Vesna Lipovac Radulović: Jezik je pitanje karaktera

Piše: Dubravka Jovanović

Kad iskliznem iz ovog vremena u kome puva sa svake bande, a riječ topla, domaća, opiturana  tradicijom se razbija kao skupocjena figura od  porculana, tad otvaram  stari škafetin u duši.
Tamo nalazim jedan svoj melanholični stih koji je i ostale umjetnike iz moga roda i bratstva inspirisao da ga obuku u muzičko ruho.
On glasi: Djetinjstva zrna zlata u pjesmu mogu stati
              Samo se život ne može ingvazdati( sašiti, obrubiti)

Ne mogu se sašiti a sve manje i okrpiti šavovi koji se rašivaju na platnu života ovovremenog, u kome je sve tuđe i strano bliže, veće, jače i vrjednije.

Tako vam je i sa jezikom.
Moj plemeniti bokeški govor  od šuga i mora, sve se manje zbori i piše.
A on je pjesma. Melodija zvona i kiše. Valova i galeba. Lenterne i vapora. Gurli, pižula i ćakula. Maškara i gromova.

Ima li išta postojnije,vjernije,vidljivije i vrjednije od lingve. Od dijalekta. Jezika koji nas kazuje.

Koji nam korjene zaliva i identitet čuva. Taj biljeg na koži Grada iz kojeg potičete.
Slojeve kulturne baštine  lista i živom matricom se uliva u tradiciju  kao u krv i njegovu plazmu.

Ta jezička krvna zrnca, za svoga velikog života, brojila je, istraživala, čuvala i verifikovala njihova značenja, čuvarica bokeškoga jezika, profesorica Vesna Lipovac- Radulović, romanista, dugogodišnji profesor na katedri za italijanski i francuski  jezik na tadašnjoj Višoj pomorskoj,pa kasnije na Fakultetu za pomorstvo u Kotoru. Ili jednostavno, teta Vesna, meštrica o bokeške lingve.

U precizno određenom jezičkom području jugoistočnog dijela Boke Kotorske, profesorica Lipovac- Radulović,rudarski je kopala romanizme i bogatu leksičku građu od oko 5 hiljada riječi i izraza sačuvala u svojevrsnom Rječniku koji po mišljenuju prestižnih jezikoslovaca ima svoj izvanredan dokumentarni značaj.

Ona je pasionirano obilazila Boku Kotorsku kopnom i morem,sakupljajući riječi i u neposrednom razgovoru sa mještanima bilježila značenje i etimologiju, te izgovor davno usvojenih riječi, uglavnom preuzetih iz italijanskog jezika.

„Ko se svoga jezika stidi, svojih užanci, svoje kužine,svojega jaketuna , taj sa karakterom ima problema, znate li“-

Ovo je konstatacija i istina od koje Vesna  ni za zarez  nije odstupila do kraja svog velikog života.

„Jezik vam je ako hožete i pitanja karaktera“, duhovito i šarmantno govorila je profesorica Radulović-Lipovac.

Ova mi sintagma živo traje u uhu, baš kao i njene originalne i vazda nove dosjetke koje bi jedva čekala da špjega, svakodnevno u istu popodnevnu uru od kafe, na taracu, ispred kuće u Dobroti.kada bi dolazila kod mojih roditelja, uz neizbježni španjolet  od kojeg se nije odvajala.

Čujem joj, bez zaborava sjajne misli, duhovite izreke, a sve kazane sočnim jezikom i akcentom bokeškim.
„Što se ovi svijet naš pomamio, pa  sve nešto zauvija, krivi  riječi i jezik a nijesu alavija  ni srednju školu svršili. Pametuju  kao da su neko i nešto“, po malo ijetko i uz prezir, govorila bi teta Vesna,(tako smo je zvali svi u komšiluku, a kasnije none, kad je dobila unučad).

Zborila je tiho, sve s nostalgijom za Škaljarima, mjestu dobrog puka nekada, gdje se rodila  u placunu Lujeva, kasnije Lipovca.

U toj velikoj,starinskoj  kamenoj  kući sa dugačkim portikom i kamarama visokog stropa, na kantunu puta (koji je vodio u samo jezgro sela, prije crkve Gospe od snijega i škole negdanje) punoj ljubavi, u kojoj su njezine none i dondovi komunicirali  italijanskim i francuskim jezikom, a nju i njenu sestru i braću vaspitavale guvernante,Vesna Lipovac Radulović, provela je djetinstvo i mladost.
Uz mamu, tihu, otmenu gospođu Anticu od plemića Lujeva po rodu, sa talentom za umjetnost i oca uglednog trgovca Lipovca iz Nikšića, jedne od najbogatijih familija u starom Kotoru.

Okružena  vrijednim starinama, salonom venecijanskim sa intarzijom od sedefa, ogledalima, slikama starih i novih majstora, najdraže su joj bile  slike brata, velikog slikara i kipara Vaska Lipovca, pa srebrnim predmetima, posuđem od porculana, figurinama od murana i pozlate, vazama starim, egzotičnim, rišeljeima, merlima i perlama, kako je zborila.

„Poslije potresa 1979 godine, pasala sam u Dobrotu ali to nije isto. Veliko je otuđenje došlo, nemaš kome reći dobro jutro, niti viđeti poznato čeljade.  Moje Škaljarine dobre, male ljude, čije nadimke je u prste znala i sve se spremala da ih u knjigu stavi“.

Često smo se preslišavale uz erupciju smijeha.

Od životinjskog carstva do duhovitih insinuacija, Škaljarini su joj bili neizbježna tema, počev od Galina, Kunijera, Kokota, Kongumice, Grinje, Pancete, Tri šešira, Ždreba, Mačeka, Rumbe, Migalica, Pijukala, Pićole, svih oriđinala, ljudi od svog posla i svog zanata , siromašnih u minula vremena ali ponositih, kako je govorila s neizmjernom ljubavi.

„Zavladao je Dubi, jedan opšti divljaluk, kućo“. Divljani kolo vode“. Često mi je ponavljala.

Od onih naših lijepih i tihih Škaljara evo su se nekakve beštije i klanovi stvorili.
Pa se više ne poznajemo po  zanatlijama vrsnim, kao što su auto limari, maranguni, pituri, zidari, mornari i pomorci, čistim i vrijednim Škaljaricama i njihovim malim đardinima i baštinama za dva pera salate,  i žućenice,  nego po kriminalu i ubijanju. Ovi narod je obično zelje. Bože sačuvaj“.

Pobožno bi se prekrstila, i uzrujana, hitrim pokretom ruke koju je krasio starinski prsten od brilijanta sa velikim žutim kamenom, popravila bi srebrni pramen kose sa čela, na negro opituranoj kosi, koji joj je bio dio stila i osobnosti. Mota  njenoga, jedinstvenog.

Redovno se šalila na svoj račun, neobadnosti i komotnosti, pa bi pred studentima na katedri  izvrnula kožnu, ručnu borsu  iz koje, kako je govorila, samo što miš nije izletio, da joj pomognu u traženju računa za platit režije itd. Jerbo će je „kapetan trsit“, ( tako je zvala strogog, preciznog i voljenog supruga ) .Govorila je za sebe da je destregadurica kako joj je kapetan Vuko zborio kad se naijedi na nju.I ponavljala:

„ Ko ne zna napravit stol, uredit postelju, lijepo zamotat dar, okitit tortu, aranžirat boket cvijeća, neka se ubije. Taj  nema šuga i što će mu život“ –riječi su tete Vesne, kako su je zvale generacije studenata i mladih prijatelja sa kojima se družila kao da im je godinam bliska. Studenti su je obožavali a na njenim predavanjima tražila se stolica više.

Taj žal za minulim,ta nostalđija što miriše na manžuranu iz kamenog  pila,strah da se topi i nestaje tradicija i jezik Boke Kotorske, zaustavila je uz ogroman, desetogodišnji posao, koji je na kraju stao u dvije knjige “Romanizmi u Crnoj Gori-Jugoistočni dio Boke Kotorske“ i „Budva i Paštrovići“.

U crnogorskoj leksikografiji djelo Vesne Lipovac Radulović ima pionirski značaj, kazali su recenzenti njene dvije knjige, dr Josip Jernej i dr Valentin Putanec  sa zagrebačkog Sveučilišta kao i profesorica Ana Zloković sa kotorskog Fakulteta za pomorstvo.

Jezik je Vesnu interesovao još kao studenticu, jer se kako mi je pričala u kući u kojoj je rođena ali i u brojnim bokeljskim fameljama govorilo sa puno italijanizama.

Ko zna istoriju govorila bi, zna da je Boka bila pod dominacijom Mlečana 375 godina, preko 100 godina pod Austrijom kada je zvanični jezik bio italijanski. Normalno je da su romanizmi kod nas usvojeni i u govoru zadržani. Zato koltrina, i šugaman, kotula i pašabrod, šufigavanje i pontapet, spaventat i largat, kažin i karić,špacakomin, pitur, pompijer  itd.

Potom je riječi kupila, baš tako je nazivala svoj rudarski posao u neposrednom kontaktu sa mještanima, obilazeći sva mjesta u Boki. I to pretežno pješke, ali i kao stoper,  jer niko nije imao interesovanja ali i mogućnosti da je vozi od mjesta do mjesta.

„To je bilo jako naporno, išla sam kod brojnih zanatlija, ukrcavala se u barke, gledala ribare kako love i s njima ćakulala, tražila značenje pojedinih riječi i izraza“,pričala mi je draga profesorica, sve sa željom i u poznim godinama da đira, što je najviše voljela. Đita joj je bila pamet.

„Vijađ mi je velika ljubav, još preko granice“ govorila bi.

„Najviše su mi mještani pomogli, objašnjavajući riječi i rečenice, jer sam smatrala da ako je riječ sama, izolovana, da ona nema nikakvu vrijednost. Tek ako je u rečenici onda riječ ima svoje značenje i svoje mjesto.

Obišla sam sva mjesta ne samo Kotor  već i Tivat, Perast, oko 23 grbaljska sela, Paštrovice,  od kuće do kuće.

Tamo gdje nijesam naišla da je riječ potvrđena od najmanje petoro ljudi iz tog mjesta, ja je nijesam zabilježila.

Konsultovala sam i stare rječnike iz 1730 godine.

Kada sam boravila u Firenci na specijalizaciji, poznati italijanski lingvista prof. Đakomo De Voto mi je rekao: imate sluha, smisla, ne gledajte  po tuđim rječnicima, oslonite se na svoje uho, na ono što sami mislite da je dobro.

Toga sam se pridržavala“- riječi su gospođe Vesne.

Jednom sam je pitala koji bi primjer iz njenog bogatog rječnika odabrala za objašnjenje  mudosti ovdašnjeg čovjeka.

Ona mi je bez razmišljanja odgovorila:

„Jedan vrlo prost. Pitala sam jednog Paštrovića-imate li glagol ambisat se.

Odgovorio mi je: Imamo gospođo- Jedni umiru, drugi upiru i neće se svijet ambisat, biće đece“.

Ili glagol, riječ, grampat-(oduzeti tuđe,oteti). Imamo, taj bi grampa i majci koja mu hranu dava i okunio bi joj ruku zbog rukava.

To je za mene divno objašnjenje za te riječi. To su prave mudrosti naroda“, duhovito bi profesorica.

U njezinim knjigama čitalac može vidjeti i naučiti kada se u Boki prikazao prvi film ne kopajući po arhivu, kako je narod živio građanskom kulturom, kako se oblačio i pratio svjetsku modu, kakvi su bili običaji, maškarade, plesovi, balovi, slave, fešte. Nešto u odlomcima ostalo je danas, mnogo toga je palo u zaborav kaže prof. Radulović, Lipovac.

„Evo vam danas oburdavaju čitava brda, mijenjaju reljef, potpuno devastiraju obalu. Ja ne znam čemu nam more služi.

More je prirodni put a mi niti lovimo niti plovimo“, rezignirano će pred sam kraj života. I odmah duhovito nastavlja,“ samo da se malo banjamo i to ka je voda kao piš…. da ne kažem prosto“.

Komunalni nered na svaki kantun danas a u stari Kotor škovacin je bio važna persona da se održava čistoća grada. Piceferaj zadužen da pali svijetla ferala po gradu. Policioti su bili, to su vam komunalni redari koji su održavali red, za mali prestup išlo se u karaklak.

Tako je pričala i slike starih ura vraćala gospođa Lipovac, ogorčena na one ljude koji ne poštuju svoj dom, svoj grad, svoju državu i njene simbole, kao da je tuđe bolje, pametnije.

„Oni  koji ne poštuju svoj jezik za mene nijesu karakteri. Jedne obične štrace.
Pođu u Beograd pa im je sve belo i lepo. Pođu do Zagreba i kajkaju. To su jadovi i tu karaktera nema. Vjerujem da će se sa mnom složiti svako ko dobro misli“.

Knjige njene dobru i pravu misao nose. U Italiji čiji je počasni građanin na Univerzitetu  u  Breši  prevodi se  djelo Vesne Lipovac Radulović za nove čitaoce, za nezborav ovoga kraja, jezika i ljudi.

Nije slučajno što joj je knjiga romanizama u Boki, sa noćnog kantunala  pala na dan prije njenog vječnog života.

Usnula i vratila se vječno svojim Škaljarima, malom mjestu dobrih ljudi koje je toliko voljela.

Vesna Lipovac Radulović, oriđinal  Kotora Grada za nezaborav, u čijim knjigama je esencija Boke. Lijek koji dušu melemi.

Njeni rječnici su živi sjaj prošlosti.