Litijaški akcijaš i diplomatski mantijaš

Piše: Slavko Mandić

A htio je da bude premijer. Upinjao je i nogama i rukama. I autoritetom brata Abaza, koji ga je preveslao, znajući mu vrijednosti. Nijesu grđi od njegovih. Obostrano se znaju. A to znači da im je skroz jasno koja su fela i što mogu takvi predstavljati u jednoj društvenoj zajednici. Da ne pomenem državi, jer dok je njih takvih u sistemu odlučivanja, ona ne postoji.
Brat Abaz je molio Nimanbegua iz Force da on bude 41. glas koji će podržat Lekića da mu se ostvari životni san. Ovaj nije htio, jer mu je članstvo sugerisalo da to ne čini, baš kao što je Dritanu njegovo. I tako osta Ćaki bez mandata.
Iz daljih radnji ovog „diplomate“ od Miloševićevog soja, može se pratiti rad i djelovanje promijenjene svijesti političkog transvestita. Zato i nije čudo što je on iz srca Crne Gore, rastao među one koji su sebe davali na oltar domovini, obrnuo ćurak naopako. Jer slast je slast, a vlast je vlast, jača od svake slasti. Ubojitija i učinkovitija, dakle efikasnija u svojoj namjeri,do te mjere da joj je sve dozvoljeno. Poput ove današnje koja je sebi namijenila ulogu organizovanog sektaškog djelovanja čiji je jasni cilj rušenje države i njeno ustupanje drugoj.

Zato se Lekić, takav kakav jeste, okrenuo nevaspitanom francuskom diplomati Timonijevu, da ga osokoli u bezobrazluku prema zemlji domaćinu koja mu je ukazala gostoprimstvo. Jer ovaj francuski diplomatčić, osvjedočeni „prijatelj“, iz zemlje koja je već jednom najzaslužnija za nestanak pobjedničke Crne Gore sa mape svjetskih država, čini isto ono što i on. Samo sa većom snagom, jer dolazi iz moćne Francuske, kojoj je dozvoljeno, baš kao i 1918. godine da na brojčano manje udara bezčašćem kakvo se nalazi smješteno u raznim Timonijevima.

Lekiću je ovaj Francuzić sa brojnim kompleksima, opet njemu nalik, potonja URA. Da  preko njega pošalje poruku. Jer za Boga miloga, đe da udara Milo na EU velike sile. Ćaki mora da upotrijebi crnogorskog preśednika da bi objasnio Timonijeu koliko je na njegovoj strani. A ovaj „gorostas“ među diplomatama neće mu to nikad zaboravit. Možda, kažem samo možda, učini diplomatski napor da se nekim čudom koji stranci mogu da iskonstruišu, ovome domaćem Timonijeu ipak dodijeli mandat. Jer francuski predstavnik je u klerikalnopolitičkim litijama ośetio na najboilji način kako se može uništiti po drugi put uz pomoć Francuske sile, jedna država koja je bila na korak od Evropske Unije. Danas je zbog takvih, miljama daleko.

Snishodljivo, ljudski minijaturno, jadno, Lekić je zatražio od predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića „da zaustavi ‘režiranu hajku’ protiv francuskog ambasadora“. Koju hajku, kad je jedina hajka nakon cetinjskog građanskog protesta bio upravo Timonije. Rekoh već nevaspitani i nedostojni „diplomata“ pokazao je u više navrata svoj lik i svoje (ne)djelo. To što su mu Cetinjani fašisti, samo zato što su protestvovali protiv dolaska Milatovića u njihov grad, pamteći mu onu rečenicu da je važno što je Crna Gora pravoslavna većinski a da nije važno ako pogine desetak Crnogoraca-Cetinjana, govori da je upravo on ono što drugome želi da nakači. Tada mu nije smetao očigledni fašizam, čekajući valjda priliku da ga izmisli na drugoj strani, kad mu se ukaže i najmanja prilika. Mislio je valjda da su nevaspitani poput njega, Milatovića oburdali građani, a ne, kako se ustanovilo, njegov iz obezbjeđenja. Lažljivac, mogao je da obrazuje svoje mišljenje na izjavi policije i samoj Milatovićevoj partiji koja ovakvu kvalifikaciju nije imala ni u primisli. To ne znači da ni oni nijesu lažavi i da u njima većinsko nije prevarantsko. Ali ovoliko kao Timonije“velečasni“ nijesu dosegli još.

Protest grupe građana ispred Francuske ambasade u Podgorici pokazao je da Crnogorci u nedostojnom „diplomati“ ne prepoznaju autoritet bilo koje vrste. Od njega su tražili da se izvini Cetinjanima. Ta diplomatska šklopocija se pojavila ispred zgrade ambasade, da pokaže hrabrost, znajući da nikome na pamet ne pada da ga dodirne. Oni su od njega željeli čuti riječ, a on je ćutao. I bolje, jer osim kad politički zalaje okružen odbrambenim mehanizmima tipa Ćaki i AES, od njega se i nema što čuti.

Valja ovo pred izbore, vjerovatno je bila zla misao francuskog ambasadora, sklonoj klerošovinizmu srpske crkve. Njegovo podupiranje bradatim mantijašima neće pomoći. Mali je koliko god dolazio iz moćne zemlje. Možda su ga upravo zbog toga Francuzi poslali kod nas. Oni su vjekovni prijatelji Srbije, a ne Crne Gore.
Postupak nedostojnog Timonijea ne treba ignorisati. Njega, svakako i to u apsolutnim kategorijama. Jer on svojim nevaspitanjem to sam od sebe čini, pa nema razloga da ga vadimo iz gliba, poput Lekića koji se za njega drži kao za slamku spasa.

Ispreplijetani interesi crnogorskih izdajnika danas već pomažu Crnoj Gori. Prepoznao je te namjere narod pa je zato prirodno očekivati da to pokaže i na izborima za preśednika Crne Gore.

Greota je što Lekić nije istovremeno bio i kandidat za šefa države. Sto puta je propadao. Možda bi ga Timonije pogurao. Sklon je tome, govore oni koji se u njegove namjere bolje razumiju.