VJEČNI POETOS, Vukman Otašević (1935 – 2010)

Piše: Željko Rutović

Sa budističkim mirom i gospodskim manirom naseljavaše vrijeme, mjesta i prostor, Vukman Otašević,  znameniti crnogorski pjesnik, pjesništva koje to jeste i pjesništva čije vatre vječno gore. U tom plamu krijemo i grijemo našu stud koju u Vukmanov stih povijamo i  ništa manje rane života previjamo.

U njima se (o) gledamo tražeći izgubljene daljine prošlosti, izgubljene nade i vječno tragalačke snove  mladosti koja nikad ne umire.

Vukmanov vječni prelazak u galaksiju tišine samo još jače nepobitno potvrđuje filozofske mudrosti po kojima su i istina i bol, i život i patnja, i rođenje i smrt, i eros i tanatos, vječni i besmrtni samo u pjesništvu.

Od rodne mu Gornje Ržanice, pa do Nikšića u kome je proveo najveći dio života i u kome je preminuo, Vukman je “Protiv tišine” ispisao “Beskraj polje” stiha kojim se ispija “Časa plamena”, “U tamnom krugu” kojim idemo “Nostalgijom za cvijetom”, sve dalje tamo gdje nas čekaju  pjesnički, sudbinski i životni “Peroni” čije stanice smisla ovaj majstorski poetos naseljava filozofskom mistikom u kome se vječno u beskrajnom kosmičkom krugu propitujemo, ko smo i zašto smo tu, pa će Vukman u “Peronima”, čije zidine pjesništva grade sklonište duha bića čovjeka u duhu propitivačke himne reći: “Njišu se čempresi u daljini, nedjelja u podne bije zvona, tik takće sat na zidu,

Samo sam dio od perona….”

Svaki pjesnik od svoga grada gradi mitski prostor spašavajući ga od učmalog urušavanja monotone svakodnevice. Vukmanovo iskustvo razlike u kojem se bol i radost stapaju u poetsku vječnost trajno će svjedočiti kako o jednom gradu, tako i o jednom svijetu na čijim Peronima i stanujemo i putujemo. I jedno i drugo u magnovenju, u  riječi, jeziku i biću. Piše Vukman tako da kosmičke i životne  nepotpune istine propita i dopuni, tako da vas, u smislu tih istina, zabrine na način  da i sami postanete tragač tih biljega istina po onim mapama puta  kojima rijetki hode.

U pjesništvu, kao duhovnoj utrobi nekih budućih ljudi i budućih vječnih istina, Vukmanov poetos nam pomaže da se odrekneno svog sebičnog bića, na način odlaska ka izvoru prabića i izvoru logosa u kojem se sjedinjuju tijelo i duša kao kosmički čin ljudi i prirode.

A u tom kosmičkom činu, u Vukmanovim Peronima odigrava se magično preplitanje vremena i prostora kao koordinata  pojedinačnih  i kolektivnih sudbina i sjećanja koja, kao takva, ostavljaju  osobeno iskustvo postajući tako neizbrisivim kolotragom budućnosti. Na ovaj peronovski način spoznajemo svijet, opažamo ga u vječnim linijama spajanja i razdvajanja. Ti i takvi Peroni ikonički su akteri naših (ne) vidljivih života i u njima (ne) izrecivih riječi u kojima i postajemo i nestajemo.

Vukmanovi Peroni mjesta su sa kojih u neke zamišljene daljine odlazimo i opet vezani nekim nevidljivim silama nigdje ne polazimo. Tek ti pjesnički peroni  postali su trajna i stajna tačka Vukmanovog nikšićkog putešestvija stiha i riječi koja je opjevala ovaj grad, čineci ga pjesničkom prijestonicom, čiji prinčevi Vito, Vukman i njihovo, po riječi i stihu bratstvo, drumovaše po svim onim peronima u koje sudba života zaustavlja da bi još jače pjesnička riječ putovala prostranstvima  bogatog duha, tražeci sebi sličnu riječ sa kojom bi se skrasila na nekom svom peronu.

Vukman se je u Nikšiću zaustavio na svom vječnom peronu, ali je njegov poetos (p) ostao vječnim nemirnim putnikom koji neumorno obilazi potištene krajolike sjete i nemira duše, vodeći ih na neki njihov peron, kao horizont nekog novog smisla u kojem propitujemo sve ono što propitivanju je sklono.

Konačno, Vukmanova pjesnička peronistika čitaće i učitavaće se kao književna baština koja se prepoznaje biljegom grada Niksića, koji će se po pjesniku i pjesnicima kazivati, onako kako će se ta trajna riječ iz vijeka u vijek prenositi.

Svoj vijek, životni i stvaralački, Vukman Otaševic podario je pjesništvu kome se je bez ostatka davao, a tim ontološkim davanjem i iznova traganjem za riječju koja živi, Nikšiću je podario vječni Peron književnog smisla sa kojeg svi u pjesništvo zagledani odlaze sa nekih svojih perona do nekih dalekih života stanica i iznova novih početaka na kojima bijaše riječ.Vukmanovi književni Peroni nam pomažu da svaki odlazak sa nekog našeg perona, pa i onda kada neznamo kuda on vodi, doživimo utonjeni, zamišljeni i zagledani u riječ iz koje će, prije ili poslije, grijati Sunce nade kao nekog novog povratka, sebi i riječi, sebi u božanstvu pjesničke riječi.

Pjesnik, Vukman Otaševic, trajna i vječna stranica i stanica nezaboravne kompozicije nikšićke i crnogorske književne riječi.

Dolazak na tu stanicu znači ulazak u kuću prostranstva duha u kojoj ima mjesta za sve, jer ništa nije široko i daleko kao što su to riječ i misao, koja sve pojedinačne  spaja u jedan, uzvišeni Svijet  pjesništva, u kome  samo pjesništvo zna da mistično i stoluje i boluje, nudeći riječ kao iscjeljenje i iskupljenje za svakog  posjetioca te kuće duha, pristiglog sa kog zna dalekog života perona.