Vo imja otca i sina!

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Pred crnogorske građane svih naroda i vjera stavlja se gotovo neprestano neka vrsta izbora u kojem se oni moraju odlučiti za jednu od političkih ili crkvenih strana.

Najnoviji Svecrnogorski zbor na Cetinju održan 3. septembra ove godine primjer je toga. Na uzburkanom terenu starocrnogorske duhovne zadužbine kojoj je Crnogorska pravoslavna crkva možda jedini pravi i dostojanstveni nasljednik, niču novi pokreti i promjene. Tako je uz dužnu pažnju deset tisuća prisutnih na zboru gestom koja nalikuje na revolucionarnu, smijenjen jedan mitropolit, dosadašnji Mihailo i izabran novi, Boris. Stvar je prikazana kao neupitna jer je stariji svećenik u „dubokim godinama“, nesposoban za odluke i radikalnije promjene. O mlađemu se malo zna. Internet napominje o njegovom školovanju i izobrazbi.

Svakako bi trebalo hladne glave, bez presije ili  pristranosti razmisliti i pisati o ovom fenomenu. Uz mlađega mitropolita Borisa stala je sva intelektualna elita orijentirana procrnogorski. Mnogi od njih dojučerašnji su ljevičari, a neki su od njih po vlastitom priznanju agnostici ili ateisti. Što ih je privuklo crkvenoj politici i kako da tumačimo njihov najnoviji angažman?

Morali bismo se vratiti u  noviju ili nedavnu prošlost ne samo našeg već i evropskog prostora.

Nije li sjajna filozofkinja Hanan Arendt bila opijena  Hajdegerovim teorijskim, ali i političkim angažmanom? Nije li razmjenjivala sentimentalna filozofska pisma s ovim misliocem? Je li ga i u jednom prekorila ili makar upitala o suspektnoj njegovoj simpatiji za hitlerizam? I kako je kao Židovka mogla to odobriti. Nije li u svojem djelu Ogovornost intelektualaca, upravo ona propitivala odgovornost  katoličanstva  i kršćanstva koje je u svojoj srži nadnacionalna religija?

Ili, Simona Vejl? Nije li i ona idejno optirala za kršćanstvo- ne pokrstivši se nikad –  postajući kako je rekla „apriorna kršćanka“- odričući se time svoje judejske tradicije i  vjerske dogme? Je li to bio znak za uzbunu među židovskim intelektualcima ?

Ili Rože Garodi, francuski književnik i  filozof koji prelazi na islam, kao dojučerašnji marksistički mislilac? Je li to bio znak protesta, djelatnog a ne samo teorijskog, prema marksističkoj filozofiji ili dogmi?

Moram zagledati i u način na koji je instalirana vlast na prostorima bivše nam zemlje. Nisu li uz dr. Franju Tuđmana, pristali ne samo mnogi intelektualci, nego i pjesnici, filozofi? Nije li Vlado Gotovac bio jedan od najgorljivijih njegovih pristaša? Nije li i dr. Miroslav Tuđman, predsjednikov sin, postao ubrzo šef Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu?

Zar nije Alija Izetbegović robijao u Titovoj Jugi  još 1977. jer se našao na usavršavanju u islamističkom sveučilištu u Teheranu ? I njegova djeca, oboje su prošli visoke islamske škole i sveučilišta.

Nije li famozni Zoran Đinđić uskočio preko zidina Hajdelberškog univerziteta da skrene pažnju svojom gestom na svoju osobu koja će ubrzo postati lider Srbije?

Nije li sin beogradskog filozofa Ljube Tadića, Boris, psiholog po formaciji, bio pripreman da naslijedi Đinđića? I je li i on bio ljevičar ili samo ljevoruk?

Ili su sve ovo slučajne analogije koje se ponavljaju u mnogim društvima i državama?

Nije li baš kralj Aleksandar Karađorđević, unuk ne manje slavnoga Nikole Petrovića, kojeg su Srbijanci zbog cetinjskog akcenta zvali Crnogorac, uništio i zbrisao posve Crnogorsku pravoslavnu crkvu, uključivši je i utopivši u Pravoslavnu crkvu Srbije?

Tim činom on je bez ikakvih kanonskih ingerencija kao svjetovni vladar jednu duhovnu ustanovu, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, učinio nepostojećom, prevodeći njenu baštinu i vlasništva u Pravoslavnu crkvu Srbije.

Sve pravoslavne crkve osim crnogorske imaju svoju autokefalnost i  narodnosnu odredbu u imenu.

Makedonska, Ukrajinska, Bjeloruska, Grčka, Albanska, Ruska, Srpska. Sve ove crkve imaju izvorno svoju nezavisnost jer ne potpadaju ni pod jednu višu crkvenu organizaciju. Samo je Crnogorska pravoslavna crkva izuzetak. Njoj nije priznata autokefalnost kao što je to nedavno učinjeno u slučaju Makedonske ili Bjeloruske pravoslavne crkve. Rusija je dugo gledala na Kijev kao na kolijevku ruskog pravoslavlja.

Kako tumačiti činjenicu da je svo kršćansko sakralno vlasništvo Crne Gore- što čini 50 tisuća kvadratnih metara zemlje i oko 600 crkava i manastira, SPC upisala pod svoje u katastarske knjige Crne Gore? Kojim se to i kakvim pravom može pravdati takav nečuveni, u osnovi kriminalni čin? Jer SPC nema nikakav pravni status u Crnoj Gori, pa ni vlasnički, a ispada da je  vlasnik  sakralnih objekata. Ali ni u matičnoj zemlji Srbiji SPC nije vlasnik crkvenih objekata, već je država Srbija.

U Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. Crnogorska pravoslavna crkva upisana je kao autokefalna. Ulaskom u zajedničku zemlju 1918., u buduću Kraljevinu Jugoslaviju ona praktički i formalnopravno nestaje, biva ukinuta.

Kako je moguće i na koji način je SPC u Crnoj Gori isposlovala svoje vlasništvo nad ogromnim vrijednostima, faktičkim i simboličkim? Kako je bivša vlast to dopustila i zašto sadašnja nije pokrenula postupak povrata imovine, koja je i nacionalno blago?

Nigdje kao u Crnoj Gori  srpska manjina je populacijski trećina stanovnika. Nigdje kao u Crnoj Gori  nije tako neupitno, možemo slobodno reći apsolutno realizirala sva svoja prava: politička, pravna, radna, ekonomska, etnička, lingvistička, konfesionalna. Uza sve to usudila se drznuti u vjerska prava Crnogoraca i oteti im svaku sakralnu građevinu, tako da Crnogorci nemaju gdje vršiti svoju službu božju.

Sve je to razlog i povod da se Crnogorska pravoslavna crkva aktivira i odredi jasno i nedvosmisleno prema ovim   temeljnim propustima u upravljanju i jednom za svagda vrati svoje vlasništvo u posjed CPC i crnogorskih vjernika koji su desetljećima i stoljećima u bratstvima i plemenima, izgrađivali svojim radom i svojim sredstvima sakralne spomenike? Pogledajte samo datume podizanja manastira i crkava, pa će vam biti jasno da u to vrijeme nema pomena o srpskim vlasnicima.

Manastir Morača sa svojom nadaleko poznatom freskom koja je proglašena drugom najljepšom na svijetu u srednjevjekovnom fresko slikarstvu, a oslikali su je nepoznati vjerojatno domaći, lokalni majstori. Nije li osnivač Manastira Morače, Stefan Nemanjić bio kršten u staroj Ribnici,  u katoličkoj vjeri, baš na današnjim Sastavcima u Podgorici? Nije li to rani primjer multikulturnosti i multikonfesionalnosti na prostorima Crne Gore, koji nikad nijesu iščezli?

I tako dalje i tako dalje…

Crnogorsko društvo i stanovništvo nikad nisu bili klerikalni. Crnogorci su najvećma, još u vrijeme kontroverznog Šćepana Malog, bili, reklo bi se danas, bogohulni. Nijesu priznavali nikakvoga boga i nikakvu religiju. Njihova je vjera bila Slobodarstvo, Jednakost, Bratstvo, nalik idealima Francuske revolucije. Nisu mnogo držali ni do svojih gospodara i vladika i kad su im vjerno služili.

Bili su mudri jer su bili sposobni relativizirati politiku i političare. Branili su svoje vrijednosti koje su vjekovima izgrađivali. Prigrlili su u mnogim historijskim seobama mnoge izbjeglice kao svoje najbliže. Ni u jednoj od zemalja bivše zemlje izbjeglice nemaju toliko ostvarenih prava kao u Crnoj Gori. Nisu Crnogorci bili nacionalisti već naprotiv, internacionalisti.

Utoliko mi je čudnija najnovija zaokupljenost suvremenih Crnogoraca svih uzrasta i obrazovanja nacionom, državnim i vjerskim zastavama ili  barjacima. Sve je to strano iskonskom biću crnogorstva. Budimo realni: sve će te nacionalističke povorke proći. Ne dopustimo da dolaze nove a ustvari anakrone procesije. Budimo iznad toga! Uređujmo svoj  vrt, kad ga već imamo: edenski, montenegrinski.