Crna Goro, majčino si mlijeko!

Piše: Dubravka Jovanović

Crna Goro, majčino si mlijeko!

Nećeš ostat skamenjena, ni u suzi ni u ptičijem oku.
Goro i vodo i nebo od svitaca u istinu tvoju.
U zjenici zastava ti i sjevernjača. Da ti put kazuje.
Krov i čelo Ljudi tvoji nebom pokrili su. Da ne zakoroviš.
Laži o tebi i lom na tvoju kičmu podnijećeš i ovoga puta.
Da otrov izdaje ne nagrize ti obraz.
Nećeš okoštati niti se izgubiti u njihovom zlu.
Jer su mali, bez znakova rođenja.
I nevidljivi su iza bijede kojom su krenuli na vječnu vatru tvoju.
Četinar i srne sa zlatnim očima na tebe gledaju.
I mole se pred oltarom Lovćenske suze. One, što se u zvijezdu pretvara kad gromovi posao završe.
Crna Goro umotana u saten crni, lelekom se nećeš dozivati!
Nećeš, jer ti žmigaju lanterne u Boki.
Valovima se ljulja po jedan poljubac dobrote  za tvoju svjetlost.
Za tebe zemljo dostojanstva i riječi koja ti Grada vrijedi.
Na um si propeta, svetice  bijelom zorom umivena.
Sve tvoje arije i psalme skuplja Lovćenski vrh.
Anđeoski glasovi i kristali sniježnih noći umom tvojim lete.
Staćeš gorda na sred svijeta i reći ćeš:
Do mene se stiže svečano obučen.
Moju ruku samo čisto dijete ljubi.
Moj san i moja java je moj krš tvrđi od vjere i od ljubavi.
Tvoja istina u lice diše i u lice zbori.
Iza leđa su kukavice što su ti crno kolo plele.
Doskočile su opomene i ispriječile se slutnje.
Kraj  jeftinih  preprodaja tvoga zlatnog ruha još ne vide.
Zato slijepi piju ti krv ne znajući da je junačka.
Da je crvena kao drenjina u drači!
Dočekat ćeš pitomi, rani maj. Dan plavi, stakleni kao murano.
Da im se nasmiješ u bezobraz.
Da im živa i stvarna kažeš koliko su ništa od sebe i bez tebe.
Kako su pogazili i krstove i grobove.
I đedove, međe  i vrtove. Kako su htjeli slomiti i izdati i prodati.
Ništa su i prazno su i zato su pusti im i putevi namjere.
A tvoja vječna pitanja dobiše odgovor.
I kako ti noći više nijesu vilajeti mrklog mraka.
Nego postelje za misao duboku i meku kao lahor.
Molitve tvojih rijeka ne poznaju ni umor ni starost.
Ni sušu ni bujicu što ih nosi. One su u sklopljenoj ruci starice čije oko do kandila zastaje, da ne trepne.
Kad se na kraju života moli za tvoju vječnost onda je to istina.
Majčina dušica te omelemila od otrovi njihove neizlječive.
Osmijeh tvojih vrhova nije im dao mira i kada su smišljali beskrilnu budućnost. Padali su dugo jer su im visine uzaludnost šporkih nauma.
Na tvojoj  strani su bjeline galebovog  leta. I krika iz nutrine mora, što pocijepa muku njihovog sramnog, kratkog daha.
Ti ćeš punim plućima mladosti tvoje i njihove strasti. Od meda i bosioka što cvate na vrhu duše.
I nema opasnosti i nema prolaznosti niti izdaje, više nikad.
Crna Goro majčino si mlijeko!
Gutljaj slobode tvoje lijek je i spas imenu što se vječnost zove.
U kamenu, za dva mala sunca, nikad skamenjena!
Tvoje vrijeme opet zri. Plotunima tica ćeš u kamen i u more pobjedu proslaviti!
Crna Goro, majčino si mlijeko!