PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (XVII)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Amra Tahirović rođena je 1. juna 1997. godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju školu kao dobitnica diplome ,,Luča”. Visoko obrazovanje stekla je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo, gdje je trenutno na master studijama. Poeziju piše od svoje desete godine. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama, “Ranjeni stih” 2014. godine i “Susreti u bijelom” 2016. godine, dok je treća u pripremi. Radi kao novinarka na TV E.

 

DA NE ČUJU

 

Krijem te sebično

od sebe same i požude svoje

i od pakosnih

pogled blagi

da ne sretne druge

oči se boje

Ime ti ne izgovaram često

da ne upamte

Vješto skrivam osmijeh

i tajno mjesto

i sve što budna snivam

Radujem ti se

kad nikog nema

da čuje radost

Čuvam bojažljivo

ljubav što u meni drijema

jer volim

volim nepojmljivo.

 

VEČERAS

 

Ne mogu da pomislim.

Surovo težak je svršetak,

a počeće nešto njime.

Ogrnuću kaputom pokislim

ramena gdje su stajale ruke

već četiri zime.

Koračaću kroz mrak

sa nadom da ću sresti

nekog kog znam dugo.

Na kutu ulice ostavit znak,

da prošla sam večeras

i ništa drugo.

Ako i zaplačem, biće trenutak,

željna poljupca tada

stajaću uz taj kutak

I gledati ka prozoru

dok se sa svjetlom ne ugasi nada.

 

SAN O SREĆI

 

Jasne su mi riječi tvoje.

Ti ih ne izgovaraš,

ali ja čujem, nježno i milo.

U očima hiljadu zvijezda.

Ti me ne gledaš,

ali pogled nam se sreo.

Nijesam te dotakla, a ipak,

bezbroj me zagrljaja

tvojih prigrlilo.

Nikad te imala nijesam,

ali si me zauvijek

sa sobom odveo.

 

PUTOVANJE

 

Samotna ćutim;

nemam glasa za vjetrove,

ni vrisak jači od oluja.

Srušiće jarbole – slutim,

i hladna okeanska struja

sa njima odnijeti snove.

Prezrena blijedo gledam;

nemam poglede za sva neba,

ni očiju za svjetlost jarku.

Samo da dođe, da se predam

i ukrcam na vječnu barku,

koju vode u mrak krila galeba.

 

VJEČITI DUŽNIK

 

Znam samoću, rađaju je daljine.

Bila je jednom i moj drug.

Dođe, iz naručja uzme topline

i nikad ne vrati svoj dug.