Crnogorski parlamentarni srpski rod na proslavi izbornog lopovluka

Piše: Slavko Mandić

Na pitanje zašto je preśednik skupštine jedne nezavisne države, međunarodno priznate, članice NATO saveza, bio na partijskoj proslavi izbornog rezultata u jednoj drugoj državi, i sjetno se veselio srpsli rode više no Đoković onomad, ili doma kad se prase zakolje i uz vino i „tradicionalnu“ šljivu, poteče srbijanski folkor uz brzicu, niz brzicu, odgovor se nalazi u neprekinutoj uzajamnoj ljubavi srbijanskog autokrate i četničkog vojvode, izaslanika za Crnu Goru po pitanju ugroženih i obespravljenih Srba izvan Srbije. Njemu je povjerena čast da bude u prvom redu dok neprikosnoveni zbori, oduševljavajući se po zadatku izbornim rezultatom, pokradenim dobrim dijelom, kojem je doprinio koliko je god mogao. Skromno, svojim glasom o trošku naroda države koju ne priznaje. Aplauz kojim je pokazao apsolutnu privrženost i ljubav prema vođi dirala je u nacionalno srce najtvrdokornijih koji su ośetili da je kucnuo čas da se povede inicijativa o neophodnosti sjedinjavanja srcadi s obje strane jednog naroda, historijski varanog da se međusobno razlikuje. A isti je, nema zbora, to najbolje dokaza autentičnom prodajom vlastitosti po cijenama ispod svakog nivoa. Te takve nekada nas, koji su se preobratili u neke njihove, niko u preprodaji nuđenoj u bescijenje nije više htio. Neće sigurno nikad, jer su i ti trgovci bijednim ljudskim dušama svjesni njihove vrijednosti.

I pored svega, nešto je u ovoj priči univerzalne folklorne scene ipak izazivalo pozornost. I dozu tihog čuđenja. Fotografije govore da je ovdašnji vojvoda, svo vrijeme boravka u tamošnjoj stvarnosti izgledao potišteno. I dok je u ćošku prostorije zadužene za ijenje i pijenje śedio obgrljen od strane jednog tamošnjeg, mirno je posmatrao banjalučkog kabadahiju kako popuje o svemu što decenijama uporno laže. I krade, da mu što ne zakinemo. Istina, aplaudirao je, ali tu se nije vidio onaj žar, onaj oganj koji izaziva varnicu pri pomenu lika i (ne)djela strašnog vođe. Iz nekog razloga, koji analiziraju analitičari psihe, dogodilo se ovo poziciono nerazumijevanje stanja koje će morati sam da objasni užasnom vođi. Jer, taj ne prašta. Ako ga je već postavio da mu dolazi na izborni lopovluk i da čini sve što se od njega ište, onda to mora da radi sa osmijehom, srećan što mu je dato u zadatak da bude ništa, što će ostaviti kao zalog časti naraštajima.

A kad se doma vrne i kad śedne za trpezu od nedostojnog parlamenta, oće li mu zaiskrit suza u oku zbog učinjenog? Krijući makar, da ne vide brat Abazi i raznovrsni Bečići. Pa i ovi iz PES-a. Jer, nije lako poslije svega doć od svoijeh među one koji ti nijesu niko i ništa. One koje se spremaš da prebrišeš piši-briši alatkom, obezbijeđenom za trajni zadatak iz kontigenta koji mu je darovao strašni vođa. Nekako se čini da je u narodnom vazduhoplovu, koji ne služi u ovakve svrhe, ali dobro posluži kad zatreba, dumao  как говорят русские, je li baš morao da ode i  pokaže svoje čojstvo javno? Ništa to ne bi promijenilo, umiri se iznad Zlatibora, jer o njemu svi sve znaju. I ko je, i ko nije i nikad neće biti. Prifatio je da igra kako mu se reče. Nema tu ništa loše. Recept je jednostavan. Poviješ kičmu, sagneš se, pa što te s te bande odozad strefi. Takva su pravila. Mada se prema njemu malo drugačije ophode. Jer još nije završena kompletna rabota. Brat Abaz je nečasno otpušten, pa je sve ono što je on trebao da oposli oko urušavanje vlastite države, panulo na njegova pleća. Možda je zbog toga bio onako nedovoljno veseo. Teško je to breme nosit sam i velika je odgovornost. Čak i njemu takvome.

Ima i onih kojima nije jasno zašto je preśednik parlamenta jedne nezavisne države, dakle važna politička i zakodavna figura, pristao da ga tretiraju kao neuspješnog vršioca dužnosti čojka. Pa mu metnu što mora čini i dovedu ga da mu kod njih reču što će i kako će. Njegovo je samo da glavom klima, ako misli da i dalje bude ovo što je danas.

Muka velja, narodna je mudrost. Teško da on to više može. Zato je śetan. Valjda je shvatio da je mnogo mačku goveđa glava? Može bit, ali ipak nije on nikakav naivac. Iskusan je to prepredenjak. Rbotaće on za njih i udaraće šamare crnoj Gori za njihov interes, ali će istovremeno čuvat svoj škanj svim demokratskim sredsvima. Zalagaće se on i za NATO i za Rusiju. Možda ih pokuša ujediniti. Možda i Amere nauči da zbor srpski i da se krste po Prletovom helio sistemu. Ima tu ideja a on je odavno pokazao da im je vješt u realizaciji. Samo ga pušti da rabota.

Slušajući reakcije crnogorske javnosti povodom igranja preśednika crnogorskog parlamenta u nacionalnu izbornu reprezentaciju Srbije, u kojoj su još sa domaće strane Milence, Vučkovo pilence, ljubavnik SNS-a za sva vremena Aca Vulinković, legendarni Š(r)apič i majstorica Ananikija Bezpitalica, postaje nam jasno da mu zamjeraju što je to činio, ali ništa više od toga.

A što bi ti htio, već me pitaju iako nijesam ništa još kazao?

Ništa, rekoh unaprijed.

Dobio zadatak, pored brojnih koji je u više decenija sprovodio sa manje uspjeha, da načini sa družinom pripajanje Crne Gore ljubljenoj Srbiji. Zato mu trebaju kao ozeblom sunce rezultati popisa. Što više Srba pa će Banjaluka biti glavni grad nekadašnje Crne Gore.

Kakvi smo, može i to bit.