Crnogorci i Crnogorke, vi kako gođ ‘oćete – ma se ja sa Mahmudovcima i Grobolupežinama nikad pomiriti neću (III)

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Motiv na naslovnoj fotografiji lentra’ sam jedne prilike jutrom ploveći virskijem konavlom na starinskom čunu, tipičnomu za Skadarsko jezero.

Nađenuo sam joj nazivalo: ”Mir i spokoj”

Priđe no se vrnem fotografiji ozgor, o nečemu ću sasma drugom.

Ako već nemadosmo nimalo mozga u Drugom balkanskom ratu (mnim na Bregalnicu, 1913.), niti u Prvom svjetskom ratu od 1914. do 1916. (mnim na sve tadijer – i na Mojkovac, 1916.), a ono smo barem 1988/1989 morali imati malo mozga i razabrati i sačuvati se od pozadine i suštine ”događanja (srbaljskoga) naroda”, i imati dosta više pameti 1991-1995., da se zanavijek ne (o)brukamo.

I – da za druge ne pogibamo.

Očito, malo nam je u istom stoljeću bila jedna (tuđa) Bregalnica, za koju nam (i ne samo za nju) pet godinah potlje – od te bande stiže krvlju crnogorskom natopljena ”zafalnica”.

Nije mi ničesovi marifet ustvrditi: da nije bilo ove naše frešk(ij)e maloumnosti, odnosno – da nas nije zakučila srbaljska ekspanzionistička pomama o koncu 20. stoljeća, Crna Gora i svi njezini postojbnici – šćasmo mirno ploviti ka prijelomu dva milenijuma, i neđe na začetku III milenijuma spokojno uploviti u luku Evropske unuje, što će reći – podalje od ove uskrsle ”kulturološke” raško-moravsko-vizantijske pomrake.

No, bi što bi.

Izio vuk magarca.

U čemu je glavni problem Crne Gore?

Glavni problem Crne Gore je podmetnuto i nametnuto joj tamo nečije, nekoje i nekakvo srbstvo-srbadijstvo-srbaljstvo.

Ono nas svakoji put i u svemu:

s vrh ”visoke litice” bača u ”polja od prašine”, i od ”sokola tice” srozava na ”žabu iz lužine”!

Srbstvo je za Crnu Goru pogubno, i to do te mjere da u gradaciji pogibeljnoga – ono usamljeno stoji na vrhu (pod br. 1.), a ispod slijede 33 prazna mjesta.

Srbstvo je Crnoj Gori najveće prokletstvo!!!

Ovi iskaz nikomu normalnomu nije potrebito dokazivati, liše Srbaljima, a to mi ne nampada niti imam skoposti.

Uostalom, bila bi mi zaludnja muka – krge su im tvrde, tri prsta debele i u njihove izdebzijale (ili izdezvijale) krge niđe ništa suvislo ne ulazi.

Da je bilo sreće, tj. da nas je Bog pogleda’ (ka’ što nije), bez patološkoga, primitivnoga, agresivnoga i bahatoga srbstva u Crnoj Gori, sve bi, u odnosu na našu – naglašavam: sadanju i dosadanju zbilju(!), bilo taman ka’ i na ovojzi fotografiji ozgor.

A to znači:

svakoji motiv pred nama bio bi jasan, plan čist, put širok, orijentiri na tom putu uzdignuti i čvrsti (poput ova dva plovidbena stuba), cilj siguran, napredak/nastavak izvjestan, sadašnjica bezbjedna (bez valova), budućnost na horizontu oku dosegljiva, a suživot ka’ skladna kompozicija skladan.

Ukoliko mislite da prećerujem, neka vama nezarobljena uma nampanu samo: 1914., 1991., 2021. i 2022.

SLIJEDI NASTAVAK II DIJELA ŠTIVA

Da ve podśetim – ovi put slijedi odgovor na pitanje koje glasi:

Što bismo to Crnogorci, u cilju i tankuljavoga pomirenja ili vajnoga međusobnoga primicanja – trebali učinjeti da se sa ”našijema” Srbaljima dogovorno nađemo približno neđe na po(lovici) puta?

Crnogorci bismo, strpljivo i bez ijedne zere protivurječenja Mahmudovcima i Grobolupežinama trebali:

• popuštati njihovijema znamenitim lažavinama, koje predstavljaju samo jedan segment iz ukupnoga opusa (kolektivne) identifikacije sa, u ovom slučaju – glavnom karakteristikom ”pobratima” im iz Srbije;
• slušati i dalje tamo-njihovo palamuđenje iz srbaljske povjesnice, tj. bolesne mitove;
• razumjeti njihovo patološki snishodljivo i (u psihološkomu smislu) teško objašnjivo sluganstvo Srbiji (koje, jasno – ide isključivo na polzu Srbije);
• prihvatiti im izdajničke naume čija realizacija ponižava Crnu Goru i srozava do ozgor spomenutijeh Njegoševih ”polja od prašine” i ”žabe iz lužine”;
• etc.,

a oni isti (barem njih 95%), sve od svoje zaluđenosti i pečobraštine – jednomašice:

• nipodaštavaju sramnu i sramotnu okupaciju Crne Gore pomeđu dva svjetska rata – od strane Srbije i Karađorđevića;
• opravdavaju zločine, krvava i krvnička djela, koja počinješe preci ”pobratima” im iz Srbije, i bojovnici sramotnoga bijeloga terora – a sve to pod parolom da se radilo o obračunu na nivou ”koškanja” pristaša dvije dinastije, i to: dovoljno puta dokazano duboko nesojskih Karađorđevića, i dosta puta pokazano visoko gospodskih Petrovića (inače, nesoj će vazda na prijevarni način obrlatiti gospodina – posebice kad se taj gospodin zove Nikola I (čitajte: Crnogorac-Posrbalj), i kad je poprilično (da Bog sabrani) naivan i đekad, pa i počesto (kad je CRNOGORSTVU nepoćudno srbstvo u pitanju) nije baš vaskoličak svoj pod kalpak (udren u tintaru, smeten));
• baštine tadanju bjelašku politiku i veličaju bjelaške vođe, držeći ih za svoje uzore – ne glede na njihova strahovita zlodjela;
• bagatelišu iz istoga razdoblja (1918-1941), ogromni broj smrtno stradalih crnogorskih rodoljuba i članova njihovih familija (od bespomoćnoga đeteta do bespomoćnoga starca i starice);
• vrijeđaju te i mrtve crnogorske mučenike – sotoniziranom srbaljskom rukom likvidirane – tako što nas, njihove nasljednike, današnje crnogorske rodoljube, posprdno nazivaju: ”komitima i patriotima”; ta pogan ovako nazivlje nas koji iskazujemo iskreni pijetet komitskim mučeničkim žrtvama, i ośećamo silan ponos zaradi njih takvijeh bastadura – oni su naša snaga, a njihovi grobovi vječna luča do vječne luče;
• negiraju nekanonsko ukidanje naše svete, čiste i zanago prečiste Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve, i – u okolnostima krvave i krvničke okupacije, i uz prijetnje smrti staromu crnogorskomu mitropolitu Mitrofanu Banu – njezino nasilno pripajanje sekti Sava Prokletoga;
• nasljeđuju četničku, mračnu, nacionalfašističku ideologiju i ponose se njihovijem Dražom M., čuvenijem ”bastadurom” (čitajte: pizdunom tokom suđenja mu), i Dražinim pljanim četnicima-koljačima (đekoji od njih je Savova onozemaljska družina, tj. drugar po ”svetačkomu” osnovu);
• izrodiše ”savremenu” varijantu srednjevjekovnoga, primitivnoga, agresivnoga, i u ”Evropi sad” – neviđenoga klerofašizma, odnosno – zastiđa mimo zastiđa;
• etc.

Daklen, bi li to naše tobošnje pomirenje značilo da trebamo ćutati o: 1918., 1919., 1920., 1921., 1922. itd.?!

Bi li to naše bajagi zbližavanje podrazumijevalo da se potavimo i ne plekamo kad neočetnicima nampane da po Crnoj Gori podižu spomenik/e ”drugu” Draži?!

Znači li to da se onako bracki zdogovorimo s ciljom međusobnoga pridvoravanja, tako što bi (recimo): današnji neočetnici približno za 1/5 smanjili svoj četničkofašistički doživljaj – a da mi iz partizanskijeh famelja koje su bile na pravoj strani povjesnice, i oni postojbnici Crne Gore čije su familije pripadale nekoj drugoj ideologiji, ali smo danas skupa u antifašističkim redovima – pristanemo da jedno 20% fašisti postanemo?!

Mi, koji ponosno baštinimo antifašizam, mučat ga zanago nećemo!

Niti ćemo povlađivati svakojakoj sorti našljednika onijeh kokardastih gubitnika sa bojišta iz Drugoga svjetskoga rata, i ideoloških gubitnika – i to ne samo na prostoru Crne Gore i bivše SFRJ, no na evropskom nivou i po svim kriterijumima savremene civilizacije u potonjijeh 77 godinah.

Nećemo popuštati ni popuštiti spomenutijema našljednicima, koji su danas očito i – moralni gubitnici – a to iz dana u dan redovito pokazuju i sramotno dokazuju.

To su oni koje čojstvo mlogo ne smeta, koji čojstvo izgubiše – ako ga ikad imadoše.

Takve ”ljuckovine” i te moralne slamarice imentovah: Grobolupežine!

P.S.

Ipak slijedi još jedan (IV) dio štiva.