Zašto se danas nastavnici plaše đaka?

Piše: Dubravka Jovanović

“Dijete je čovjek u odijelu djeteta”, i sve dok je dijete opraštaju mu se mali i veliki dječiji grijehovi.
U moje vrijeme učionica bez elektronske table, časova i odmora bez mobilnih telefona, roditeljskih sastanaka bez vibera i viber grupa, u vrijeme krede i mokrog sunđera, o kojima su dežurni redari  brinuli i dobijali opomene ako je suva spužva, a ukori  za neprimjereno vladanje su se čitali po svim učionicama škole, vršnjačko nasilje, maloljetnička delikvencija bila je nepoznanica.

Kakvo crno nasilje? Grijehovi naših generacija bili su slomljeno prozorsko staklo loptom, ili nadimak strogom profesoru, koji se samo šaputao.
Za izmaknutu stolicu nastavniku, ne daj Bože, slijedio je strogi ukor, a za raspravu sa profesorom podignute oktave više, poziv roditeljima na razgovor sa razrednim starješinom.
Napuštajući tzv. malu školu, u Gimnaziji bi grijehovi porasli.
Pa s prvom bradom dječaka i ćosavim brčićima, ili zapupjelih  djevojčuraka znala je biti  i po koja skrivena partija karata u kantunu kod bubnjare (stare peći na drva) a oni što su htjeli preko noći da budu frajeri, usudili bi se skočit do obližnje kafanice na po jedan pelinkovac, s nogu, na malom odmoru, da niko ne vidi.
Onda bi na času izvalili masniju šalu i zato po pravilu zarađivali ukore. Najteži su bili oni pred isključenjem.  Ravno smaku svijeta za onoga ko bi zaradio najtežu kaznu.
Pa se vijećalo u zbornici, uz obavezne razgovore sa roditeljima, kako bi se oprostilo ovoga posljednjeg  puta.
Ti najjači u razredu i najglavniji u ulici, ti rasijani dječaci što sve brzo hoće i sve preglasno moraju biti, su važni, baš zbog svojih nestašluka. Oni bi zrelošću i pravim usmjerenjem i vaspitanjem pravih pedagoga rasli i izrasli u dobre i primjerne male i velike ljude.
A učitelji, nastavnici, profesori, koje smo oslovljavali sa druže, jednog vremena čestitih, časnih i nadasve obrazovanih, drugova i  autoriteta,  zaslužuju koju pravu i veliku riječ.
Baš kakvi su bili. Gospoda. Učili su  nas i tumačili lekcije, ne samo one iz knjiga nego one mnogo vrjednije, one za nezaborav, one iz života.
Otud se veliki pjesnik u Pismu svojoj učiteljici zahvaljuje riječima :
Hvala Vam gospođo učiteljice
I ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Istina pjesnik pominje i vaspitne mjere, pa kaže: Sjetih se, znate, onih vaših priča, punih ljubavi za ptice nevine i slabe
Poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička
klečali dugo iza table.

Danas bi to bilo za tim pedagoga, psihologa, sa ukor i isključenje učitelja, nastavnika iz škole i gubljenje posla. Za medijski linč. Jer, Bože moj, to je nasilje nad đecom, ugrožavanje  njihovih prava, itd.
Možda i ovo moje “navijanje” i nostalgija  za metodama nepopularnim i klečanjem ispred table, a tek lenjirom po ruci ili, kako su u moje školsko doba  nestašne dječake povlačili za bafe iznad uha, je za kaznu i progon.
Ja ću ipak reći: bolje je da za male grijehe kleče ispred table nego da nam djeca kleče ispred oltara i klanjaju po nekim novim crkvenim pravilima po podovima hamova a da pritom ne znaju ni kada je građena crkva. Ni koja je njena umjetnička i duhovna vrijednost. Ni kome je posvećena, itd.
Sigurna sam da nam “žestoki” momčići” od 12 i 14 godina ne bi pomislili ni nakon najgoreg krimi, akcionog ili horor  filma da upadnu posred časa sa fantomkom na glavi i biber sprejom krenu na drugove i nastavnike. Dogodilo se ovih dana u gradskoj Osnovnoj  školi “Branko Božović” u Podgorici.
Ili da na jednoj Viber grupi neko od učenika Osnovne škole  “Meksiko” u Baru ispisuje poruku –parolu  “Nož, žica, Srebrenica”, koju je uputio učenicima, članovima iste Viber grupe islamske vjere.
I nije kraj. Nakon toga u dvorište škole uneseno je hladno oružje kako bi se akteri fizički obračunali sa istim učenicima uz povike iste parole, prenijeli su crnogorski mediji.
O neviđenoj tragediji, o jadu i muci, o bolu neprolaznom iz beogradskog Ribnikara, samo ću konstatovati da je dječak, postavši ubica, postao idol jednom broju djece koji ga podržavaju. I tu više ništa neću reći. A što reći?
Nema više straha od nastavnika, jer nema ni njihovog autoriteta. Mi iz pedeset i neke, a i nešto kasnije generacije, smo se bojali i zazirali od svojih profesora. Danas se profesori plaše i roditelja i đaka.
Mnogi roditelji po svaku cijenu, svojim neostvarenim ambicijama, traže samo čiste petice za svoju đecu, bez muke, znanja i učenja.
S druge strane, profesori, naravno čast časnima, najmanje su danas pedagozi.
Za pojedine je upitno i kako su stekli zvanja bez znanja.
Mnogi pak kraj s krajem ne mogu sastaviti ukoliko nijesu partijski čimbenici daleko od dnevnika, pa ni padež ne pogađaju a đecu nam obrazuju.
Treba se sjetiti profesora Ratka Đurovića kojeg  su kao studenta slušali učeninici i ptofesori zagrebačkih škola zbog načina izlaganja i ukupnog znanja, od kojeg je zastajao dah. Kasnije za njegove besjede  kao dekana umjetničkih akademija u Beogradu iznajmljivale bi se kino sale  zbog velikog interesovanja studenata i tadašnjih intelektualaca.
Za kraj, uz rizik da ulazim u patetiku i da ne razumijem ovo vrijeme oslobodilačko, kako politički tako i duhovno,  ipak  ću se duboko nakloniti šeširu profesora Koste Vujića a profesorima, roditeljima i đacima  preporučiti istoimeni roman Milovana Vitezovića. Kome je lakše i brže (mada lično i uvijek knjigu preferiram) neka pogleda film u režiji Zdravka Šotre.
Prava je istina jedina i vječna.
U liku ovakvog profesora se sve vrijednosti,  ljubav i plemenitost, ovog časnog i nimalo lakog  poziva odslikavaju.
Đaci ovakvih profesora pretvaraju se u kristale svjetlosti.
Postaju LJUDI, vojskovođe, moreplovci i sportisti.  Misao im na vjetru miriše na polenov prah, reći će za ovakve nestašne dječake vječiti dječak Miroslav Mika Antić.