CRNA GORO

CRNA GORO

Pišem ti ovo sa tvrdom vjerom
da nije došla potonja ura,
al’ kad se stiša života bura,
možda me neće slušati pero,
il’ neće biti struje, ni štampe.
Kako ću onda da kažem svima:
da svjetlost ove ugasle lampe
može da zrači vjekovima.
Ne tuguj za mnom, Crna Goro,
jer ja sam sijô śeme znanja,
a ono niče teško i sporo,
mora kroz pločnik da izranja,
kô trava majska, koja se gazi,
al’ opet raste, i diže glavu.
prosipa cvijeće po našoj stazi,
otima život zaboravu.
Jer ja sam samo pričao kako
prolijevali smo krv bez smjene.
Al mi smo narod koji je plakô
za tuđe bitke izgubljene,
a svoje smo se stiđeli slave:
od Tuđemila do Vučjeg dola.
Za lažne svece izdali prave.
Za lovor vijenac kupili kola.
Sudba je naša što nam je bila
godina svaka – vrijeme ratno;
što nijesmo fino sklopili krila,
nô smo se tukli- separatno
I zato u nas junačka prsa
pritiska bijeda i sičija
a u njh svega, leba – mrsa
samo im fali – istorija!
Čija nô naša! Jer ljepše nije
niđe u ovoj dolini plača,
đe svaki kamen nadgrobni je,
i sve stečeno oštricom mača.
Zato su mnogi izrodi javno
cara junaka ružili jalno;
i našom krvlju bojili stazu
po kojoj gaze trijumfalno
Ima li lijeka za ovo stado’
li je sve na svijetu čudno?
Zar nije lsus za nas stradô?
lli je umro – uzaludno!
Ne tuguj za mnom, Crna Goro,
iako bijah tvoje dijete.
Sklopio oči jedan je orô
al’ eno drugih koji lete.

Radoslav Rotković