Đukanović i Ataturk – kult moderne države, a ne kult lidera

Analiza portala Firtina i poređenje Đukanovića sa nekadašnjim turskim liderom Mustafom Kemalom Ataturkom

Odlazak Mila Đukanovića sa vlasti, a ubrzo i sa čela Demokratske partije socijalista, događaj je bez premca za noviju istoriju Balkana, pa i savremene Evrope. Bez premca, ne zato što su jedan šef države i jedna vlada promijenjena na demokratski način, poštenim izborima. To se događa nekoliko puta godišnje širom Evrope, a u danu kada je Đukanović izgubio na predsjedničkim izborima, poražena je i vladajuća partija u Finskoj, na primjer.

Đukanovićev odlazak je važna istorijska činjenica zbog političkog nasljedja koje je ostalo iza njega, prije svega za Crnu Goru, ali i za region Balkana. To nasljedje bogato, važno i pozitivno, bez obzira na to što većina komentara na Đukanovićev odlazak više liči na nekrologe, nego na poštenu političku ocjenu njegovog perioda.

Milo Đukanović u Crnoj Gori neće steći status kultne političke ikone, bar ne dok je živ. Vjerovatno bi i sam prezirao takav status. Politika koju je vodio 30 godina bila je takva da prosto ne može da proizvede političku ikonu ili kult. Ni za 300 godina.

I kada ga protivnici, kao svježi pobjednici, i dalje nazivaju diktatorom, a njegovu vladavinu periodom diktature, tragično promašuju suštinu. Pokazuju da nisu razumjeli ništa iz proteklih 30 godina.

Đukanovićev politički legat je suviše veliki i kompleksan da bi mogli racionalno da ga „svare“ i da ga primijene. To što primjenjuju i što ne misle da mijenjaju, rade po osjećaju i u kombinaciji sa strahom od posljedica izvana. Članstvo u NATO, na primjer, sankcije prema Rusiji ili ostanak na EU-kursu.

Liderski kult ovdje nije slučajno pomenut. To je samo jedna razlika velikih reformskih perioda dvije države, dvije epohe i dvojice lidera koji su ih obilježili. Razlika je samo jedna, a podudarnosti mnoge između Crne Gore Mila Đukanovića i Turske Kemala Paše Ataturka.

Bez obzira na razlike u istorijskom kontekstu, u okolnostima u svijetu i uprkos ogromnoj vremenskoj distanci od jednog vijeka, preobražaj Turske u vrijeme Ataturka i Crne Gore u vrijeme Đukanovića zapanjujuće su slični.

Kemal Paša transformisao je državu iz teokratije u sekularnu demokratiju. Đukanović to nije morao da radi sto godina kasnije u Crnoj Gori, ali je kao i Ataturk izmijenio hijerarhiju društvenih vrijednosti, onih na kojima počivaju bazični društveni odnosi.

Društvo sazdano po etničkim linijama, u crnogorskom slučaju i po plemenskoj, transformisao je u građansku, multietničku državu, u kojoj nacija i vjera nisu ni hendikep, ni ulaznica u visoko društvo, već samo privatna i porodična stvar.

U regionu koji se u krvavom ratu sa 150 hiljada poginulih i miliona izbjeglih raspao po etničkim linijama, Crna Gora je prerasla u tolerantnu multietničku zajednicu, zato što je Đukanovićevo vođstvo dobro znalo da je to jedini način da ta zajednica opstane.

Kemal Pašina borba bila je i borba za nacionalnu emancipaciju, za odvajanje Turske od stranih uticaja poslije Prvog svjetskog rata, bila je to borba za državnu nezavisnost.

Baš kao i Crna Gora u Đukanovićevo vrijeme. Razumije se, ne silom, nego punim demokratskim dogovorom, pod lupom EU i uz najrigorozniji referendumski uslov od 55% glasova svih birača.

Iako je bio uporan da otrgne post-ratnu Tursku od uticaja i upravljanja zapadnih sila, prije svega Britanije i Francuske, Ataturk je znao da prosperitet njegove mlade republike zavisi najviše baš od tih koje je otjerao.

Njegova izrazita okrenutost Zapadu, kao motoru društvenog napretka, dobila je repliku vijek kasnije u Crnoj Gori. U vrijeme kada je desetostruko veća (i opasnija) partnerka u zajedničkoj državi obožavala KGB-ovsko nasljedje u post-sovjetskoj Rusiji, Đukanovićeva Crna Gora je uvela njemačku marku, a kasnije i euro.

U vrijeme kada je Slobodan Milošević sa žarom vodio naciju u obračun sa NATO, Đukanović je uticao da isti NATO poštedi Crnu Goru razaranja, a u isto vrijeme osigurao mir u zemlji. Dok su Miloševićeve snage silom protjerivale stotine hiljada Albanaca sa Kosova, Đukanovićeva Crna Gora im je pružala utočište, ostajući na ispravnoj strani istorije.

Zapad, Evropa i NATO bili su jasni ciljevi Đukanovićeve Crne Gore, koja se osamostalila iz državne zajednice sa Srbijom, između ostalog i zbog kolebljivosti Srbije oko tih istih ciljeva.

„Mir kod kuće, mir u svijetu“, jedna je od najpoznatijih maksima velikog turskog reformatora. Samo takva, a ne agresivna i prema okruženju neprijateljska Turska kakvu je naslijedio, mogla je da obavi reformski skok i pridruži se savremenoj civilizaciji.

Đukanovićeva Crna Gora odoljela je sveopštoj agresivnosti na Balkanu u protekle tri decenije. Strpljivo je razrješavala naslijedjene sporove sa susjedima, i za razliku od mnogih nikada nije zaoštrila nijednu post-konfliktnu ranu. Ona ih je sanirala, i kada je riječ o izvinjenju i odšteti Hrvatima u Dubrovniku i Konavlima, i porodicama otetih Bošnjaka sa sjevera Crne Gore.

Dio tog nasljedja je i što ne postoji crnogorski ekspanzionizam, a Velika Crna Gora ne postoji ni kao kafanski vic. Kada je mnoge na Balkanu nosio zanos da njihove države postanu velike, Đukanovićeva Crna Gora se trudila da ostane „mala“.

Njen lider je znao da je biti „mali“ hendikep samo onda kada si u zajednici sa „većim“. A da se to pretvara u prednost kada ostaneš sam i brineš se o sebi kako najbolje umiješ. Otkako je obnovila državnu samostalnost, Crna Gora je počela sama sebi da bira partnere, one na Zapadu, i oni su uzvratili na isti način, mnogo brže nego svim ostalim na Balkanu.

I Kemal Paša Ataturk i Milo Đukanović izmijenili su paradigmu svojih nacija, svako na svoj način i sredstvima koja su bila potrebna da se to ostvari. Rizici sa kojima su se suočavali bili su maksimalni. Otpori takođe.

Ataturkovi republikanci otkrili su 1926. u Izmiru zavjerenike koji su spremali atentat. Tačno 90 godina kasnije u Podgorici je otkriven i spriječen oružani prevrat. Nekada je povod za zavjeru bio Ataturkovo ukidanje kalifata, a vijek kasnije Đukanovićevo uvođenje Crne Gore u NATO.

Bez jasne vizije za svoje države i bez liderske odlučnosti da se ta vizija sprovede, Ataturk i Đukanović ostali bi samo istorijske fusnote. Pridružili bi se desetinama, svako u svom vremenu, zaboravljenih ili omraženih vođa koji su imali priliku da naprave promjenu, i tu priliku propustili.

Crna Gora nikada neće isticati gigantske Đukanovićeve portrete po trgovima, niti od njega napraviti kult, kao što je Turska uradila sa Kemal Pašom. To bi bila najveća negacija 30-togodišnje Đukanovićeve politike, koja je promijenila Crnu Goru nabolje.

Najbolje što Crna Gora može da uradi u post-Đukanovićevoj eri, je da bude svjesna koliko se promijenila za te tri decenije i da te promjene pokuša da nastavi, putem koji je već trasiran. To neće biti gradnja kulta Mila Đukanovića, već kulta savremene Crne Gore, jedinog kojem je Đukanović bio privržen.