Partitokratija

Piše: Goran Sekulović

Rijetke su u našoj sredini objektivne i ozbiljne, relevantne i dokumentovane, teorijske rasprave kao što je najnovija (treća po redu) knjiga, posvećena partitokratiji, Milorada Minje ili Minja Ražnatovića, višedecenijskog političkog aktiviste i funkcionera prisutnog u ranijem periodu vrlo živo na sceni političkog i stranačkog života u našoj zemlji, tako da slobodno možemo reći i političara, ali prije i iznad svega nepristrasnog i objektivnog, gotovo ‘’neutralnog’’ (po dosljednom i apsolutnom, u isto vrijeme i suptilnom, akribičnom poštovanju činjenica i fakata, te nepoštednom kritičkom sagledavanju cjelokupne političke i društvene zbilje), posmatrača i analitičara političkih, ideoloških i društvenih gibanja, događaja i procesa. U ovom smislu on je svakako i to već u dužem vremenu iza nas i pisac-autor i publicista sa jakim stvaralačkim pečatom, pa se može ubrojiti i kao jedan od vrlo malog broja crnogorskih kontinuiranih političkih i teorijskih i praktičnih analitičara, samim tim i teoretičara. To da je Ražnatović politički teoretičar koji na osnovu najrelevantnije teorijske analize sagledava i promišlja, kritički i argumentovano preorava (u pozitivnom utopijskom duhu nadamo se i –  preobražava!?) crnogorsko društveno i političko tkivo, bjelodano dokazuju sve tri njegove dosadašnje knjige – ‘’Združeni udar’’, ‘’Prividi suverenizma’’ i ‘’Svemoć Partitokratije’’ (ova posljednja je još u rukopisu i o njoj je riječ ovđe, mada je upravo na ‘’Crnogorskom portalu’’ nedavno objavljena u većem broju nastavaka). Svakako treba reći da je on i kolumnista i esejista, jer njegova publicistička interesovanja dosežu i do esejističkih i dokumentovano-memoarsko-lirskih prezentovanja određenih temata – ovđe mislim na njegovo već publikovano (donekle i istorijsko-geografsko-etnološko) štivo o Rijeci Crnojevića.

Već na početku treba reći da nema gotovo ni jednog jedinog za Crnu Goru – ne samo u ovom trenutku već i u prošlom pa čak i viševjekovnom razdoblju – iole značajnijeg političkog i društvenog događaja, fenomena ili procesa, a da nije ubilježen u knjizi ‘’Partitokratija’’, što znači da je kritički sagledan, osvijetljen u maksimalno mogućoj mjeri, svestrano analiziran i na taj način dat u pravoj (pre)vrjednosnoj optici za buduće sagledavanje i njegovo sopstveno i njegovog mjesta u cjelini crnogorske povjesnice. U ovom smislu Ražnatović je dao ne samo politički crnogorski brevijar, već i u malom aktuelnu – sa izuzetno jakim istorijskim i ontološkim čak prosedeom – političku enciklopediju u smislu prije svega jednog krajnje detaljnog kataloga svega onoga što je ružilo i što ruži i dalje našu crnogorsku političku svakodnevicu i što nas udaljuje od savremene Evrope i evropskih integracija, civilizacijskih i naprednih društava i država.

Svjedoci smo da je partitokratija potpuno razorila crnogorsko društvo. Ono što je započeto u vlasti suverenističkih stranaka, nastavljeno je – dakako s krajnjim i toliko, gotovo jedva i na samom izmaku snaga,  dočekanim ushićenjem i oduševljenjem, udarnički, dobrovoljno i entuzijastički – i preko toga!?, svom žestinom u posljednje dvije godine. Partitokratija i njeni predstavnici i nosioci, tj. predstavnici i suverenizma i unionizma, i suverenističkih procrnogorkih i unionističkih prosrpskih stanaka na čelu sa SPC-om, dakle, aktuelne većinski udružene klerofašističke stranke, sve su učinjele  i to u dužem vremenskom periodu u različitim svojim ulogama, i kao vlast i kao opozicija, da razore cjelokupno civilno društvo i da sebi, svom apsolutističkom konceptu o državnom i društvenom  ustrojstvu – oličenom ne samo već poznatom sintagmom ‘’država to sam ja’’, već i onom ‘’država to smo mi’’, dakle, dodajući klasičnom odnosu podanika spram apsolutnog vladara, i onaj novi, savremeni, moderni, koji pripada totalitarističkom XX-om vijeku staljinizma i fašizma i nacizma, đe se nište i bukvalno do istrebljenja i genocida brišu svi oni neprihvaćeni i zato i odbačeni ‘’drugi’’, tj. đe se ‘’ostvaruju’’ kolektivni zločin(c)i-negatori kolektivnih identitetskih, uopšte elementarnih, i fizičkih i duhovnih, čitavih populacija – podrede sav njegov potencijal bogatstva i različitosti. U tom potencijalu jesu ili bi pak trebali da budu u svakom zdravom, demokratskom, prosperitetnom društvenom ambijentu svi oni što tvore ono što se zove ‘’civilna struktura’’ i ‘’civilni poredak’’ jedne države: NVO subjekti, akademske  institucije, nezavisni intelektualci, slobodni i nezavisni mediji, stručna, kao i lokalna štampa i portali, udruženja, različite vrste dobrovoljnih društvenih asocijacija i fondacija, fondova i dobročiniteljskih organizacija, privredni i preduzetnički alternativni, društveno-neprofitni potencijal u privatnom i kolektivno-akcionarskom sektoru, umjetnička scena i društveni stvaralački i autorski alternativni pokreti i projekti, društvena praksa oličena u društvenim i građanskim pokretima, bilo u ad hoc, povremenim ili pak u stalnijim formama, itd., itd. Naravno da su mnogi predstavnici ovih i sličnih – odnosno onih koji se ili predstavljaju i samolegitimišu kao takvi ili koji bi to trebali da budu – subjekata, na žalost, vrlo izdašno i gotovo jedva čekajući prije evo više od dvije godine izašli u susret klerofašizmu, odnosno praktično apsolutnim i istinskim uzurpatorima ljudskih prava svih, pa dakle, i upravo ovih i svih onih koji im pomažu u slamanju i njihove sopstvene nezavisnosti, energije i vitalnosti i svih ostalih, dakle, cjelokupnog društvenog organizma i bića.

Partitokratija je na ovaj nači  urušila ne samo tzv. ‘’ustavni patriotizam’’, tj. ‘’ustavnu demokratiju’’ koja nikako nije dovoljna za konstituisanje jednog kolektivnog identiteta, o čemu govori i Jirgen Habermas, već i suprotstavlja i dovodi u konflikt temeljne i bazične društvene konstituente jednog državnog organizma oličene u viševjekovnim identitetskim značenjima i habitusima, rušeći tako ne samo dakle temelje društva, i njihovu pluralističnu, civilizacijsku – rođenu i nadopunjavanu, građenu i razvijanu međusobnom interakcijom, jer  se sve konstituiše evolutivno jedno iz drugoga i unutar međusobnih dodira, uticaja i preplitanja – strukturu, konkretno našu crnogorsku interkulturalnu, multivjersku, multietničku i multikulturalnu prirodu i  orijentaciju i kao takvu jedino izglednu i održivu budućnost našeg ukupnog postojanja, već trenutno, danas, i sami sebe, i svoju cjelokupnu moralnu, političku, ljudsku, državnu i civilizacijsku, da ne spominjemo evropsku i demokratsku, supstancu i biće.

Partitokrati i partitokratske političke stranke ne uviđaju jedini modus vivendi i svog i cijelog društvenog i državnog crnogorskog postojanja, a to je dolaženje do minimalno kritične, održive i izgledne argumentovane alternative koja je zapravo i bila i jeste i jedino može postati i ostati budućnost ako se želi mirno i tolerantno, bogato i civilizacijsko, tzv. ‘’pitomo’’ i ‘’pristojno’’ društvo, a ta alternativa je sljedeća: ‘’Istoriju možemo ispričati i tako da otkrijemo kako ‘neprijatelji’ imaju zajedničke korijene’’, kako to ističe Suzan Bak-Mors, profesor sa američkog Kornel univerziteta. No, ovaj pomiriteljski i civilizacijski ‘’scenario’’ je bilo moguće odraditi na primjeru ranijih neprijateljstava jedne Njemačke i Francuske na primjer, dakle, u srcu današnje Evropske Unije, ali ostaje veliko pitanje da li je to i kada moguće ostvariti na Zapadnom Balkanu i na Balkanu uopšte reklo bi se. Ipak, nesumnjivo je da učlanjenje u NATO i u EU na ovom putu predstavlja pravi blagodet, što pokazuju i ptimjeri recimo Bugarske i Rumunije danas, a sigurno je da ni iz daleka nijesu bili 2007.g. kada su primljeni ispunili sve potrebne uslove za prijem. Nadati se zato da će se udruženim (samo)kritičnim, samosvjesnim i odgovornim snagama kako na domaćoj (iako to danas izgleda potpuno nerealna, procjena i nada!?) tako i na međunarodnoj sceni, dostići ta minimalno dogovorno-konsenzualna zbilja od koje ćemo na civilizovani i demokratski način krenuti dalje u svakodnevna osvajanja demokratije i normalnog, zdravog, prosperitetnog društvenog života. Ili, kako to kaže Ražnatović, još jačim vaninstitucionalnim građanskim pritiskom doći do demokratski kontrolisanih izbora, ‘’što bi omogućilo Crnoj Gori da više  ‘bolno ne uzdiše’, već  ponovo ‘slobodno prodiše’!… Ovo jeste neizvjestan…, ali jedini mogući i častan put koji će dati odgovor na pitanja crnogorske budućnosti. Budućnosti koja će biti zasnovana na državnom suverenitetu, evropskim sekularnim i demokratskim vrijednostima, u kojoj će pošasti partitokratskog načina vladanja, korupcije i kriminala biti svedene na mjeru savremenih društava, ili, u slučaju pobjede velikosrpskih klerikalnih i proruskih partija, na vraćanje točka istorije u tamne vilajete ranog srednjeg vijeka koje podrazumijeva  totalitarizaciju – sa svim pošastima koje ona sa sobom nosi – i klerikalizaciju Crne Gore, asimilaciju Crnogoraca i ‘bolno’ umiranje države.”