15:26h

Kad čovjek ćuti, nema briga.

Sve mu skriveno ispod jezika ostane.

U suprotnom, sam sebi otvoreno šteti, sam sebi postaje sumnjiv.

Bog zna zašto moja poznanica Tamara Nikčević, sa kojom sam u korektnim odnosima, ne ostavi daleko ogorčenu ruku (seljana, seljanija, sranje) kojom je dala sopstvenu vizuru TVE.

Što joj bi, ne bih znao, da se nije javio Mićo Vlahović ekskluzivno kazavši da tu televiziju ne gleda osim kad Dejvid Bekam reklamira modu.

Izrađenu od vune iz Rovaca.

Problem je ilustrovan slikom gdje neki mladi ljudi igraju srbijansko kolo.

Što je za određenu količinu crnogorstva iz Pješivaca i Rovaca, fakat koji trese hipotalamus.

I stomak.

I još sve do dolje.

Mićo dobaci da je vjerovatno kasnije bila i šota i klape.

Valjda, Hrvatske.

S toga nije uključivao u toj opservaciji i crnogorski Oro, jer on u svojoj izvedbi ne trpi druge.

Treba izgleda seljadiju staviti van konteksta bilo čega crnogorskog.

To se posebno odnosi kod onih, iz odredjenih crnogorskih krajeva gdje se zanoćilo sa Čajkovskim, doručkovalo sa Šopenom.

Ismet Krcić došao bi pride.

Preko dana.

I neka što Tamara opuči menadžment i neke pride.

Neka se oni sami brane ako imaju od čega.

Meni je drugo ovdje zanimljivo.

Ovoliki trans (Mićo nema veze sa tim duševnim stanjem, razgleda Bekamove cipele u pauzama peglanja američkih ambasadora) – mora da ima prauzrok.

Nije bez neke.

Samo jaka emocija ili neostvarena želja stvara od srbijanskog kola pravo sranje.

Makar da je bilo Užičko.

Mogu li pretpostavku koja je uistinu nedokazana projekcija o nekom ili nečemu stavim u kontekst logičke premise.

Pa ovako:

Jaglika bi da radi kod Momčila i ekipe u seoskoj mehani. Čuje, da je dobra plata zna da kuva, palačinke da zamijesi, dva jaja na oko da isprži.

A možda plasira i svoj skriveni kulinarski talenat – pa uvede u meni neotkrivena, do sada nevidjena crnogorska jela, koja bi sve Crnogorce iz tog sela nagnala da svrću baš u tu mehanu.

Zabludjeli Crnogorci bi u svojoj zatupljenosti zaboravili na leskovački ćevap, uštipke, sarmu sa ćuretinom i druga izvanjska jela – zvana seljoberska i sranje jela.

Čime bi se sociologija crnogorske sredine relaksirala.

Od svega i svačega.

Liše Dejvida Bekama.

Ali, Momčilo neće.

Neće ni ostali.

Kuhinjski personal zna, da bi se možda rizikovalo zdravlje teća, šerpi, satara.

Tiganja.

I ostalog potrošnog materijala.

A sarme i uštipci bi se i dalje jeli.

Što bi bila seljadija i nacionalna katastrofa.

I kulturološko posrtanje.

I teško sranje.

Koje može da ugrozi cijelo selo.

Psihički i nacionalno.

Zamislite da su svi na kavurmama.

Ode selo u Mrčajevce.

A Mićo Vlahović za to vrijeme, gledao bi, kako sam reče, na TVE samo odjevne novitete Dejvida Bekama.

E, pošto Momčilo neće, Jaglika oplete po šefu kuhinje, guljaču krtola, po Momčilu i njegovima.

Proklinjući im pare.

Jer, Momčilo je pun.

A Bekam nije.

I fin kao Erik Kantona, Momčilo ne zamjera, ne ljuti se na Jagliku, sve joj oprašta , ali čujem da je šapnuo šefu kuhinje da će prije u apsanu nego dotična u mehanu.

Dozvoljavam da ovo zadnje napisano uzmete kao moju poslepodnevnu ničim izazvanu imaginaciju.

Čast je neracionalno osjećanje.

I kao takva je – staromodna zabava.

E, kod poslovnih rabota , stvar je drugojačija.

One (poslovne rabote) ne podliježu jemstvu časti.

Već golome interesu.