UKIDANJE ČOVJEKA – RELATIVIZACIJA ISTINE

Piše: Željko Rutović

Rezultat  hladne elementarne analize nedvosmisleno nam danas govori  o temeljnoj krizi istine i njenoj sve ubrzanijoj relativizaciji. Radikalizaciji relativizacije. Kako političke, tako i sveopšte. I to tako na svim nivoima, ispod nivoa. U vremenu  kada su i istorija i ideali i pravda i čovjek postali roba a “novac bog među robama”, kako je govorio Marks, istina ništa drugo nije mogla ni dočekati no da i sama postane roba. Kvarljiva i prezrena roba. Lako potrošna i zamjenjiva roba. Roba koja u njenom izvornom, ontološkom značenju gotovo  da nikom i ne treba, pa ni savremenoj demokratiji, šta god pod njom mislili ili tumačili. Jer, sa istinom treba živjeti i sa njom se “nositi”.

Pride, od nje se ne može živjeti, a prošla su vremena kad se za nju živjelo. I eto danas postistine da ta vremena i te istine relativizuje i predoči neke nove propagandne ne – istine koje će, ne samo kreirati javno mnjenje, no i nadzirati sjećanje, pamćenje i istoriju. Tek, danas su na sceni i cijeni neke druge, kurentnije i lukrativnije, pragmatične  “vrijednosti ” za koje je istina relativan, potrošen, anahron, fluidan i po potrebi prilagodljiv pojam. Konačno, današnja borba, u javnosti i inače, svodi se na to ko će prvi predočiti svoju “istinu” i njom steći često  kapitalnu prednost. No, pitamo se, prednost, u čemu? Svjedočimo mnogim  primjerima. Jednostavno, kako kaže  Carl Sagan “nijesmo više zainteresovani da saznamo istinu. Obmana nas je zarobila”. Da je tako potvrđuje primjer nacionalnog, preciznije, nacionalističkog populizma, koji će na manipulaciji i kvaziistorijskoj mitomaniji pronaći “konačne istine” koje se, naravno, ne provjeravaju, niti dovode u sumnju. A fino je govorio britanski filozof Bertrand Rasel: „ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da vjerujete“. No, jasno je, čovjek ovog doba nije čovjek kritičke sumnje. Svjesno se bez upitanosti predaje najširem za – vođenju. Postoji a kao da ne postoji.

Inače, filozofska rasprava o temeljima istine seže do Aristotela, u čijoj biti je etička konstitucija činjeničkog poretka objektivizirane datosti kao svojevrsne teorije koherentnosti. No, danas, u ambijentu gdje realnost više nema korektivnu ulogu, ideja i bit istine u šestokoj je nemilosti, zapećku i defanzivi. Postmoderno  svemedijsko doba spektakla dezavuisalo je njen koncept, sistem, paradigmu,  značenjsku vrijednost i semantički sadržaj, tako da će se istina, kako kaže Haksli, udaviti u moru  potpuno nevažnih informacija. I udavila se, pod tim projektno kreiranim nebitnim informacijama i dezinformacijama, tako da postmoderna post – istina  nije ništa drugo do  konstrukt dominacije relativnog, konformističkog postideološkog trenutnog, neobavezujućeg značenja, kreiranog po modelu utilitarno – propagandnog koncepta. Koncept je maksimalno rasteglijv i dnevno formativan u širokom varijetetu manipulativnog karaktera. Kada istina nije jedna, onda sve (p)ostaje tzv. istina  koja oslobađa odgovornosti. Konačno, vrijeme je donijelo pitanje – kome je danas potrebna istina i da li ona uopšte nešto znčci ljudskom rodu ? Kazali bi da mu je i da nam je, kao etika, kao korektiv sve više  nekontrolisane moći, istina nešto značila, ne bi dozvolili da tako bijedno završi u ovovremenim svekolikim ruševinama.

Uostalom i finalno, zašto bi danas ta blistava istina štrčala, pokazujući nam i podsjećajući nas na naše pravo lice. Tek, jedna po jedna od civilizacijski njegovanih vrijednosti, koje su davale i čovjeku i  svijetu smisao nade, strmoglavo  padaju u daleki zaborav daleke praslike  nekog, sada  mnogo, mnogo, udaljenog etičko očovječenog svijeta.

Za kraj, podsjetimo se, u duhu ove teme, kako ono u kultnoj Orvelovoj distopji, 1984, O Brajen kaže Vinstonu Smitu, službeniku Ministarstva istine: „stvarnost postoji isključivo u mišljenju“, uvjeravajuci ga da su dva i dva zapravo pet.