Vakat je!

U posljednje vrijeme u javnosti se, kada se govori o izlazima iz nezadovoljavajućeg društvenog stanja, čuje jedna teza posve diskutabilnog karaktera koja je na prvi pogled sasvim benigna, zapravo vrlo (o)lako prihvatljiva, čak do te mjere da bi je svi ”potpisali”, maltene ono logično i samorazumljivo u stilu ”kako se ja toga ne sjetih i đe bi mi onda bio kraj”!? A upravo s tog vlastitog kraja đe jednom takvom tezom sebe guraju i ”pozicioniraju” i nastupaju njeni protagonisti i zagovornici. Tu su se i našli, i mi kao čitavo društvo i država zajedno s njima, zahvaljujući ”genijalnosti” te jedne mantre i floskule preuzete iz jednog sasvim drugog doba koja je i u njemu proizvela negativni društveni saldo i čije se posljedice evo osjećaju sve do danas. Ako je tada i imala ikakvu društvenu nužnu opravdanost i kakvu-takvu objašnjivu racionalnost, vrijeme od 30. avgusta 2020.g., a dakako i ono mnogo prije, bjelodano svjedoči njenu katastrofalnu učinkovitost po stabilnost, prosperitet, demokratiju i perspektivnost crnogorskog društva.

A teza kaže da se izlaz iz postojeće krize u Crnoj Gori ne može naći ako se crnogorski nacionalizam postavi na isti način i ”snagom”!? naspram (veliko)srpskog ili bilo kojeg drugog nacionalizma. Nije nego! I eto, to je to, što bi rekao bivši premijer koji je na toj funkciji više proveo u tehničkom nego li u ”normalnom” mandatu kada bi se na sjednicama Vlade pohvalio ”grandioznim” rezultatima u ”mnogim” društvenim sektorima za vrijeme njegove vlasti. Jer, što više ima da se priča, ”rezultati” i ”cifre” sve govore! Kao što se čini da je ispričana priča i kada je gore spomenuta teza u pitanju, jer nju sve više spominju i ”bivši” stari i iskusni i sadašnji mlađi i valjda trebalo bi pretežno tek nastupajući funkcioneri DPS-a. U suštini jedna preživjela, otrcana i opšta priča koja nikome ne smeta – osim Crnoj Gori samoj i svemu onom što je ona po svom ontološkom i istorijskom, identitetskom i ličnokartonskom biću i po čemu jedino i može postojati kao ono što je u memoriji čovječanstva zapravo do sada i bila i još uvijek jeste!? – i svi mogu stati iza nje, jer ništa ne košta, a suštinski ima najveću moguću cijenu! Cijenu opstanka i trajanja Crne Gore onakve kakve i đe ju je postavio i odredio Bog, slučaj, nužnost, priroda, u svakom slučaju sve Svevišnje sile i ništa mnje čovjek sam, narod sam, Crnogorac i Crnogorski narod kroz vijekove i vijekove zajedno sa svim narodima i vjerama, pojedincima i jezicima i kulturama što žive danas na ovom našem jedinom i zajedničkom postojećem prostoru-vremenu koje nam je neopozivo našim rođenjima i smrtima dato!

I sad ti čuješ ”veliko” i ”najnovije”, ”čudesno” ”otkriće” da crnogorski nacionalizam nije odgovor na (veliko)srpski niti na bilo koji drugi nacionalizam!? A kada je to bio odgovor i o kojemu je to crnogorskom nacionalizmu uopšte moguće govoriti?! Govoriti na način da on uistinu bude prisutan onako kako je prisutan (veliko)srpski nacionalizam, da uzmemo samo njega za primjer, mada ne znam zašto baš njega kada je riječ o Crnoj Gori?! Spominjati ”crnogorski nacionalizam” u situaciji kada je crnogorski narod i crnogorska nacija do te mjere ugrožen i ugrožena da se zdušno gotovo sa svih strana čuju praktično bojni pokliči da je npr. predstojeći popis!? bogom dana prilika da se konačno stavi tačka na toj izmišljenoj priči o ”montenegrinskoj naciji” i time Crna Gora ”ispuni” većinskim srpskim narodom, tj. većinskom srpskom nacijom!? A ostavio si Crnogorce – i to ne od 30 avgusta 2020. već mnogo prije toga, a ove tri godfine su samo kusur onog prethodnopg identitetskog tragizma u koji je uveo Crnu Goru DPS prije svega – na totalnom cjedilu, na potpuno pustoj poljani, bez gotovo ikakve mogućnosti (samo)odbrane – ”… obrana je s životom skopčana. Sve priroda snabd’jeva oružjem protiv neke neobuzdne sile, protiv nužde, protiv nedovoljstva…” – bez institucija, bez ključnih identitetskih, kulturnih, vjerskih, obrazovnih, naučnih i duhovnih brana nestajanju, i to u sopstvenoj državi i to u ne malom vremenu legitimne gotovo apsolutne vlasti!?

I ne uviđati i dan-danas da je na udaru prije svega nezavisnost i državotvornost Crne Gore i Crnogoraca, ne samo da je sljepilo već i opasna iluzija koja može nas sve ukupno – sve građane ove zemlje pa naravno i one koji priželjkuju ili i rade praktično na promjeni njenog državno-pravnog statusa – koštati velikih poraznih, negativnih i tragičnih posljedica. Jer, danas je očigledno da se ne želi samo kontrola i gospodarenje nad Crnom Gorom od strane (veliko)srpskog nacionalizma, šovinizma i asimilatorskog imperijalnog načertanijevskog projekta, već je i ta kontrola i to gospodarenje samo sredstvo konačnog obesmišljavanja, ukinuća i nestanka svakog pomena na Crnu Goru i Crnogorce prije svega, a naravno da su tu odmah na udaru i svi drugi manjinski narodi i vjere (i Crnogorci su postali manjina i to manjina u najgorem mogućem položaju). Ako su elite DPS-a, bivšeg jedinstvenog SDP-a, pa zatim odvojenih SDP-a i SD-a, u periodu kada su bili vlast i imali moguće je neke ”iluzuje” i ”magle” da njihova politika po pitanju ”jačanja” (slabljenja!) identitetskih institucija Crne Gore i neće urađati tako lošim rezultatima, doba od kada nijesu vlast ih je mogla i morala suočiti sa samima sobom i iz toga bolnog ali jedino ispravnog postupka iznjedriti katarzu, odnosno samokritiku i priznanje svojih grešaka, uz naravno sve ono pozitivno što su uradili na obnovi nezavisnosti i pristupanja NATO-u i EU. Ali vidimo da se to ne dešava. DPS i dalje istrajno juri ka ne samo vlastitoj već i ukupnoj našoj zajedničkoj društvenoj i državnoj provaliji. Preuzeli su praznu i sterilnu mantru komunističkih čvrstorukaških, birokratskih i dogmatskih snaga SFRJ da je svaki nacionalizam opasan i da kad se spomene jedan mora se spomenuti i svi postojeći i mogući nacionalizmi.

Tako su društvenoj i partijskoj osudi bili izloženi svi crnogorski intelektualci iz doba SFRJ koji su afirmisali crnogorsku naciju, kulturu, jezik, identitet… Evo čak ni dan-danas čelnici DPS-a ne napraviše razliku između prava na odbranu i jačanje nacionalnih temelja jednog naroda u svim sferama njegove opstojnosti i nacionalizma, odnosno negiranja prava druge nacije da to isto rade ali ne na uštrb drugih, u ovom slučaju crnogorske nacije, naime da je poništavaju, negiraju do samog njenog iščeznuća i nestanka, nepostojanja, ipak na kraju uzaludno kradeći joj sve njene osnovne atribute toliko već u istoriji dokazane i afirmisane kao izvorno i autentično crnogorske.

I zaista ne može čovjek da ne vidi koliko se na ovaj način i ovom i sličnim tezama vrši vrijeđanje zdravog razuma bilo kojeg građanina ove zemlje, pa i ne  mora da se osjeća kao Crnogorcem. A da ne pričamo koliko je ovo atak na slobodno i autentično biće crnogorsko, odnosno na svakog Crnogorca koji se tako osjeća u svojoj sopstvenoj zemlji i bilo đe u svijetu. On  ”prosto” postoji i ne treba sebi i drugima davati dokaza za to. I naravno, Crnogorac ne mora da poseže i nikad ne poseže za nacionalizmom da bi postojao i ne treba dokaza za to, ponajmanje da druge poništava i negira da bi (on) sebi i drugima dakle dokazivao da (on) postoji. Njemu je sasvim dovoljno što se tako prirodno i istorijski, samosvjesno i u potpunosti identitetski osjeća i samog sebe vidi i doživljava, jer iza njega i kao pojedinca i kao kolektiva, kao crnogorskog naroda i crnogorske nacije, leže i postoje velike naslage nepotrošnog, nikada ugaslog i vječnog rudnog zlatnog bogatstva iz kojega se on i izrodio i na osnovu koga i postoji i postojaće. Možda je najbolje što se iz postojeće duboke krize u kojoj se našla Crna Gora može izvući za crnogorski narod ali i za sve građane Crne Gore to da se konačno viđelo i vidi ko ih i kako doživljava kao malu đecu, lakovjerne, neznavene, izgubljene u prostoru i vremenu. Jer, na to se ipak sve svodi. A kad se to spozna onda valjda slijedi razdjelnica i novi početak. Život mora ići dalje. Pa kom ”obojci a kom opanci”, kom Spuž ako je zaslužio, kom da svijetla i čista obraza stane i pred Crnogorce i pred sve druge građane naše zemlje bez obzira na nacionalno i vjersko opredjeljenje i pripadnost i da se dajući pravo svima počne graditi istinski sigurna i stabilna institucionalna i pravna i građanska i svaka druga zgrada crnogorske države dovoljno široka i prostrana za, dakle, sve njene građane i žitelje. Vakat je!