SJEĆANJE NA LJUBOMIRA-LJUBA ŠEVALJEVIĆA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Ovih prazničnih dana na Cetinju, Njegušima, Lovćenu ali i dobrim dijelom Crne Gore slušaju se pjesme Ljubomira-Ljuba Ševaljevića estradnog umjetnika čije je ime jedan od simbola kulturne baštine i kulturnog nasljeđa naše države. I dok nas nose lijepe emocije uz njegov izuzetan glas sačuvan na nosačima zvuka, poneka suza u oku i nostalgija ne može da izbriše sjećanje na Ljuba. Ljubo Ševaljević se rodio 02. 11. 1955. godine na Njegušima. Kao vrlo mlad zaposlio se sa svega dvadesetak godina na Njegoševom mauzolej na svetoj planini Lovćenu i tu radio od 1975 do 2008 godine. Odrastao i vaspitavan u duhu svojih predaka tamo đe je riječ bila čvršća od kamena a ljudi prkosili prirodi, olujama, kiši, suši, snjegovima, osvajačima, okupatorima, teškom životu koji je na njihovim čelim gradio bore, kao što su oni gradili međe kojima su otrgli od ljutog krša, komad posne zemlje.

Njeguši su dali puno znamenitih i istaknutih ličnosti kroz istoriju. Ali jedan i jedini je bio bard crnogorske izvorne pjesme i muzike Ljubomir-Ljubo Ševaljević. Sjećam ga se još kao dijete kada sam ga sretao kako sa Cetinja ide pješice ka svom poslu na Lovćenu. Isto tako pamtim ga kada je konačio kod svog kuma Božidara-Boška Kovačevića u kući odma pored naše u Lovćenskoj ulici. Bio je boem koji je volio ljude, pjesmu i Crnu Goru a zar je trebalo više? Vječite luče slobode Lovćen, Njeguši, Cetinje i Crna Gora su u njegovim pjesmama i kompozicijama crnogorskih autora do sada doživjele bezbrojna izvođenja. A veliki bard crnogorske muzičke scene već petnaest godina nije sa nama. Pjesme koje je Ljubo Ševaljević izvodio bude neprolazna osjećanja istinskog patriotizma na kojima smo odrastali sa kojima smo nosili onaj duh stare ali i moderne i evropske Crne Gore. Kulturno bogastvo i kulturno nasljeđe jednog naroda ogleda se u ovakvim pojedincima čiji trajni pečat stvaralaštva i umjetnosti čini dragulje u niski biserja. A Ljubo Ševaljević jedan, jedini i jedinstven omiljen i prihvaćen, boem i gospodin, prijatelj i drug, elokventan i darovit, odvažan i srčan, hrabar i ponosit, humanista i dobrotvor, jednom riječju Njeguš i Crnogorac koji je svojom harizmom, darom i pjesmom budio mase širom naše države.

Ostaće vječno da žive pjesme koje je on izvodio: ,,Kralj Nikola na umoru” , ,,Lovćene” , ,,Hajdana”, ,,Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore” , ,,Crnogorka ” , ,,Ljepotica sa Njeguša” , ,,Đe je kamen stopa svaka ” , ,, Nikad nije Crna Gora”, ,,Probudi se Crna Goro ”, ,,Oda Krstu Popoviću” , ,,Đe je srce Crne Gore”  i još brojne druge pjesme koje puštamo u prigodnim prilikama kad god nas ponesu najljepše emocije. Ljubo Ševaljević je bio vitez jednog vremena i jednog časnog umjetničkog života duboko vjerujući u moralne postulate i  ideale koje je sam sebi za života postavio. Za Ljuba, Crna Gora nije imala cijenu. Njegova ljubav koja se pjesmom prelivala preko crnogorskih planina, vrleti i dolova a Lovćen i Štirovnik obasjani najljepšim pjesmama koje se pružaju preko Bokokotorskog zaliva i Jadranskim morem nošeni talasima ka našoj dijaspori. Oplemenio bi svaku pjesmu i svakoj riječi u pjesmi umio je dati apsolutno značenje. Posebna je bila njegova odanst i privrženost publici koja je neprolaznog barda sačuvala do danas u sjećanima ali i u pjesmama. Ševaljević je bio virtuoz koji je svojim pjesmama i pokretačkom snagom pravio čaroliju. Mnoge dane i noći koje je proveo na svetoj planini Lovćen kao službenik na Njegoševom mauzoleju  davali su mu posebnu energiju i impozantnost i zaista te zvijezde sa Lovćena kratko su životno trajale da bi se preselile na nebeskom plavom svodu koji se rukom može dodirnuti. Stari ljudi imali su običaj reći – obični ljudi umiru jednom, veliki umiru dva puta – prvi put kada napušte ovaj svijet, a drugi put kada se zaborave njihova djela. Iako je bio veliki čovjek, Ljubo Ševaljević je umro  samo jednom jer će njegovi besmrtni hitovi živjeti još dugo onoliko koliko i žive njegovi Njeguši. Gorštak kraj podlovćenkih izvora u smaragndim dubinama stvarne izvorne muzike. Neka bude lijepo, neka bude istinito, neka se čuje. Samo jedan put vodi do pravde. A ti putevi obasjani tvojim pjesmama koje u ovim prazničnim danima odzvanjaju istim onim stazama i putevima kojima si decenijama prolazio. Spontano, iskreno i potpuno predan muzici, uz njegov posebni glas i talenat, čini ga velikim umjetnikom, pa čak, usuđujem se to da kažem, jedinim od naših najvećih vokalnih solista. Odnos prema crnogorskoj tradiciji uvijek je pitanje odnosa prema kulturološkom segmentu  naroda i  jednog identitetskog sistema vrijednosti koje ona obuhvata. I ove vedre noći obasjane jakim mrazom i zvijezdama koje padaju na padinama Lovćena čuvaju nam uspomenu na Ljuba Ševaljevića. Njegov prometejski duh kao svetionik nas podsjeća na vječito trajanje njegovih pjesama. Ljubove pjesme utonule su nam u dušu. Najbolji ljudi su ljudi koji uđu u tvoj život i čine da vidiš sunce  tamo gdje si prije vidio samo oblake, kiše i gromove. I ako ode poneka suza za ovog velikog umjetnika sliće se u Jezero pod Lovćenom da zablista kao što najljepši dragulji blistaju sa same svete planine Lovćena kojoj je bio sa toliko ljubavi privržen i o kojoj je pjevao. Ljubo Ševaljević već petnaest godina nije sa nama prešao je na drugu obalu 25.10. 2008. godine Za sami kraj ovog omaža podsjetiću na Njegoševe riječi koje bi najljepše išle uz Ljubov lik: ,,Pokoljenje za pjesnu stvoreno, vile će se grabit o vjekove da vam vjence dostojne sapletu, vaš će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit. ”