Došao je kraj polutanstvu bilo koje vrste

Piše: Goran Sekulović

Brojni činioci i pokazatelji, iz svih društvenih sfera, ukazuju do koje je mjere marginalizovan i diskriminalizovan crnogorski identitet kao srž i temelj Crne Gore, crnogorske državnosti, nezavisnosti i suverenosti, zapravo uopšte postojanja Crne Gore kao etnonima i bilo kakvog osobenog značenjskog habitusa. Neprijatelji i uništitelji izvornog i jedino istorijski održivog – crnogorskog dakako – bića Crne Gore, odlično znaju da će njegovim nestankom Crna Gora pasti kao zrela kruška, bez ijednog više racionalnog momenta i elementa koji bi opravdao njeno postojanje. Sjetimo se riječi knjaza i kralja Nikole: ”Bez crnogorstva nema Crne Gore.” Ili Njegoševih kojima je slao mladiće na dalje školovanje u Srbiju s porukom da uz obrazovanje ne zaborave pripadnost svojoj dičnoj crnogorskoj narodnosti (u pismu Iliji Garašaninu).

Bez crnogorcizma i crnogorstva nema nijedne Crne Gore, a ponajmanje građanske, koja se ne rijetko uz tzv. ”ustavni patriotizam” – i čuveni slogan (između ostalog, i URI-nog vođstva) da se ”država ne mora voljeti, ali se mora poštovati”!?: a kako poštovati nešto što uništavaš da više ne postoji?! – p(r)oziva kao neki tobožnji spas Crne Gore. Nacionalno i građansko nije i ne može biti u suprotnosti. Ne može se u ime tobožnjeg građanskog negirati bilo koje pravo jednom (bilo kojem) nacionalnom entitetu i identitetu. Građansko se najbolje razvija u jednoj multinacionalnoj i multivjerskoj zemlji ako se za sve njene građane do kraja poštuju univerzalna ljudska prava, ako postoji za sve jednaka pravna država i ako su potpuno ravnopravni svi postojeći nacionalni i vjerski, kulturni i jezički subjekti i individualiteti. Ni više ni manje od toga.

U Crnoj Gori je građanska država danas u  najboljem slučaju samo krinka za sveopštu diskriminaciju Crnogoraca, za status qvo u kojemu su Crnogorci nacionalno, vjerski, jezički, kulturno, obezglavljeni i nepostojeći. Sve ostale nacionalne zajednice u Crnoj Gori, tzv. manjine, o Srbima da i ne govorimo, u velikoj su, sada gotovo nedostižnoj prednosti u odnosu na Crnogorce. Da bi se istinski spasila Crna Gora – samo za Crnogorce jedino postojeća zemlja i država, sve ostale nacije i narodi u Crnoj Gori, osim Muslimana, imaju svoje rezervne domovine, što je nepobitan fakat, bez obzira na suprotna subjektivna uvjerenja mnogih njihovih pripadnika – za početak je prijeko potrebno i nužno odmah institucionalno onemogućiti daljnju diskriminaciju Crnogoraca. To znači dati im sva nacionalna, jezička, vjerska, kulturna prava, ponajprije i najviše u početnoj, elementarnoj ravni, putem osnivanja Nacionalnog Savjeta Crnogoraca u Crnoj Gori (sada jedino Crnogorci nemaju taj organ) i procedure društvene ”rehabilitacije” i dediskriminalizovanja Crnogorske pravoslavne crkve i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Crna Gora u budućnosti, ali već i u sadašnjosti, neće više biti nikada ona stara Crna Gora, Crna Gora prošlosti. Nju iz duboke krize ne može izvući nijedan zaseban politički i društveni subjektivitet, ni oni iz nekadašnje DPS-ovske i ostale suverenističke vlasti koji su više decenija tetošili klerofašističkog diva, a naravno ponajmanje sami njegovi današnji neposredni nosioci od kojih su mnogi već na državnim funkcijama ”po dubini i širini”, i koliko vidimo da se spremaju da zapośednu i zaśednu i na čelna mjesta u Vladi. Uistinu je loše što DPS kao najjača suverenistička stranka i dalje istrajava na antiintelektualizmu i na socijalnom elitizmu ili autizmu. Uz ostale razloge (ponajprije visoku korupciju, kriminal i antipravnu, a to znači i antigrađansku državu!), to ju je koštalo vlasti, što je za demokratski život u jednoj zemlji svakako i blagotvorno, ali i dovelo u ozbiljnu opasnost da Crna Gora izgubi svoj racionalan i istorijski osnov bilo kojeg i kakvog nacionalnog i državotvornog (a to znači crnogorskog) postojanja. Strahovitu a sada nemoguće predvidljivu cijenu tog realno sasvim mogućeg crnogorskog državnog brodoloma, platili bi svi, pa naravno i podržavaoci i glasači onih koji se za tuđe interese tako zdušno igraju sa vatrom u nažalost sopstvenoj kući.

Posljedica antiintelektualizma DPS-a i ostalih suverenističkih stranaka (neki od njihovih čelnika su ne tako davno javno poručivali da njih ne interesuje nacionalna crnogorska kultura, već da oni odmah idu na razvoj internacionalne kulture!?)  je činjenica da je priča o crnogorskom identitetu postala već poodavno nalik Potemkinovim selima, kako sam to ustvrdio 1. 12. 2016.g u otvorenom pismu preśedniku DPS-a Milu Đukanoviću, a posljedica socijalnog elitizma ili autizma je percepcija ne malog dijela crnogorskog stanovništva da je i ova i ostala stranačka suverenistička bratija zagovornik i promotor  duboke ekonomske, socijalne, društvene, moralno-etičke i državne nepravde. Što to mentalitetski, duhovno, identitetski, psihološki i filozofski (u ravni pogleda na svijet) znači za običnog crnogorskog građanina ”svih vjera i nacija” i kako se ta i svaka njima slična percepcija odražava na njihovo praktično i političko ponašanje, pa naravno i glasanje, ne treba mnogo objašnjavati, posebno ne iole upućenijem poznavaocu istorije Crne Gore.

Negativan saldo javne percepcije ukupnog suverenističkog stranačkog bloka se upotpunjuje kada se ovome doda neprirodan i za zdrav stranački život potpuno neadekvatan fakat koji se ogleda u tome da na jednoj strani preśednik DPS-a s pravom ukazuje na klerofašistički, militaristički, anticrnogorski, antidržavni, paravjerski i kriminogeni aspekat djelovanja Crkve države Srbije, tj. Srpske pravoslavne crkve, a da na drugoj strani istaknuti pripadnici i članovi, dakle, funkcioneri i odbornici DPS-a u opštini Žabljak u isto vrijeme upravo toj ”sirotinjskoj” Crkvi poklanjaju, tj. besplatno ustupaju državno zemljište za gradnju novog hrama, iako stari već postoji u centru grada!

Onaj ko ne može ili pak neće iz bilo kojeg razloga da u svom subjektu, u svojoj stranačkoj kući, obezbijedi čisti programski, politički, državni, nacionalni, građanski, pravni, suverenitet, ne može pretendovati ili očekivati pun željeni uspjeh i rezultat u demokratskom nadmetanju na političkoj sceni Crne Gore. Nešto neđe ne štima i nešto se neđe ne poklapa, mimoilazi se ono stvarno, realno stanje na terenu i ono ”idealno”, tj. ono što se verbalno i javno govori i ”argumentuje”. Jer, kako je govorio srpski akademik i pravni naučnik svjetskog glasa prof. dr Živojin Perić: ”Država je pravo, a pravo je država”.  Najgore je naravno što u svemu ovome najveće i najštetnije posljedice trpi sama Crna Gora, crnogorsko društvo, crnogorska država i svi njeni građani bez obzira na sve njihove razlike. Bez čistog računa nema pomaka na dalje ni makac. Krivotvorstvo može dalje trajati u bilo kojem vidu i kod bilo kojeg subjekta samo na štetu onih koji i dalje istrajavaju na njemu i na štetu, nažalost, prije svega i iznad svega Crne Gore. Došao je kraj polutanstvu bilo koje vrste. Crna Gora i crnogorstvo, njena veličanstvena istorija, njena dokazana državnost, njen nepobitni civilizacijski i kulturni identitet, nužnost i neophodnost poštovanja univerzalnih ljudskih prava svih njoj lojalnih građana, to trebaju, zahtijevaju i očekuju. Ponajmanje toliko.