Piše: Slavko Mandić
Kad prozbori neko ko vrijednosti nema, onda to samo na sprdnju liči. Jer, zaklinjat se u poštovanje amaneta ne može onaj koji je zgazio potonju volju vlastitog mentora i čoˊeka koji ga je na tron poperio. Istina, ovaj mu je vrijednost znao i sam je kazivao javno. Što će reći, jasno mu je bilo s kojim strašilom se vrane ne ćeraju. Ni oladio se nije kad ga je vlastiti štićenik prodao beogradskim vranama. Za tili čas nestalo je sve što je Risto Radović mukotrpno gradio, suprotstavljajući se srpskim popovima, kako bi, kad mu već ne daju da bude patrijarh, bio nezavistan u Crnoj Gori. I bio je, u inat i iz prkosao. Ako je mnogo jada nama zadavao, njima je zeru više.
Jovan mu nije ni do članaka. Zato je i pokleknuo kad su ga prvi put pogledale urokljive Prletove oči. Jer Jovan nije duhovnjak, kao što nije ni Prle. Po javnom deklamovanju, on pripada nekakvom četništvu, mada mu ni samome nije jasno što ono predstavlja. Naučio je od svega da mu je zadatak pa uvozi što više popova, kako bi ovi trovali naš narod i prevodili ga u Srbe, služeći se istorijskim falsifikatima, lažima i obmanama. Nemajući vlastite čojske vrijednosti, drugo im do otimačina naših i nije ostajalo.
Jovan bi da ruši Njegošev mauzolej na Lovćenu. I da on vrće Njegoševe kosti u kapelu koja bi se poperila u čast Aleksandra, krvnika Crne Gore. Onoga koji je po našoj zemlji žario i palio, ubijao koga je god stigao, nemajući milosti ni prema starcima ženama i đeci. Kaznene ekspedicije su činjele najstrašnije zločine nad crnogorskim narodom, po kazivanju evropskih i svjetskih bilježnika toga vremena, zločina od kojih se civilizacija stiđela. Ali ne i srbijanska vlast i njena sramotna nečojska soldateska. Uništiti Crnu Goru i satrijeti Crnogorce bio je zadatak koji su sramotnici zdušno ispunjavali.
Tome i takvome nesoju, ljudskom dnu od dna, Jovan bi u čast da vrne kapelu. Pominjući Josipa Broza Tita, pred čijim imenom su popovi drhtali i utrkivali se ko će prije ruku da mu poljubi, Jovan će izgovoriti glupost koja se ne može prepričati. Zato se mora citirati. „Tito cetinjske odbornike ohrabrivao na zlo, iza rušenja kapele stajao spoj nacizma i komunizma“.
Nako je Jovana helikopterskog śetovao, jer to iz njegove glave jednostavno ne može van. Pogotovo ne konstatacija kako se vrlo vješto krilo da je baš Tito stajao iza rušenja nekadašnje Aleksandrove kapele na Lovćenu. Za smijeh je i glupost da je Tito nagovarao cetinjske odbornike da završe rabotu i podrže snažno rušenje Aleksandrove zadužbine.
Ali ta i takve laži neupućenom narodu, uz manite kletve koje mu se serviraju, učine da u njih počinju da vjeruju. Pa će, pored Jovana od zadatka, i oni početi da vjeruju da mauzolej na Lovćenu treba srušiti. I to je zbog toga što se crnogorska istorija nije učila u crnogorskim školama. Uvozila se srbijanska, obaveznom ekavicom pisana. Naši su „čuvali“ budžet a Srbijanci nam podmetali kukavičje jaje. Znali su oni da Aleksandar nije morao da ruši Njegoševu kapelu, jer nije bila mnogo oštećena u austrougarskom bombardovanju Lovćena. Krvavi kralj je želio da ukloni crnogorski simbol sa Lovćena i postavi svoj. Zato je sagradio objekat na drugoj lokaciji, da ništa ne bude kao što je bilo. Umjesto Svetom Petru Cetinjskom, kome je bila posvećena Njegoševa kapela, Aleksandar je svoje ktitorstvo posvetio Svetom Đorđu.
Ali Jovan to ne pominje. Ćuti da ne oburda crkvene stavove. Pa će se poslužiti lažima. A laž je, kazao im je to u brk Dobrica Ćosić, otac nacije, srpski državni interes.
Šef srpskih popova u Crnoj Gori priziva duh velikog Petra II Petrovića, kako kaže lovćenskog tajnovidca, duhovnog učitelja, ne samo Crne Gore nego i cijelog srpstva i cijelog slovenstva. Opet laž, jer Njegoš je bio Crnogorac. Dokumenta koja, istina malo ko čita, svjedoče jasno o njegovom opredjeljenju. Sve je zapisano, ali manipulatorima to ne prija. Saopštavanjem istine srbijanski popovi i zvanična politika Beograda bi uništili ideju uništavanja Crne Gore i nestanku Crnogoraca kao naroda.
Uzalud Jovane!
Pozivamo te da dođeš u četvrtak u 20 sati, da se sam uvjeriš IMA LI NAS, na platou ispred crnogorskog parlamenta.
Stisni pa dođi. Lijepo će ti biti. Naučićeš: Crna Goro, miriše proljeće!
Slavko majstore.
Strašila za tice haaa
Upravo su to i za tu svrhu.
Slavko sjajan si!
Redovno čitam tvoje kolumne i oduševljavaš me svaki put iznova.
Duhovit si ali i opor i jak .
Žestok i jedino tako ove fašiste treba stući.
Oa popovi su oduvijek bili anahroni, sa malo svijetlih izuzetaka.
Ko je uopšte taj neki Jovan?
Drznula se fukaretina nikogovićka da se strvi na Tita iprisvaja Njegoša.
Jeli to ona faca, kao da je limicom tesana, a ostala neotesana, pa naravno, štose ludo rodi, manito stasa i četništvom zrači.
Moźe skupa sa svim bradonjama, da sanja,
nije mu ovodomovina i poigrište.
Na slici ,
Tito i Jovanka 16. oktobra 1964.: u poseti Kipru, na poziv predsednika arhiepiskopa Makariosa.
Ruku mu ljubi neki kiparski monah.
HERMANN NEUBACHER, njemački diplomat:
– ˝Tito se ogorčeno i beskompromisno borio za pobjedu u ratu od 1941. U tom ratu njemu ništa nije bilo poklonjeno. Uz teške gubitke i krvi, a pod nečuvenim tegobama, njegovi su partizani vodili fantastičnu i požrtvovnu borbu….
Da bi se pravilno shvatio razvoj događaja u Jugoslaviji, od presudne je važnosti da se nikad ne zaboravi činjenica kako je Tito sa svojom partizanskom armijom, pod rukovodstvom Komunističke partije, u višegodišnjim krvavim sukobima, postao vojna sila i da njega i njegove pristalice duboko prožima svijest o ovom uspjehu. Ova činjenica je od najveće važnosti za objašnjenje sukoba između Moskve i Beograda, koji je izbio 1948. poslije perioda napetih odnosa, začetih još u toku rata…
Kremlj je položaj ovog čovjeka podcijenio isto onoliko koliko je to učinio i njemački Glavni stan, koji se godinama nije mogao osloboditi teze o ˝balkanskim bandama˝. Vrhovna komanda Wermachta bila je glavni pobornik ove teze. Himmler, koji je na osnovi policijskih podataka bio bliži ˝političkom problemu Tito˝, prvi je u vrhovnom vodstvu uvidio izuzetan značaj Titove ličnosti. Jednom prilikom mi je rekao: ˝To je nesalomljiv borac. Želio bih da mi imamo tuce takvih boraca u našim redovima˝.
Sam Hitler kasno je postao nepovjerljiv prema izvještajima o sve većim tobožnjim uspjesima u likvidiranju Titovih grupa. Godine 1944. rekao mi je jednom prilikom: ˝Pa dobro, opet će biti opkoljeno, kao u kotlu, šest Titovih divizija, Ali već unaprijed znam kako će se stvari razvijati. Za nekoliko dana biti će ih samo tri, pa onda jedna, a kad najzad udarimo našim snagama u kotlu će se naći samo nekoliko Talijana sa zavojima na nogama i nekoliko bolesnih magaraca!…˝
Danas, poslije rata i potresnih kriza, Tito nosi jedini oklop koji može jednog revolucionara zaštititi od gnjeva njegovih suvremenika.
Taj oklop zove se – USPJEH.˝
(izvor: Sonderauftrag Sűdost 1940-1945. Bericht eines Fliegenden Diplomaten, Berlin, 1956.)
Kako ti kažeš! IMA NAS!!!
Nedostojni i njegovi litijaši moraju biti prošlost kao ružan san.
Samosvjesni su Crnogorci,s Cetinjanima na čelu ,upravo u Meštrovićevom porijeklu prepoznali zajednički duh i izrazili iskreno poštovanje najvećem jugoslovenskom misliocu i pjesniku.Time je jedna generacija ispunila časni dug prema svom velikanu.Taj časni dug na otvaranju mauzoleja Veljko Milatović izrazio je nezaboravnim riječima efektno i duboko:”Ovaj mauzolej crnogorskom pjesniku borbe i slobode ,Petru Petroviću-Njegošu,nije hododarje i zadužbina u stavu trona i i oltara.On nije hladan mermerni kovčeg na vrhu ispjevane gore niti svetilište izmaknuto od smrtnika da bi izazvalo strahopoštovanje.Njegošev mauzolej postaje nerazdvojni dio Lovćen planine,koje je vrh sam pjesnik izabrao za svoj grob,i bliski je znamen koji svojom otvorenošću i dostupnošću služi prisnom povezivanju Njegoša pjesnika sa sadašnjim i budućim generacijama”
Njegove nam riječi danas odzvanjaju kao autentični izraz uzdignute istorijske gordosti partizanske generacije jugoslovenskih naroda ,crnogorske posebno.:”od ovog trenutka Njegošev Lovćen je viši za jedan ispunjeni dug našeg pokoljenja velikom pjesniku za novo djelo i inspirisano njime.Ovo je trenutak kada s Njegošem i Lovćenom srasta granitna riječ našeg vremena i našeg čovjeka”
Njegov govor impresivno izkazuje samosvijest jedne generacije koja se predhodno oprla hegemonističkim napadima fašističkih i “sovjetskog” imperija.
Bravo tako je a danas
Upravo srpski klorafašisti sa vjerskom sektom zvanom svetosavska crkva Ili srpska crkva osoljena sa velikoruskompodaničkoputinovskom ideologijom napada upravo taj granitni ,vječni,mauzolej, jer ga je napravio Hrvat ,Meštrović to njih nesretne boli.
A neznaju nesretnici da je granit vječnost,otporniji je od svakog kamena I sličnog materijala.
Da oprostite u prno bi ga ljubili.
Biće da je po Jovanu Đovaniju ,Tito nagovorio Mitropolita Srbina Joanikija Lipovca iz Cuca a ne iz Boke iz Stoliva, da dočeka italijanske fašiste na Cetinje a kasnije I njemačke fašiste I drži I’m govore hvale I podrške, a biće da je po Jovanu I po lažavim srpskim istoričarima Tito nagovorio Hitlera da da Pavlu Đurišiću da orden za zasluge ,gvozdeni krst.
Tako je ,
Ne bi mu samo ruku ljubio nego bi ga cjelivao in cullo…garant
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].