Uvertira za nove poraze

Piše: Goran Sekulović

Poslije lokalnih izbora, uključujući Podgoricu, koji su nastavili trend pada suverenističkih partija, uglavnom u njima odgovarajućoj i široj nestranačkoj crnogorskoj javnosti preovlađuju pesimistički ili čak i apokaliptički komentari. Nije da se nije uviđao njihov značaj poodavno. Čak toliko da se očekivalo da će svi suverenistički i procrnogorski subjekti i stranke, bez obzira kako i s kim na izbore izašli, sve učinjeti – na vrijeme i maksimalno posvećeni, dakle, svim snagama, svom pameću i mudrošću, svim kapacitetima i svim kadrovima, svim potrebnim vizijama i svim odgovarajućim programskim i operativnim, terenskim i drugim inim zadacima i poslovima – da se na njima obezbijedi povoljan rezultat. Očigledno, to se nije uradilo. Potrebna je temeljna i hladne glave analiza da bi se dobio odgovor na pitanje zašto se nije pristupilo izborima onako kako je trebalo, odnosno zašto se nije sproveo predizborni scenario koji je u najvećoj, ili približno tome, mjeri omogućavao da se realno nadamo pobjedi udruženih suverenista, prije svega u Podgorici.

Tačno je da je poslije bitke lako biti general. No, pokušaću da krenem od nečega što sam zagovarao i prije izbora, a i od stavova koje zapisujem u kolumnama i knjigama već godinama. Kao član Savjeta GI ”21. MAJ” za Podgoricu na vrijeme sam predlagao da se na izbore ide u dvije kolone, od kojih bi jedna bila ona DPS-a, a druga sastavljena od Socijaldemokrata Crne Gore, GI ”21. MAJ”, Komitskog pokreta i svih drugih manjih suverenističkih organizacija i pojedinaca tog opredjeljenja. Odgovor je bio da ankete pokazuju da samo jedna kolona, tj. udruženi svi suverenisti u njoj, ima šanse da pobijedi u Podgorici. Predlagao sam i da bi GI ”21. MAJ” u što skorije vrijeme trebala da krene u proces izgradnje svog punog sopstvenog političkog subjektiviteta u formi i zvanične političke partije/stranke. Realno, samo na taj način u budućnosti ima(mo) šanse da se nametnemo kao ozbiljniji politički subjekt na crnogorskoj društvenoj sceni. Dosad izvanredni rezultati postignuti na polju emancipiranja javnosti putem snažnog društvenog pokreta, ni u kom slučaju nijesu suprotnost i prepreka da GI ”21. MAJ” preraste u političku stranku. Naprotiv! Moderne političke stranke upravo su svuda u prednosti ako i kada, i koliko i kako, uspijevaju u organizaciji i sprovođenju društvenog aktivizma u što većem broju i u što raznovrsnijim sadržajima i sferama građanskog društva. U ovom smislu, dosadašnji rezultati GI ”21. MAJ” su čvrsti temelj za naredni korak: prerastanje u političku stranku. To nikako ne znači da se ubuduće treba i mora prekinuti društveni aktivizam, već suprotno: snažno ga nastaviti, a formalno i organizaciono-institucionalno to već u praksi kako je najracionalnije i najefikasnije učiniti.

Sve ovo tim prije što su suverenistički politički i društveni subjektiviteti toliko smanjeni i utanjeni da i to, ili čak i pretežno to, čini da je danas demokratski, pravni, politički, etički, kulturni, medijski, prosvjetno-naučni, vrijednosni, društveni u cjelini, aspekat javnosti, ne u totalnoj stagnaciji već u stampedu sveopšteg razaranja i anarhičnog nefunkcionisanja. Ono što je možda i najpogubniji učinak višedecenijskog jednoumnog i autoritarnog vladanja DPS-a sa satelitima – a o čemu sam toliko puta do sada pisao i govorio – jeste to da su uspjeli da dovedu skoro do nepostojanja bilo kakav autonomni i nezavisni suverenistički habitus, osjećaj i vrijednost u zemlji. Čim bi se pojavio, sasjekli bi ga u korijenu. To se desilo čak i sa građanskim suverenističkim buntom i otporom jednog Bogetića i nadasve jednog Belvedera. Tu realnu i poraznu činjenicu nije mogao da neutrališe ni pokret „Svi za naš GRAD”, tj. koaliciona suverenistička lista. I to iz mnogo razloga. Kako onih naslijeđenih tako i onih tekućih, ovovremenih i aktuelnih. Udruženi ovi otrovni i zli rezultati konkretne DPS-ovske sa satelitima vlasti pobijedili su i nadrasli, umrtvili i obesmislili sav mogući a i stvarni benefitni potencijal i rezultat oformljenja zajedničke suverenističke liste na podgoričkim izborima.

Nijesu podgorički izbori mogli da budu van realnih tokova naše državne i društvene zbilje. Oni su načinom postavljenja i vođenja kampanje od strane udruženih suverenista to ipak umnogome bili. I pored svjesnosti o značaju ekologije i ozelenjavanja i uljepšavanja grada i podizanja i tog dijela opšteg javnog i urbanog standarda za sve njegove žitelje, ipak, a posebno u ovom trenutku, insistiranje na prije svega rezultatima u podizanju novih parkova ne mogu biti i nijesu nikako mogli biti od odlučujećeg značaja u proteklim podgoričkim izborima! Ni to što DPS niđe nije posebno spominjan – a što su pojedini predstavnici ostalih koalicionih partnera spominjali kao pozitivan fakat u smislu da će se tako pridobiti i oni građani koji ne bi glasali samo za DPS – nije imalo dovoljno potreban i željen efekat. Udruženo sa smanjenim crnogorskim patriotskim – i nacionalnim i opštegrađanskim – nabojem i faktorom u cjelini predizbornog toka kampanje (vrlo malog, gotovo stidljivog pojavljivanja crnogorske državne zastave, kao i ostalih atributa crnogorske nacionalne i državne suverenosti i nezavisnosti), sve je rezultiralo ipak u krajnjem za crnogorske političke prilike, i tradicionalne ali i moderne, savremene, jednom blijedom, nemuštom, neprepoznatljivom i pokazalo se nedjelotvornom i nepobjedničkom političkom izbornom kampanjom. Ovako lošem – preciznije: nedovoljno dobrom – rezultatu je svakako doprinijelo i odsustvo iz podgoričke kampanje prvog čovjeka DPS-a koji se adekvatno uključio u kampanju u nekim drugim opštinama. Zašto ne i u Podgorici ostaje da se nagađa. Ovoga puta nije bilo – kao ni na državnim izborima prije dvije godine (korona nije tada mogla biti izgovor, jer su se izbori mogli, a i morali zbog prije svega po zemlju negativnih državnih efekata tzv. litija organizovanih nakon poslije toliko godina odgađanja u najgore moguće vrijeme donešenog Zakona o vjerskim slobodama, i odgoditi, što je čak i ključna tadašnja opozicija a sadašnja državna vlast i očekivala pa i eksplicitno predlagala) što je takođe plaćeno znamo kako – masovnih skupova na otvorenom, što nikako nije zanemarljiv negativan faktor za loš izborni rezultat. Kako to odlično primijeti Slavko Mandić – porazu je umnogome kumovala zapadno skrojena i intonirana izborna kampanja u tradicionalnoj Crnoj Gori.

Pojavljivanje konstantno na svim promotivnim skupovima isključivo nosioca liste – uglavnom čak i bez ključnih predstavnika koalicionih partnera DPS-a – bez obzira na njegov izvanredan personalno gledano etički, stručni i politički rejting i  background takođe nije nikako mogao biti od neke velike, ili pak presudne koristi. Nije se birao gradonačelnik na posebnim izborima, već politička vlast, tj. birala se stranka iz čijih redova će se naknadno izabrati prvi čovjek glavnog grada zemlje. U ovom pogledu DPS nije mogao biti onaj tas na vagi koji će presuditi i prevagnuti za dr Ivana Vukovića. Naprotiv. (Tačno je da i on nosi cijeli DPS-ovski prtljag sve dok bude njegov član!) Ali, to ne znači da se DPS mora i treba povući, on do kraja mora i treba da shvati đe griješi i da se reformisan vrati, ali da bude s(a)vjestan da nikada više neće imati, ili barem zadugo, apsolutnu vlast, što je i sasvim poželjno, posebno kada vrlo dobro znamo kakav je DPS (prije svega kadrovski, jer se još uvijek ne zahvaljuje onima kojima bi morao, a lista je podugačka) i koliko su dugo vladali!? Opozicione prosrpske stranke su imale uz nosioce lista makar nekoliko ljudi i to većinom već poznata lica (poslanike, bivše ministre…), a dr Vuković nikoga, osim iz tekuće administrativne i partijsko-vojničko-političke uprave grada, iz koje je zapravo i većina iz DPS-a na odborničkoj listi, što je umnogome umanjilo mogući sinergijski efekat upravo završenih izbora. Nije se htjelo, znalo ili umjelo da se privuče i animira respektabilan broj nezavisnih pojedinaca i ”jakih” i uglednih imena koji bi snagom svog moralnog i profesionalnog, građanskog i personalnog imidža i rejtinga presudno doprinijeli suverenističkoj pobjedi.

Posebna je priča veče nakon dobijenih izbornih rezultata, kada je dr Ivan Vuković sam izašao pred novinare! Svaki istinski suverenista ne može imati bilo kakav prigovor njegovom izlaganju. Ali, fakat da je izašao sam pred novinare, govori mnogo, upravo mnogo i dovoljno o svima ostalima, tj. o svim akterima, subjektima i činiocima koji su sačinjavali pokret „Svi za naš GRAD”! Postupajući na način na koji su postupili, prepuštajući u ”porazu” samog dr Vukovića sudu i kritici javnosti, oni su pokazali pravo lice – neevropsko, negrađansko, necrnogorsko, nečojsko, nesolidarno, neempatično, neborbeno, tj. kapitulantsko, kukavičko, glupo i gubitničko! Pali su na prvom ispitu, onom moralnom i ljudskom! Jer – na muci se poznaju junaci! Ispustili su pravu šansu da se na pravi način prikažu javnosti, ne verbalno i samoreklamerski, već stvarno, na djelu, da na pravi način progovore u pravom trenutku o idealima i ideologiji koja ih pokreće u njihovom ljudskom i političkom, moralnom i građanskom, civilizacijskom i personalnom agonu i nadmetanju sa drugim i drugačijim, različitih nazora i pogleda na svijet, ali ne i neprijateljskih, jer samo tako mogu zavrjeđivati pažnju i poštovanje svih, pa i onih suprotnih političkih pogleda u sadašnjici, a koji koliko sjutra mogu dati svoj glas na nekim budućim izborima ljudima i političkim opcijama koji se upravo na ovakav jedan ljudski i moralan temeljni način prikazuju i predstavljaju javnosti! Sve je to izostalo i potrošeno, odnosno ostalo neiskorišćeno i izgubljeno! Nasuprot svemu tome, javnosti su potpuno druge (ne)vrijednosti odaslate kao otrovnim strijelama upućene i svome političkom bloku i onom različitom od njega, ali moramo vjerovati u istome demokratskom i humanističkom kontekstu smještene! Bio je to još veći i istinski poraz u odnosu na onaj prethodni to veče, tj. izborni i politički! (Uostalom, taj rezultat gledajući ga izdvojeno, nije nikakav poraz, on bi u zapadnoevropskom miljeu nesumnjivo omogućavao učešće u diobi svake demokratske i legitimne vlasti). Bio je to poraz u porazu! Ovo je zapravo bio totalni poraz u ljudskom, moralnom, etičkom i civilizacijskom smislu! A to itekako znači puno, često i presudno u odnosu na krajnji rezultat jednog političkog demokratskog nadmetanja! Glasače, građane, bez obzira na sve njihove razlike, nikada ne smijemo potcjenjivati i njih okrivljavati za neuspjeh u politici! Takve stranke i pojedinci prije ili kasnije izgubiće bilo kakav racionalan razlog i snagu, potrebu i priznanje, poštovanje i moralni osnov da djeluju u javnoj i političkoj sferi i utakmici!    

Bio je to ne samo i nadasve  i personalni poraz ljudi koji su se morali pojaviti to veče sa dr Vukovićem, već je to poraz čitave naše ukupne javnosti, naše elementarne ljudske i političke kulture! Najžalosnije je svakako što je to poraz onih političkih snaga koje zdušno govore i samoreklamiraju se da su evropske i građanske, progresivne i napredne stranke i pojedinci! A zapravo su se pokazale, tj. njihove elite i vođstva, kao svemu tome potpuno nedorasli(h) i suprotstavljenih vrijednosti i pogleda na svijet! Dali su to veče veliki, za njihovo buduće postojanje i djelovanje možda i odlučujući auto gol! Bilo je to veče uvertira za njihove nove poraze liše dr Ivana Vukovića! Nažalost, i naše ukupne crnogorske i građanske poraze, jer do obnove i afirmacije spasonosne nacionalne i državotvorne, demokratske i istorijske civilizacijske ideologije crnogorstva trebaće i novih stranaka, i novih lica i lidera, i novih srećnih okolnosti i prilika, i mnogo novog, budućeg vremena, i mnogo, mnogo novog truda, znoja, mudrosnog strpljenja i vizionarstva!