Rad treba da se vidi

26.12.

14:41h 

Pružih se po krevetu, onako, kao sa “petra”.

Ni zimske cipele skinuo nijesam.

Legoh na leđa.

Nedugo zatim, pustih Šopenov – prolećni valcer.

Prekrstih ruke na grudima.

Zažmurih.

Ovako opremljen u krevetu njega još niko, pretpostavljam, nije slušao, note priliče trenutku kada dan gubi svoj dah na moru ili kada pogled uhvati trenutak opuštenosti debelog snijega na nekom planinskom vrhu.

Ali šta je pretpostavljena normalnost i smisao za lijepim u sudaru sa mojom neartikulisanošću.

I kad sve utihnu, dok još cokule skinuo nijesam, vidjeh vijest, da ja Milo Božović potpisao “Bemaxu” neku rabotu oko ulica u Budvi.

Imao sam priliku da budem sa njim u društvu.

Neobičan lik, primorski, nasmijan, bogat, opušteni, kažu i prijateljski učinjeni, dopao mi se svojom nekonvencionalnošću.

Želim mu da časno izađe iz svega.

Ali mu jedno zamjeram.

Zašto potpisa da Bemax radi saobraćajnice.

Kao da boljih opcija nije imao.

Ovi će razvući posao, rabotaće se godinama, asfalt će biti grđi, nego je.

Radiće ga 3 godine.

Milo je računao da je to manje od 4.

Umjesto da je to dao ostalima.

Posebno onima koji imaju dva valjka, tri mješalice i osam lopata.

Manje se prostora zauzme, a ručno je i preciznije.

I pješaci slobodno prolaze.

Ko će onu Bemaxovu skalameriju zaobilaziti po vas dan.

Rad treba da se vidi.

Što više.

Što duže.

Završiće se, kad – tad.

P.S.Biće na kraju sve dobro.

Od svega se čovjek može spasiti.

Osim od rođenja.

Tu ti niko ne može pomoći.