ROŽAJSKO BISERJE DENISA SUTOVIĆA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Denis Sutović je upravo jedan od tihih skromnih pojedinaca čiji doprinos svom kraju ostaje nepravedno neprimijećen u svom punom sjaju. Njegova priča, koja je isprepletena kulturom, vjerom, identitetom i pripovijedanjem, predstavlja inspiraciju i ponos za mnoge. Kultura, kao nezaobilazna komponenta ljudskog društva, igra ključnu ulogu u oblikovanju identiteta zajednice. Denis Sutović je oduvijek cijenio bogatstvo i raznolikost kulture svog kraja, gdje se prepliće mnoštvo uticaja i tradicija. Njegova posvećenost očuvanju kulturnog nasljeđa i promociji kulturnih vrijednosti postala je njegova životna misija. Vjera je bila još jedan snažan temelj Denisovog identiteta. Potekavši iz porodice koja je čvrsto držala do vjerskih vrijednosti, on je naučio da poštuje i njeguje svoju religijsku baštinu. Međutim, možda je najupečatljiviji dio Denisovog doprinosa bio njegov dar za pripovijedanje. Svjestan da pripovijedanje ima ključnu ulogu u prenošenju istorijskih priča, kulturnih vrijednosti i moralnih pouka, on je postao vješt hroničar priča svog kraja. Njegove priče su bile više od prostog nabrajanja događaja; bile su prozor u prošlost, putovanje kroz vrijeme i prostore koje je omogućavalo ljudima da bolje razumiju svoje korijene. Kroz svoje pripovijedanje, Denis je očuvao usmenu tradiciju svog kraja i prenosi je na mlađe generacije.  Njegova predanost ovim vrijednostima nije ostala neprimijećena kod onih koji su imali priliku upoznati ga i čitat njegove priče. Njegov život je svjetionik inspiracije za sve nas da cijenimo i čuvamo svoje korijene, vrednujući kulturu, vjeru i tradiciju kao neprocjenjivo blago koje nas obogaćuje i čini onim što jesmo.

Povratkom u svoje rodno Rožaje, Denis Sutović nije postao nijemi posmatrač svog kraja, već je postao aktivni akter u stvaranju medijske scene. On je bio jedan od osnivača prvih privatnih elektronskih medija u Rožajama i Sandžaku, što je predstavljalo hrabar korak u vremenu kada je medijska scena bila još uvijek nerazvijena. Njegova odlučnost da donese pozitivne promjene kroz medije odražavala je njegovu duboku posvećenost razvoju svog kraja. Kroz svoj rad u medijima, Denis Sutović je postao glas onih čiji priče nisu bile dostupne široj javnosti ili su bili zapostavljene. Njegovi tekstovi o ekonomiji, reportaže o lokalnim inicijativama i prilozi o vrijednim poslenicima kulture, kako iz Rožaja, tako i iz šireg Sandžaka, Kosova i regiona, imali su duboku svrhu. Njegovi članci nisu samo informisali, već su i inspirisali ljude da cijene kulturu i napore svojih sugrađana. Denis je bio taj glas koji je podsticao ponos u zajednici, jer je kroz svoj rad pokazivao svu autentičnost i bogatstvo lokalnog kulturnog nasljeđa. Ono što ga je dodatno izdvajalo je njegova skromnost. Iako je postizao značajne uspjehe u medijima, ostao je osoba sa čvrstim vezama za svojim korijenima, uvijek spreman da pomogne, savjetuje i podrži one koji su se trudili da ostvare svoje snove. Njegova skromnost i blizina ljudima su ga učinili omiljenim i poštovanim u svojoj zajednici. Danas, Denis Sutović i dalje nosi svoj lični snažni pečat autentičnosti i skromnosti. Njegov doprinos medijskoj sceni, kulturi, i zajednici ostaje duboko ukorenjen u srcima ljudi, i služi kao inspiracija za sve dobre insane da se potrude da promovišu pozitivne promjene u našim zajednicama i da nikada ne zaboravimo svoje korijene. Denis Sutović je poput neke skromne zvijezde na noćnom nebu, koja sjaji svjetlošću svojih vrlina, ali nikada ne traži da bude zvijezda vodilja. Njegova skromnost je poput blagog vjetra sa Hajle koji osvježava duše ljudi oko sebe, ostavljajući neizbrisiv trag u njihovim srcima.

“Rožajsko biserje,“ Denisa Sutovića je zbirka priča, koja predstavlja ne samo njegov lični dar svome rodnom kraju, već i neprocjenjivu riznicu za buduće generacije. Ova knjiga je poput škrinje prepune dragocjenih bisera, u kojoj su čuvane priče, sjećanja i isječci iz života Rožajaca kroz vjekove vremena i prostore. U poglavlju “Iz starijeh vremena,“ Denis nas vodi na uzbudljivo putovanje kroz bogatu istoriju Rožaja. Kroz njegove priče, prošlost oživljava, a likovi iz davnih vremena postaju bliski i razumljivi. Ova sekcija osvjetljava kako najljepše, tako i najteže trenutke koje su Rožajci prošli kroz istoriju, podsjećajući nas na značaj očuvanja kulturnog nasljeđa i kolektivne memorije. “Mojim dragim roditeljima“ i “Ostalim članovima porodice“ su posebno emotivna poglavlja koja otkrivaju ličnu stranu Denisa Sutovića. Kroz ove priče, oživljavaju ljubav, podrška i bliskost koju je dijelio sa svojom porodicom. Te priče nas podsećaju na važnost porodičnih veza i načina na koje nas naša porodica oblikuje. “Isječci iz života“ nas vode kroz različite epizode iz svakodnevnog života Rožajaca, priče koje se mogu odnositi na sve nas, jer se kroz njih prepoznajemo i povezujemo sa ljudima i njihovim iskustvima.  I na kraju, “Šaljive priče“ donose osmijeh na lica čitalaca. Denis Sutović, kao vešt pripovejdač, nije zaboravio da se smijeh i humor treba cijeniti, jer nas oni spajaju i čine zajednicu jačom. “Rožajsko biserje“ nije samo knjiga priča; to je testament očuvanju tradicije, kulture i ličnih vrijednosti Njegova posvećenost pripovijedanju, vjeri, kulturi, i identitetu nastavlja da živi kroz ove priče i inspiriše sve nas da čuvamo svoje korijene i vrednujemo nasleđe naše zajednice.

U ovim pričama iz “Rožajskog biserja“ vidljiv je ne samo duh i snaga Denisa Sutovića, već i naslijeđe koje je nasledio od jednog drugog velikana Rožaja i Crne Gore, Zaima Azemovića. Zaim Azemović je bio ne samo izvanredan pripovjedač i istraživač kulturne baštine, već i vođa i borac za prava svog naroda. Denis Sutović je, poput Zaima Azemovića, prepoznao važnost pripovedanja i čuvanja priča o svom kraju. Obojica su bili izuzetni čuvari tradicije, posvećeni očuvanju kulturnog nasleđa i promociji autentičnosti svog kraja. Njihova posvećenost se ogleda u njihovim pričama, koje su sada dragocjeni izvor informacija. Zaim Azemović je bio ne samo pripovjedač, već i borac za prava svog naroda, posebno tokom teških perioda istorije Crne Gore. Njegova hrabrost i posvećenost su ostavili dubok pečat u istoriji Rožaja. Denis Sutović, s druge strane, je nastavio ovu tradiciju kroz svoj doprinos medijima i kulturi u nekim opet nažalost teškim i lomnim godinama. Kroz “Rožajsko biserje,“ Denis Sutović je ponudio modernu perspektivu na tradiciju koju je Zaim Azemović započeo. Njegove priče oživljavaju duh tog vremena i pružaju dublje razumijevanje i poštovanje prema vlastitim korijenima.

U priči “Kada si u nevolji pokucaj na vrata prijatelju i tada će ti se otvoriti oči“ Autor nam prenosi priču koja predstavlja duboku istorijsku naraciju o propasti Osmanlijskog carstva i teškim vremenima koja su oblikovala sudbinu mnogih zajednica na Balkanu, uključujući i Rožaje. Autor nas vodi kroz ključne događaje koji su se odigrali tokom tog vremena. Priča se bavi likom Ahmeda Efendije Ganića, čija je sudbina usko povezana sa sudbinom Rožaja u turbulentnom vremenu Osmanlijskog carstva. Kroz priču, čitaoci svjedoče hrabrosti i odlučnosti ovog pojedinca da se suoči sa nepravdom i tiranijom, kako bi zaštitio svoj narod i svoju zajednicu. Ahmed Efendija Ganić, suočen sa zločinima koje je činila Vasojevićka brigada predvođena Avrom Cemovićem, nije oklijevao da potraži pravdu kod godpodara Nikole I Petrovića. Amir aga Sutović, spasilac Rožajaca, predstavlja svjetlo nade u tim teškim vremenima. Njegova hrabrost i odlučnost da svojim zlatom spasi svoju zajednicu od zuluma Avra Cemovića pokazuju koliko pojedinac može da utiče na tok istorije i promjene u svojoj zajednici. Priča takođe donosi duboku poruku o cijeni netrpeljivosti i nesloge među ljudima. Avro Cemović, uprkos svim svojim zločinima, na kraju plaća svojim životom za svoju netrpeljivost prema Bošnjacima. Ova sudbina služi kao podsjetnik na posljedice mržnje i netolerancije. Kroz priču “Kada si u nevolji, pokucaj na vrata prijatelju, i tada će ti se otvoriti oči“ autor nam pruža dubok uvid u istorijske događaje i istovremeno ističe velike ljude i ideale u borbi za pravdu i pravo. Ova priča služi kao podsjetnik na važnost poštovanja ljudskih prava, vladavine zakona i solidarnosti među ljudima, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost.

Priča “Sjećanje na majku“ iz poglavlja “Mojim dragim roditeljima“ nudi nam duboko emotivnu ispovest autora o vezi između majke i deteta. Ova priča nije samo priča, već intimna ispovijest o autorovoj odnosu sa majkom, o iskrenoj povezanosti, ljubavi i dubokom razumijevanju koje ga je spajalo kroz sve stadijume života.  Kroz priču, autor nam svjedoči o bliskosti sa majkom, o tome kako je majka bila oslonac i podrška u svim fazama njegovog života. Ova priča je duboko lična, jer prikazuje autentične trenutke iz svakodnevnog života majke i sina, ali istovremeno dotiče univerzalne teme koje se tiču svih nas. Autor nas podsjeća na važnost majčinske ljubavi i mudrosti koja nas vodi kroz život. Priča se bavi brigama i radostima koje prate život svake porodice. Kroz majčine savjete, autor nam ukazuje na mudrost i iskustvo koje su prenosile generacije. Njegova majka postaje simbol sveopšteg majčinskog instinkta, koji se brine za svoje potomke i daje im snagu da se suoče sa izazovima života. Ova priča takođe donosi duboku poruku o značaju sjećanja i očuvanja uspomena na svoje najbliže. Ispovijest autora nas podsjeća na to koliko su lične priče važne za očuvanje nasleđa i veza koje nas oblikuju kao individue. Kroz ovu priču, autor čuva uspomenu na svoju majku, način na koji ga je oblikovala i ostavila neizbrisiv trag u njegovom srcu. U konačnici, priča “Sjećanje na majku“ iz tog poglavlja funkcioniše kao književna ispovijest koja nas podsjeća na važnost porodičnih veza, ljubavi i dubokog razumevanja. Kroz svoje emotivno pisanje, autor nas inspiriše da cijenimo i očuvamo te dragocjene veze sa svojim najbližima i da se sjećamo njihove mudrosti i ljubavi kao inspiracije u našim životima.

Priča “Teška sudbina“ iz poglavlja “Ostalim članovima porodice“ otkriva nam duboko emotivnu priču o tetki (hali) čija sudbina nije bila blagonaklona prema njoj, ali je ona i dalje ostala predana svojoj porodici i svojim obavezama. Ova priča nas vodi kroz izazove koje je tetka doživjela u svom životu. Njen brak, sklopljen po starim običajima mimo njene volje, bila je jedna od tih teškoća. Kroz njen lik, autor nam približava tradicionalne vrijednosti i običaje koji su oblikovali živote ljudi u tom vremenu. Tetka nije izabrala svoju sudbinu u braku, ali je hrabro preuzela ulogu u porodici i postala odgovorna prema siročetu kojeg je podigla. Njena teška sudbina postaje simbol žrtve i odanosti prema porodici. Uprkos izazovima, ona nikada nije izgubila svoju humanost i veliko srce. Njeno odgajanje siročeta i ljubav koju je pružila đetetu govori o njenom nesebičnom karakteru. Njeno srce je bilo toliko veliko da je nije pretjerano slomio gubitak to jest oduzimanje zemlje i nepravdu koja joj je nanesena. Ono što je posebno dirljivo u ovoj priči je njeno ćutanje i strpljenje. Tetka nikada nije potražila pravdu, nije pružala pobunu ili otpor protiv svoje sudbine. Ona je živjela svoj tihi i skroman život, noseći breme krivice bez krivice. Njeno ćutanje je svjedočanstvo o snazi ljudskog duha i unutrašnjoj hrabrosti da se suoči sa životnim izazovima bez gubitka dostojanstva. Priča “ Teška sudbina“ nas podsjeća na važnost saosjećanja i solidarnosti prema onima koji su suočeni sa teškoćama i nepravdom u životu. Ona takođe ističe duboke tradicionalne vrijednosti porodice i žrtvu koju mnogi pojedinci čine kako bi zaštitili i njegovali svoje najbliže. Ova priča nas inspiriše da cijenimo te tihe heroje u našim životima i da učimo iz njihove hrabrosti ali i plemenitosti.

Priča “Postoje grijesi koje ni Bog ne može oprostiti“ iz poglavlja “Isječci iz života“ duboko se dotiče pitanja porodičnih odnosa, tradicije i savremenih vrijednosti. Autor nas vodi kroz priču o pravoslavnoj porodici sa bogatom istorijom i tradicijom, ali istovremeno nas suočava sa surovom stvarnošću modernih vremena. Priča istražuje odnos između starijih i mlađih članova porodice u svijetlu promjena koje su se dogodile tokom vremena. Dok su se trojica sinova i dvije ćerke iz porodice udaljavali od kuće radi školovanja i karijere, Stanko i Vida ostali su odani svom zavičaju i tradiciji. Njihova odanost i rad na katunu na planini predstavlja vrijednosti koje su se prenosile generacijama unazad. Priča postavlja pitanje kako moderni način života i vrijednosti utiču na odnos prema starijim članovima porodice. Kroz sudbinu Stanka, priča nas suočava sa surovošću i bezosjećajnošću koju su iskusili mnogi stariji ljudi koji su ostali sami u modernom društvu. Stanko se suočava sa osećanjem napuštenosti od strane svoje đece i osećajem da smeta i postaje teret za njih u njihovim sve komplikovanjim životima. Dirljivo je viđeti kako su suze često lile niz Stankovo lice dok je prolazio kroz sve ove teškoće i napuštanje. Njegova sudbina postaje simbol gubitka i bola koji mnogi stariji ljudi doživljavaju u modernom društvu, đe se tradicionalne vrijednosti sve više gube. Priča nas podsjeća na važnost poštovanja starijih članova porodice, tradicije i solidarnosti u savremenom društvu. Ona takođe ističe potrebu za promjenom u našem odnosu prema starijim generacijama, kako bi se obezbijedila podrška i njega koja im je potrebna u njihovim kasnijim godinama. Autor nam donosi bolnu i dirljivu priču o ovoj temi, što nas inspiriše na razmišljanje o sopstvenim odnosima sa starijim članovima porodice i potrebi da njegujemo međugeneracijsku solidarnost.

Priča “Dobro se dobrim vraća“ iz poglavlja “Isječci iz života“ predstavlja predivan i inspirativan prikaz snage humanosti, saosjećanja i uzvraćene dobrote. Ova priča nas podsjeća na univerzalnu istinu da dobročinstvo i pažnja koje pružimo drugima često se vraćaju, stvarajući duboke veze i često neizbrisive tragove u našim životima. Glavni junak priče, Faruk, je mladić sa skromnim počecima, ali sa željom da se školuje i postigne uspjeh u životu. Susret sa Hankušom, koja mu je ponudila hranu i toplinu na svojem kućnom pragu, predstavlja ključni trenutak u njegovom životu. Hankuša je pokazala saosećanje i simpatije prema mladiću, njen gest dobrote ostao mu je urezana u srcu. Godinama kasnije, Faruk je postao hećim, što je posebno značajno, jer je time ostvario svoje ambicije i sposobnosti. Kada je Hankuša zatržila pomoć ljekara nakon što je oboljela, Faruk je odmah odreagovao, pokazujući koliko je značila ta njena dobrota iz prošlih dana. Njegova odluka da joj pomogne, uprkos vremenu koje je prošlo i razlici u njihovim životima, svjedoči o dubokim ljudskim vezama i empatiji koju je osjećao prema Hankuši. Priča dostiže svoj emotivni vrhunac kada Faruk uspješno izliječi Hankušu, i to bez obzira na to što je bio u mogućnosti da preuzme troškove liječenja. Njegova poruka na stolu Hankuši u kojoj plaća troškove liječenja sjećajući se “kablića varenike i parčeta ječmenice,“ je emotivan dokaz da se dobroćudnost i čovječnost nikada ne zaboravljaju. Ova priča nam pruža duboku lekciju o vrijednosti čovječnosti, saosjećanja i uzvraćene dobrote. Ona nas inspiriše i pokazuje nam što znači ljubaznost i pomaganje drugima kad god smo u prilici, jer nikada ne znamo kako će se taj dobrotvoran čin vratiti u našim životima. Faruk i Hankuša postaju simboli jedne od životnih epizoda, a njihova priča podsjeća nas da se dobro se dobrim vraća i da su takvi trenuci prava blaga u životu.

“Rožajsko biserje“ je knjiga koja nudi dubok i bogat pogled u istoriju, kulturu i ljudske sudbine jednog specifičnog kraja – Rožaja i okolnih područja. Kroz niz priča, autor nas vodi kroz različite aspekte života ovog kraja i njegovih stanovnika, od tradicije, porodičnih odnosa, vrieednosti i sudbina pojedinaca. Ova knjiga se ističe zbog svoje autentičnosti i dubine. Autor vješto kombinuje pripovijedanje sa esejističkim elementima kako bi nam približio stvarne ljude i događaje. Priče koje se odvijaju u različitim vremenskim periodima i okruženjima pružaju nam sveobuhvatan uvid u raznolikost i složenost ovog kraja. Kroz likove i sudbine koje susrećemo, možemo bolje razumjeti istoriju i identitet Rožaja. Autor takođe istražuje univerzalne teme kroz lokalnu perspektivu. Porodični odnosi, tradicija, saosećanje i dobrota su teme koje su univerzalne i koje se mogu prepoznati u svakom društvu. Kroz priče, autor nas podsjeća na važnost ovih vrijednosti u očuvanju identiteta i zajednice. Jedna od ključnih snaga ove knjige je i njen jezik. Autor koristi bogat jezik i poetski izraz kako bi dočarao atmosferu i dubinu priča. Osjeća se njegova posvećenost prema svom kraju i njegova želja da očuva usmenu tradiciju i priče koje čine bogatstvo ovog područja. “Rožajsko biserje“ nas podsjeća na važnost čuvanja lokalne istorije, kulture i tradicije. Ova knjiga nas inspiriše da proučavamo i cijenimo raznolikost i autentičnost svakog kraja i da razumijemo kako oni doprinose globalnoj mozaiku ljudske baštine. Ova knjiga je takođe podsećanje na to koliko su sudbine pojedinaca važne u širem kontekstu, jer su njihove priče dijelom veće priče o mjestu i vremenu u kojem su živjeli. “Rožajsko biserje“ je ne samo knjiga o jednom kraju, već i knjiga o ljudskosti, solidarnosti i vrijednostima koje prelaze granice i vjekove.

Sam Denis Sutović je autor čiji je rad obogaćen dubokim poznavanjem Kuran-a i bogate kulturne baštine Bošnjaka i Crne Gore. Njegove priče često odišu mudrošću kojima nas uči iz Kuran, ali isto tako koristi zlatne niti narodnih mudrosti kako bi stvorio snažne priče sa dubokim porukama. Kuran je sveta knjiga islama i predstavlja izvor inspiracije za mnoge ljude širom svijeta. Sutovićeva upotreba mudrosti iz Kuran-a u svojim pričama dodaje dubinu i duhovnost njegovim pričama. Ova duboka veza sa religijom tekstom omogućava mu da istražuje univerzalne teme poput moralnosti, duhovnosti i ljudskih vrijednosti na način koji dodiruje srca čitalaca bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Pored toga, Sutović je majstor u provlačenju zlatnih niti narodnih mudrosti kroz svoje priče. “Rožajsko biserje“, kao knjiga predstavlja dio bogate kulturne baštine države. Ova knjiga pruža inspiraciju za stvaranje priča koje su ukorijenjene u lokalnom identitetu, tradiciji i vrijednostima. Ove priče često odražavaju univerzalne teme i vrijednosti, ali kroz lokalni kontekst koji čini priče još autentičnijim i značajnijim. Sutovićeve priče su jednostavne, bez nepotrebnog uljepšavanja, što im omogućava da dotaknu srca čitalaca na dubljem nivou. Njegove priče često nose snažne poruke o ljubavi, razumijevanju, zajednici i moralnosti. Njegovo pisanje je iskreno i autentično, što mu pomaže da se poveže sa čitaocima na emocionalnom nivou. U zaključku, Sam Denis Sutović je autor koji uspješno kombinuje mudrosti iz Kuran-a i narodne mudrosti “Rožajskog biserja“ kako bi stvorio priče koje su istovremeno duboko duhovne i autentične. Njegova jednostavna, ali snažna pisanja ostavljaju snažan utisak na čitaoce i podsjećaju nas na važne životne vrijednosti i univerzalne poruke koje su važne za sve ljude, bez obzira na njihovu kulturu i vjeru.

Međutim uprkos svom velikom znanju i radu, Denis Sutović je ostao usamljeni primjer tihog pojedinca i intelektualca koji je na neki način zaboravljen. U književno esejističkom smislu, sudbina Denisa Sutovića dobija duboko simbolično značenje. On postaje oličenje tišine i zapostavljenog intelekta u svijetu koji često podcjenjuje i zanemaruje pojedince sa dubokim znanjem i kulturnim doprinosima. Njegova priča postaje metafora za mnoge nevidljive, ali dragocjene talente i doprinose pojedinaca koji rade u tišini, daleko od reflektora javnosti. Sutovićeva sudbina takođe ukazuje na izazove s kojima se suočavaju pisci i intelektualci koji istražuju kulturu, tradiciju i običaje manjebrojnih naroda ili zaboravljenih zajednica. Njegov rad i doprinosi ostaju neprimjećeni ili nedovoljno cijenjeni, što ilustruje kompleksnost borbe za očuvanje kulturnog nasleđa i promociju manjinskih perspektiva. Ovaj dio priče Denisa Sutovića dodaje slojevitu dimenziju njegovoj biografiji i ukazuje na univerzalnu temu koja se tiče pravde, vrijednosti tišine i nevidljivog doprinosa pojedinaca u društvu, što je često tema koju istražuju mnogi književnici i esejisti.

IZ BIOGRAFIJE DENISA SUTOVIĆA IZDVAJAM:

Denis (Hanefijin) Sutović rođen je u Rožajama 1966. godine. Završio je osnovnu i srednju Ekonomsku školu u Prištini, đe je takođe diplomirao na Ekonomskom fakultetu sa specijalizacijom u Privrednom razvoju, finansijama i bankarstvu. Paralelno sa maternjim jezikom, izučavao je i albanski jezik. Tokom perioda od 1987. do 1994. godine, radio je u realnom sektoru privrede na teritoriji Kosova i Crne Gore. Bio je zaposlen u RTS televiziji u Prištini, kao i u različitim elektronskim medijima i časopisima u regionu. Takođe se bavio novinarstvom, objavljujući radove iz oblasti ekonomije u nekoliko stručnih časopisa na Balkanu. Denis Sutović se takođe posvetio novinarstvu iz oblasti kulture naroda regiona Balkana, kao i kulture bošnjačkog naroda. Njegovi članci iz oblasti kulture su objavljivani u časopisima na Kosovu, kao što su “Alem,“ i dnevnim novinama poput “Koha,“ “Ditore,“ “Rilindija,“ i “Jedinstvo“ u Prištini. Takođe je objavljivao radove iz oblasti kulture i ekonomije u Bošnjačkim novinama sa sedištem u Rožajama, kao i u dnevnim novinama u Podgorici, uključujući Pobjedu,“  “Vijesti“ i “Dan.“  Denis Sutović je koautor knjige “Epika Bošnjaka – zaostavština guslara Šuća Nurkovića,“ kao i knjige “Rožajsko biserje – kratke priče.“ Danas se bavi novinarstvom sa posebnim naglaskom na istraživanje istorije, kulture, tradicija i običaja Bošnjaka u Sandžaku, Crnoj Gori, Srbiji i širem regionu, kao i suživota svih naroda koji žive u Crnoj Gori. Živi i radi u Podgorici i otac je četvoro đece.