Nikolaj Velimirović, Dimitrije Ljotić, Šarl Moras

Piše: Goran Sekulović

Prof. dr Aleksej Kišjuhas održao je predavanje u CANU o svetosavskom nacionalizmu Srpske pravoslavne crkve. Evo šta je, između ostalog, rekao: ”Svetosavski nacionalizam je ekstremno desna ideologija, kombinacija srpskog nacionalizma i klerikalizma. Taj nacionalizam karakteriše odbacivanje demokratije, socijalizma, ljudskih prava… Svetosavska struja je dominantna unutar Srpske pravoslavne crkve. Koncept svetosavlja inaugurisao je Nikolaj Velimirović, koji je veličao Hitlera… Srpski nacionalizam je najstariji u Evropi, tvrdio je Velimirović. Svetosavski nacionalizam je violentno nacionalistička, u nekim elementima profašistička ideologija, a sam Velimirović se zalagao za stalešku monarhiju. Hitler može donijeti svetosavsku Srbiju, tvdio je Velimirović.’’

Ovo aktuelno predavanje me je ponukalo da se ponovo osvrnem na neke suštinske aspekte klerofašizma Srpske pravoslavne crkve koji je zadobio državnu vlast u Crnoj Gori nakon 30. avgusta 2020.g. O aspiracijama, ideologemima i ponašanjima aktera srpskog nacizma i pretežnog dijela vođstva Srpske pravoslavne crkve, u „Filosofiji palanke” srpski književnik i filozof Radomir Konstantinović piše: „Nacizam… jeste, u sferi srpskog duha palanke, nemogućnost ovog duha da, ostajući skroz empiričko-racionalistički, bude istovremeno i mistički ‘rasan’, veran svom večno-plemenskom idealu, onome mitu o plemenu koji se pretvorio u plemenski mit nemogućnošću da bude protivstavljen istoriji i ponovljen. Misticizam srpskog nacizma je ‘krstaški’, ratnički, u stilu ‘odbrane’ Hrista od marksističkog Anti-hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange hteo da vidi i prikaže kao falange srednjovekovnih svećenika Hrista.” Konstantinović utvrđuje da srpski nacizam nije importovan, već da predstavlja autentičan proizvod i logičnu posljedicu nacionalističke filosofije duha svijeta palanke kao plemenskog duha u agoniji. Na sahrani dr Dimitrija Ljotića, srpskog političara i predratnog ministra u Kraljevini Jugoslaviji, predsjednika fašističkog Jugoslovenskog narodnog pokreta „Zbor” i saradnika njemačkih nacista u Drugom Svjetskom ratu, u Sloveniji u aprilu 1945. g., činodejstvovali su tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić i vladika dr Nikolaj Velimirović, nesumnjivo jedan od najobrazovanijih i najuticajnijih bogoslova i intelektualaca u srpskom političkom, crkvenom, kulturnom i širem javnom mnjenju, koga je Srpska crkva proglasila svecem. Nikolaj Velimirović je tom prilikom i govorio, o „najvernijem sinu Srpstva”, kao i o „dičnim četnicima” i o Draži Mihajloviću – o „onom kome je već četiri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač”. Evo još jednog stava vladike Nikolaja: „A ti, Srbine, šta misliš, dve zaraze spopale su tvoju krv – izrailjska i evropska… Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola”.

Vladika Nikolaj je svoj antisemitizam preuzeo, preko Ljotića koji je boravio 1913. i 1914. g. u Parizu, od Šarla Morasa, glavnog ideologa francuskog političkog pokreta krajnje desnice ‘’Francuska akcija’’ (isto ime je nosio časopis povezan sa ovim pokretom), političkog mislioca, rojaliste i akademika, antidemokratskog, antisemitskog i antirepublikanskog (usmjerenog protiv nasljeđa Francuske revolucije), konzervativnog nacionaliste (koji je podržavao integralni nacionalizam i katolicizam) i kvislinga u Drugom Svjetskom ratu (osuđenog na doživotni zatvor).

Do dana današnjeg ovi stavovi vladike Nikolaja su ostale vodeće ideje Srpske crkve.  Višedecenijsko faktičko vladanje od strane Srpske crkve nad crnogorskom političkom i državnom vlašću, od 30. avgusta 2020.g. zamijenjeno je njenom otvorenom i apsolutnom državnom vladavinom. Došavši na vlast na izborima, legalnim i parlamentarnim putem i postavivši, tj. instaliravši svoje ljude u svim njenim organima,  Srpska crkva je produbila državnu i društvenu krizu, koja je prije toga ‘’samo’’ tinjala i bjelodano pokazivala ograničenu suverenost države Crne Gore na jednom od izuzetno važnih pitanja njenog istorijskog, nacionalnog, kulturnog, identitetskog i savremenog bića. Crna Gora je došla i nalazi se u agoniji i u dubokoj institucionalnoj krizi, što Srpska crkva i njeni naredbodavci dakako i žele i projektuju, planiraju i ostvaruju! DPS-ovska vlast je imala sva sredstva na raspolaganju da od 2006.g. spriječi demokratskim putem sve ovo do čega smo danas došli. No, tadašnji državni organi odbijali su uporno da završe svoj dio posla.

A najvažniji u ovoj sferi njihov posao je bio da se država Crna Gora umiješa u riješavanje problema između dvije pravoslavne Crkve u zemlji, tj. Crnogorske i Srpske crkve, jer su je na to obavezivale međunarodne Konvencije o ljudskim pravima. Presudom Evropskog suda u Strazburu sličan problem je već obrađen. Povraćena je, naime, autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji. Crnoj Gori je bilo ostalo da izvuče pouku iz tuđeg iskustva, kako ne bi napravila istu grešku. Nije izvukla pouku i napravila je, sada je to već svima jasno i tako nažalost vidljivo!, katastrofalne greške. Država Crna Gora pod DPS-ovskom vlašću nije u dugom periodu funkcionisala i po ovim i mnogim drugim pitanjima u svom punom kapacitetu, a to znači da njeni građani i ovđe konkretno vjernici Crnogorske crkve, nijesu mogli u praksi nesmetano demokratski ostvarivati svoja Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovana ljudska prava i slobode.

Pravo i pravna nauka, kako piše srpski akademik prof. dr Živojin Perić, moraju biti efikasni protivnici „svakom…nasilju i gruboj sili i uopće svemu onom, što može da prouzrokuje elementarnu borbu i nered među ljudima.” Srpska crkva se ponašala u Crnoj Gori baš ovako, dakle, decenijama nasilno izazivajući ‘’nered među ljudima” u svim sferama društvenog života u zemlji: ekonomskoj, (para)političkoj, kulturnoj, vjerskoj… Na kraju su upravo oni za sve ovo optužili crnogorsku državu na čelu sa DPS-om i međunarodna zajednica im je povjerovala! Ovo govori kako su vladali DPS-ovci i na koji način su izgubili vlast! Jeste da je aktuelna klerofašistička vlast veleizdajnička, no mnogo toga što su činili i nečinili i DPS-ovci i ostali iz drugih suverenističkih stranaka u ranijoj dugogodišnjoj vlasti nije daleko od rtoga. Naprotiv! Uostalom, oni su time što su izbjegavali da spram Srpske crkve i njenog klerofašizma sprovode odgovarajuće državne mjere godinama unazad, ruku po ruku i doveli svoje  ‘’nastavljače’’ i ‘’sljedbenike’’ da ih zamijene na vlasti.

Zato danas imamo ovako nesređeno stanje u temeljnoj sferi identitetskih pitanja crnogorskog naroda, crnogorske države i crnogorske crkve. Na državi kao suverenom nacionalnom i međunarodnom pravnom subjektu i sistemu je uvijek velika i nepodijeljena odgovornost u ovom pogledu pred njenim građanima, sadašnjim i budućim generacijama i njihovom pravu na mir, bezbjednost, slobodu, pravednost, duhovni i materijalni prosperitet i razvoj. Da su državno i crkveno pitanje Crne Gore i Crnogoraca jedinstvenog i univerzalnog karaktera u civilizacijskom, humanističkom, kulturnom, prosvjetiteljskom i demokratskom smislu – dakle, sve ono što DPS-ovska vlast ‘’nije imala kad’’ i nije htjela decenijama da vidi i shvati, te da u skladu sa tim i reaguje – pokazuju i sljedeći argumenti akademika Perića: „Slično Kršćanstvu, koje je podloga i njemu, pravo znači mir i bratstvo među pojedincima. Pravnik jest, i treba da bude, jedna vrsta kršćanskog svećenika, a kršćanski svećenik jedna vrsta pravnika. Može se desiti i dešava se, da nasilje ima uspjeha tako i, toliko, da i pravnici moraju pred njim da se poklone – ne etički, naravno, nego samo faktički – moraju, jer stanje stvoreno nasiljem nemaju mogućnosti da otklone drugačijim nego drugim nasiljem, što im njihova nauka o pravu kao i vjera kršćanska zabranjuje, ali nikada, ni tada, neće pravnik odobriti protupravne, nelegalne radnje, tj. radnje nasilja ma odakle one dolazile, od strane organa vlasti (odozgo) ili pojedinaca (odozdo). Jer, ako bi odobravao takve radnje, pravnik bi bio ravan jednom kršćanskom svećeniku, koji bi se odrekao Krista: takav pravnik ne bi više bio ni pravnik ni kršćanin. Osuđujući nelegalne radnje i nasilje, pravnik će vršiti time blagotvoran utjecaj na duhove u smislu njihove evolucije u pravcu sve jače i jače pravne svijesti, i tu će pravnik potpomoći vjersku akciju kršćanskih svećenika, a ovi, opet, tom svojom akcijom akciju pravnika. I koliko god bi to tek bilo porazno po ideju prava i pravosuđa, dakle i po ideju države kao jamca mira i reda među ljudima, bez čega nema ni duhovnoga napretka, ako bi i sami pravnici ustali da brane nepravo i nasilje! To bi bilo kao kada bi kršćanski svećenik veličao na pr. ubijstvo’’. (i ovo navodimo, jer je, kod nas, i tu skoro, bilo i takvih žalosnih primjera).”

Bilo je ovih „žalosnih primjera” i devedesetih godina kod Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kada su u Cetinjskom manastiru boravili i optuženi od strane Suda u Hagu za ratne zločine i genocid, kao i vođe srpskih paravojnih formacija. Perićeva razmatranja se mogu u potpunosti primijeniti na crnogorske pravnike, tj. na crnogorsku državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a njihovi odgovorni činovi bi u demokratskoj i civilizovanoj zemlji neutralisali nasilje, stalno i nažalost praktično trajno!, Srpske crkve kojemu svjedočimo, sada već sa stanovišta državne vlasti Crne Gore! Zadatak prvih bi bio da obezbijede sigurne i valjane, dugotrajne i bezbjedne temelje međunarodno priznate crnogorske države, da jačaju pravnu svijest o istorijskoj suverenosti i samostalnosti Crne Gore, a drugih iste takve temelje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i da jačaju ukupnu društvenu svijest o njenoj viševjekovnoj istorijskoj samostalnosti i ulozi u duhovnom i državnom životu Crne Gore. Crnogorski pravnici, ustavotvorci i država bi na ovaj način pomogli Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a ova svojom djelatnošću i pozicijom u isto vrijeme pomogla bi i osnažila suverenu crnogorsku državu. Bez sumnje, radi se o dvije strane jednog jedinstvenog procesa, jednog jedinstvenog istorijskog i civilizacijskog zadatka crnogorskog društva i crnogorske države, bez obzira na aktuelnu situaciju i sadašnji odnos političkih snaga u zemlji. Jer, kako piše akademik Perić – „država je pravo, a pravo je država.”