Ne samo da ne naiđoh na (pre)poznati tip identifikacije pod koji bi se mogla podvesti (pre)ponešenost posrb(a)ljenih Crnogoraca spram Srbije i njezinih žitelja-domorodaca, popraćena ośećajem (pre)bliske povezanosti do sjedinjenosti – no uopšte ne intrah ni na pojam (da ga tako sročim): ”kolektivne identifikacije”.
Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje
Glede na to da su (i) ovdašnji Srbalji debelo ponešeni za ona bajagi njihova četiri slova ”S” (4S), početna ”svetim”, a zbiljski nasramotu sklepanim srbskim riječima, tj. sklepanoj uzrečici a la nacionalna ”mantra” – u naslovu sam im sa zadovoljstvom stavio deset riječi koje započinju na slovo ”S” (10S), a doslovice se odnašaju na tamo-njih takve kakvi jesu.
A kakvi su to svi mi crnogorski rodoljubi odlično znademo.
Sad već stara moja tvrdnja glasi: da od 28,73% Srbaljah sa popisa iz 2011. godine – njih u Crnoj Gori realno ima 10% (i to da kam pukne).
U tijeh 10% spadaju i svi oni Srbalji uteklice iz 90-ih (koji nemaju crnogorsko-dukljanske korijene), od kojih je najmanje 95% protivucrnogorskih strašnih spadala i nesojskih Grobolupužina – Crnogorcima neprijateljska i osobito bezočna družina.
Tako nam i treba kad maloumno udomismo srbsku (ogromnom većinom) pogan s konca i konopca Balkana.
Predmet ovoga štiva su onijeh preostalih 18,73% falsifikovanih Srbalja ili Posrbalja ili, kako bi mnozina drugijeh odolen rekla: crnogorskih Posrbica (ovđen ubrajam i Srbalje uteklice koji imaju crnogorsko-dukljanske korijene).
Ako bi me đeko(j)i od tamo-njih 18,73%, ili okolo 116 tisuća zapita’:
Đe su mi dokazi za uporstvo ovakove tvrdnje?
Moj odgovor glasi:
Dokazi su (ne meni no tamo-njemu) pod njegovom čaprom – u venama, u krvi (pa neka izvoli provjerit u evropskim, pouzdanim institutima), i – u povjesnim činjenicama (pa neka izvoli provjerit u autentičnim dokumentima)!
Posrbaljima-Posrbicama preporučujem da se popridrže ozbiljne nauke (što im ne dozvoljava šupljoglavost) – a mainaju mitova ili prdoklačenja (što im ne dozvoljava bandoglavost).
U ovom štivu biće riječi o patološki nečuvenoj identifikaciji posrb(a)ljenih Crnogoraca dukljanskoga porijekla sa pravim Srbaljima iz Srbije.
Pardon, nazovi pravim, jer su u pitanju neviđene pestokupljevine – stoljećima posrb(a)ljeni brojni: Vlasi-Cincari, Bugari, Romi, Crnogorci, … i – mlogobrojna turska kopilad.
Velim: patološki nečuvenoj identifikaciji, sporad toga što u knjigama koje iz oblasti psihologije pročitah, tj. kod nijednoga od buljuka njihovih autora ništa podobno ovdašnjem tipu identifikacije ne sretoh.
Daklen, u pitanju je nauci nepoznat slučaj!
To je i sasma normalno, zarad toga što ovakvoga neobjašnjivoga primjera, ili do sumanutosti problematičnoga poistojvjećivanja dijela jednoga naroda sa – po svemu i u svemu – sasma drugojačim narodom, na planetu Zemlji, u Sunčevom sistemu, pa, vjerovatno, i u vaskolikoj galaksiji Mliječni put – ne postoji.
Ne samo da ne naiđoh na (pre)poznati tip identifikacije pod koji bi se mogla podvesti (pre)ponešenost posrb(a)ljenih Crnogoraca spram Srbije i njezinih žitelja-domorodaca, popraćena ośećajem (pre)bliske povezanosti do sjedinjenosti – no uopšte ne intrah ni na pojam (da ga tako sročim): ”kolektivne identifikacije”.
Jasno, poznat je problem identifikacije pojedinca u oblasti socijalne psihologije, masovne kulture itd., ali ovoga (uslovno rečeno – mojega): ”kolektivna identifikacija” – nema niđe.
Jedna od definicija (individualne) identifikacije u psihologiji glasi:
”Identifikacija je svjesno ili nesvjesno usvajanje svojstava druge osobe ili skupine ka’ sredstvo za sticanje priznanja ili podrške.”
Kad su u pitanju ”naši” Posrbalji-Posrbice ova definicija itekako drži vodu: strahovito su im mila priznanja (i naređenja) iz Bijeloga grada, tamošnje šupanje po ramenah, vratnijeh žilah i lopaticah, medalje od krtole i pođekoja šužbina u devizama.
Mimogred, poslije svakojega šupanja ovijeh otpadnika i ništaroba, onizi otud (iz BG) od ovdašnjega gadluka jedanak u sedam voda ruke (o)peru.
Pravilo u državnim institucijama u Srbiji glasi (prijevod na crnogorski):
”Na glas o dolasku u pośetu crnogorskih Srbaljah (od kojih su 2/3 Posrbalji-Posrbice – primj. aut.) hitro, po kabinetah i toaletah iz magazina u podrumu, od 31. decembra lanik za tekuću kalendarsku godinu svrsishodno pohranjenih zaliha – donijeti: na stotine sapuna; na desetine kaina sa liksijom; neophodnu količinu rodulica papirnatih ubrusa i vlažnih faculeta; nipošto ne zaboravit pribavit podosta alkohola iz ljekarnicah – da se raskužimo od tijeh avetinjah i vucibatinah!”
Dovoljan razlog za ovu uzbunu im je i samo rukovanje sa ovijema jadovima, gadovima i glibovima.
Povrh toga stoji činjenica da dok nekojega od njih odolen, koji po službenom, izdajničkom zadatku otputova na te tamo bande – u znak ”pohvale” šupaju, dobro znadu, pa ga tako u samijema sebi i tretiraju, da: šupak šupaju.
Jasno, nikad ga ka’ konačno ne pofale; poznata je stvar – izdajnik nikad svoju otpadničkošporku rabotu ne može do konca uzrabotat.
Mimogred, čini mi se da bi vlasti u BG ponajviše odgovaralo da se u Crnoj Gori (kad bi ikako moglo) ozbiljno zapuca i tako podosta krvi prolije.
Ovdašnja pogibija bi joj, mimo priželjkivane naše bruke pred EU i u UN – značilo: manje Crnogoraca sve tri vjere (rodoljuba).
Doduše, manje i crnogorskih Srbalja, ali – lako biše tu ”bracku” žrtvu podnijeli, i te klipane ožalili, tj. folirantski i formalno bi u koroti za njima mrtvijema bili dok bi se utulile TV kamere.
Suština je da bi Srbija, nakon nečesa takvoga, nadalje manje rabote sa Crnom Gorom imala, a njezina još ”raška bona težnja” za pjenom od mora, i sve ozgor (i po svakojemu pitanju) do pjene od mora – ka’ teški je tovar na samar pritiska i dura (barem) od župana Dese (polovica 12. stoljeća).
Vrćem se glavnoj temi.
Identifikacija je i pokušaj slabe osobe da preuzme osobenosti jače osobe da bi tijem umanjila svoj strah – iz česa proizilazi ili, nameće se zaključak da: identifikacija u prvom redu služi težnji za jačanjem i uzdizanjem JA.
A, još kad beznačajnom, neostvarenom i bez upliva čeljadetu ciljano dadnete neku bajagi važnu ulogu (sa ili bez šužbina), taj je smetenjak naredan, od više ośećaja sopstvenoga ”značaja”, tj. švagnute ubijeđenosti da ga neko konačno cijeni – s osobitom predanošću (što bi se reklo) slomiti samoga sebe, ne glede na posljedice, i bez kriterijuma se poniziti sporad dokazivanja podlom nalogo/naredbodavcu – u suštini: sopstvenom dželatu.
Potomci slavnijeh Dukljana nemaju nimalo preše za tijem – NAPROTIV, ali je ”crnogorskim” ckvrnjama, valjda, strašno značajno da budu dio 20-ak puta brojnijega (makar i pestokupljevinskoga) naroda – da u gomili ośete nečesovu (toboš) ličnu jakotu.
U konkretnom slučaju ”kolektivne-masovne identifikacije” Posrbalja-Posrbica, samo doneklen – objašnjenju može doprinijeti poznavanje psihologije mase.
Glede na povjesno zlo iskustvo Duklje i Dukljana sa Raškom (agresorom, dželatom i zlikovcem Nemanjom Beztatićem), i Crne Gore i Crnogoraca sa Srbijom (agresorima, dželatima i krvnicima Perom Životinjom i Acikom Palikućom) dosta ne pomaže ni pokušaj razumijevanja identifikacije žrtve sa agresorom, a još manje mehanizam u osnovi stokholmskoga sindroma.
Za potrebu ovoga štiva neka ostane termin: ”kolektivna identifikacija”, odnosno – ”identifikacija gomile falsifikovanih Srbalja iz (sporad njih takvijeh) nesretnje Crne Gore”.
Jasno, kolektiv ili gomilu posmatrajmo ka’ skup pojedinaca.
Jednostavno rečeno – nemoguće ili neprirodno je poistovjetiti:
- vitezove slobode – sa tuđinskim argatima;
- naoružane junake – sa razoružanim sužnjima;
- ponosne gorštake – sa turskim poslušnicima;
- slavne sokolove – sa nepoznatim svinjegojcima;
- zaštitnike ženske časti – sa običnim Opankošetačima;
- pobjednike brojnih bojeva – sa prijevarnim ”saveznicima”;
- veličanstveni dukljanski gen – sa tankuljavijem genomom;
- pokoljenje slavnih Dukljana – sa pestokupljevinskim pukom;
- one koji čojstvo izmisliše – sa onijema koji čojstvo (po)gaziše;
- zdravi soj – sa frustriranom, iskompleksiranom i inferiornom zbojnom;
- urođenu gospodu koja za istinu poginut ne mari – sa urođenim oberlažovima;
- one koji svoje ognjište za svetinju držaše – sa onijema koji ga noću musafirima ustupaše;
- nekoga ko na mapi Evrope stotinama godina postoja – sa nekim koga tadijer nigđe bilo nije;
- aristokratski narod sa kraljevstvom od 1077. – sa onijema koji ga zadobiše čak 140 godinah potlje;
- vazda za spasonosni boj naredne – sa onijema koji popričekaše da mine blizu 400 ljeta da podignu svoju prvu vajnu pobunicu;
- imaoce crkvenoga zvona, šljemena i ključa od vrata – sa rabima kojima tutori Turci 163 godine crkovna vrata zapatana držaše;
- itd. do prekśutra ujutro!
Napomena:
Zarad nešto normalnih pojedinaca u Srbiji, i nekoliko sjajnih, Crnoj Gori zanago dobronamjernih intelektualaca – nijesam i neću nikad nimalo (ni zeru) promijeniti svoje mišljenje i stavove glede srbskoga naroda: dijela tamošnje nečasne tradicije; najmanje polovice njegove neslavne povjesnice; odvajkada sramnih i sramotnih namjera spram Crne Gore, zloga, krvavoga i funjarskoga činjenja spram Crnogoraca, … – odnosno: neću odustati od činjenica, ili – jedine istine!
Nastavlja se …
aktuelno
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].