTCG, kad gastronomi, a sve ovdašnji vrli ”stručnjaci” za jezičku tradiciju – pred TV kamerama: u ”tiganje prže”, umjesto da u prosulje prigaju; u ”šerpe kuvaju”, umjesto da u teće vare.

Znate, dosta mi je svuđe više svega, zato:

Glede na naše sramotno jezičko stanje – j.be mi se za sve šerpe i tiganje.

Primjer sedmi:

Ka’ što znate, u toku je Evropsko prvijenstvo u fudbalu, iliti nogometu.

Pitam:

Čuste li iđe ikoga uživo, na TV-u, … – da izgovori, ili u štampanim medijima, po portalima, … – da napiše: prvijenstvo?!

Naravno da nijeste.

Ovo je narod koji svoje neće – u kojega nema sreće.

Riječ: prvijenstvo – jedino je, i to odvazda (i prije 5 i prije 50 godina), upotrebljavao (na čemu sam mu uživo čestitao) jedan među 3-4 najbolja i najpoznatija crnogorska fudbalera svih vremena – čije ime, naravno, ne navodim.

Inače, definicija riječi prvijenstvo glasi:

• prvo mjesto ka’ prednost, uopšte prednost, najviša počast, starješinstvo;
• u sportu – takmičenje za naslov prvaka (osvojiti prvijenstvo – postati prvak).

Primjerice radi, ovđe se zborilo:

Kume, u ovi dom tebe pripada prvijenstvo da śediš u čelo trpeze.

Stari Crnogorci sigurno kumašinu zborili nijesu: … pripada ti ”prvenstvo” …

Mi, Crnogorci – negda davno bijasmo najdosljedniji, a danas smo dobrano bivši ijekavci.

____________________

Ostaju nespomenute na stotine riječi.

____________________

Crnogorci i Crnogorke,

Ponajprije sporad samih sebe, ali i sporad negatora crnogorskoga jezika srbofašističke provenijencije, počesto trebamo opetovati zabilježene riječi Lj. Nenadovića iz 1878. godine:

”U svim školama jezik je – CRNOGORSKI; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena”. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskoga – prim. aut.) biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog.”

Spomenuti se moramo riječi Jelene Petrović Savoja, princeze crnogorske i kraljice Italije, kad je srpskomu ministru u Sofiji na njegovo:

”Veličanstvo, ja se Vama divim, što i sada, živeći dugo u Italiji, tako dobro govorite srpski” –

gađ/aj/ući ga pravom istinom u vr’ mozga jasno odgovorila:

”Oprostite, gospodine ministre, ja ne govorim srpski, no CRNOGORSKI. Tako me je učio moj otac, crnogorski kralj Nikola”.

____________________

Nastaviće se …