PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (XVIII)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Šejla (Hoti) Kajić rođena je 1993. godine u Bijelom Polju. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bijelom Polju, a studije za obrazovanje učitelja pohađala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Magistrirala je na učiteljskom fakultetu u Užicu. Svoju prvu zbirku pjesama, „Čekajući sreću“, objavila je 2013 a godinu dana kasnije o bjavila je i drugu zbirku, „Limski refreni“. Bila je finalista Ratkovićevih večeri poezije za 2015. godinu, a godine 2017. objavljuje svoju treću zbirku pjesama “Oda ljubavi”, a u pripremi je njen prvi roman. Zbirku pjesama na Brajevom pismu objavljuje 2020. godine. Nastupala je na brojnim festivalima u Crnoj Gori. Pjesme su joj odabrane za antologije „Crnogorske poetese“, „Tu su“, za zbirke pjesama „Stihom govorim 4“, „Stihom govorim 5+“, “Smaragdna knjiga Lima” i zbornike “Tomovi” i “Plavska kulturna jesen”. Živi i radi u Podgorici.

NE PLAŠI SE

Ne plaši se kada na put krećem

Parče Lima u srcu ja nosim

I mirisno aprilsko proljeće

I maslačke zlataste u kosi.

Putovati neću beskonačno.

Kad se vratim

s tobom gnijezdo sviću.

I ne boj se, ako bude mračno:

Svoje oči tobom napuniću.

Ne plaši se, donijeće me lasta

Na svom krilu u rano proljeće.

Sve dok tebe u grudima čuvam

Ne plaši se kada na put krećem.

 

ČEŽNJA

 

Čeznuće jednog podneva

Ruže iz tuđih avlija

Pružaće preko ograde

Tanane grančice mlade

I glavicama jedrim

Prolaznike dok mame

Vapiće, da bar neko

Procvale latice krade

Da barem jedna od onih

Ispuni ono zbog čega

Opojne mirise širi:

Prepune ljubavi, sjete…

Da barem jednu od njih

Ubere neko za dragu

I njegovom se rukom

U kose njene splete.

Da barem jedna sa kapije

Postane otkucaj srca

Ljubavi plam u oku

Uzavreli dah iz grudi

Čeznuće jednog jutra

Ruža iz tuđe avlije

Da njenim opojnim mirisom

Najdražu neko probudi.

 

DAR

 

U mojim malenim rukama

Može da stane pahulja

Tek ubrana šumska jagoda

Latica ruže

Leptir

Jedno srce od papira

I molitva

Ovo dvoje na kraju

pokloniću tebi:

Prvo – da čuvaš

Drugo – da te čuva.

 

SJENKE

 

Vukao si sina za rukav

U zapadnu ulicu, iako si znao

Da svjetlost tamo najmanje dopire

Pričao ti je o suncu i svemiru

Sa ushićenjem ti pokazujući

Put kojim želi da krene

Put na kojem njegova sjenka

Nikada nije ispred njega

– Trebaće nam vatre za ogrijev,

Skrećeš sa teme

Od kartonske kutije

U kojoj si godinama skupljao svoje želje

Raspiruješ plamen

Svaku njegovu priču prekidaš

Iako znaš

Da mu nisu, mnogo veći od tebe

Rekli Prestani, nego: Budi

Vatra se rasplamsala

Oči mu žigošeš

listama svojih spaljenih želja

Ne bi li u njih gledao

I postao ono što ti nisi

Ne bi li, isti on,

nekim svojim željama

Žigosao svog sina

I tako u krug

A danas su ti krivi

I sunce i svemir

I putevi kojima nije otišao:

Prestigle su ga sjenke

 

BUNT

 

Udahni

Zar ne osjećaš koliko guši

Dah slobode?

Zatvori oči i slušaj

Pričaju o Utopiji

Stavljajući nam okove

Slijedi nas, kažu.

Biće bolje sjutra,

A satovi i dalje

Otkucavaju juče

Pružamo im ruke

Hipnotisani

Čitaju nam bajke

Za laku noć

Uljuljkuju nas

u kolijevci smrti

Kip slobode

Izgradiše robovi

Krunisaše jedan

Neostvaren san

Veličaju stopalo

U najskupljoj cipeli

Valjda one skuplje

Mnogo bolje gaze