BIHORSKA TRAGANJA SEADA RAMEDEDOVIĆA

 Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Sead Ramdedović pripada srednjoj generaciji pisaca. Svojom poezijom i prozom koja se stapa sa odbljescima rodnog Bihora iscrtao je na planetarnoj mapi svoj muhadžirski put ali i puteve brojnih drugih Bihoraca. Na tragu bošnjačke tradicije, Ramdedovićevi poetski i prozni rukopisi nastavljaju trajno književno nasleđe, rodnog kraja modernizujući svoju poeziju i prozu i prateći savremene književne procese i tokove. Ramededovićeva poezija i  proza ne odriče se veza sa rodnim krajem koji predstavlja svojevrsnu zlatnu nit ali i inspiraciju. U autorovim stihovima i prozi su ekspresionistički doživljaji ,,starog i novog svijeta” svojstveni samosvjesnom prozno-poetskom putu: on je kao autor  više posvećen izrazu i sugestiji žive pripovjedačke riječi koja u nešto suženom djelokrugu iskazuje putokaze i senzibilitet ,,novog” doba. Ramdedović je na poseban stilistički  način poklonik maštovite i arhaične, groteskne i samosvojne priče koja svoje tragove nalazi u svojim junacima sa ,,stotinu lica.” Sam Ramdedović u svojoj prozi i poezije krije ključ, polazište, oslonac, koji predstavljaju  mnogobrojne tajne sfere za ulazak u svijet psihe ljudi povezujući tako dodire u  emocionalno-misaonim refleksijama kojima se ukazuje na suštinu samog autorovog djela. Život svoga Bihora pa samim tim i Sandžaka ovaj autor je veoma dobro doživio kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. Bihor ne predstavlja samo poeziju i prozu on kao inspiracija ovom autoru predstavlja istoriju, legende, priče, insanova duševna i fizička stanja koja se paralelno prepliću. Ramdedović vrlo znalački i  umjetnički svjedoči o onom što je saznao, vidio i doživio, tako da je njegov rodni kraj njegov izvor i utočište koje sa godinama dobija sve veću snagu. Poetsko-prozna misao nadjačava polaznu životnu činjenicu i umjetničke slike izrastaju iz konkretnog doživljaja gradeći tako misaono-emotivnu dinamiku koja  prerasta u književni performans koji dominira autorovim djelima.

Čemer i očaj, ćutanje i praznina, zvuci i pokreti, prividi i stvarnost, iseljeništvo i povratak predstavljaju duboki ali i složeni spoj emocija koje izviru iz same suštine autorovog bića. Njegov unutrašnji glas zapravo njegov alter-ego ne ostaje samo u okviru prostora Bihora on se preko ovih magičnih prostora preliva u svijet jednog Luksemburga ,,druge domovine” a to je svijet drugih krajeva običaja, ljudi i vjerovanja. Ramdedovićeva prozno-poetska slagalica predstavlja način na koji autor komunicira sa svojim unutrašnjim svijetom, koji je izgradio ma koliko da ,,novi svijet” predstavlja za njega izazov kojem on odolijeva, toliko on svojim ličnim osjećanjima ali i vizijama pretače sva svoja razmišljanja o onome što ga prati kroz život. Tako se iz realnog svijeta poezija i proza prepliće sa povremenim imaginacijama koje prate Ramdedovića kao autora preobražavajući se u prozno-poetsku stvarnost. Putem slaganja i povezivanja različitih književnih  motiva te na taj način pokreće lavinu metafizčkih galaksija. U poetsko-proznom stvaralaštvu sa puno magičnih tonova vizuelizacija likova nadograđuje se i dopunjavana različitim elementima. Emocionalna praznina tako postaje kulminacioni talas pred koji su utonule sve nijanse boja i zvukova, zapravo to je stanje koje prati autorova aura i refleksija. Svojim stvaralaštvom Ramdedović plasira svoju prozu i poeziju koja je često ispunjen dugotrajnim mukotrpnim (procesom) traganjem za riječima koja će se reći, kao i za drugima koja će namjerno ostati neizgovorene i biti potisnute da ih sami čitalac otkrije. Ramdedović se katkad služi simboličnim sredstvima pri čemu daje prednost slikovitoj naraciji, a nagovještavanjem tajanstvenosti ukazujući na ambijent Bihora u kome ima puno katkad realnih slika katkad dramatičnih dešavanja koja pokazuju snagu autorovih riječi. Kroz poetsko-prozno stvaralaštvo samog autora iznesene su  mnoge lične i porodične drame koje su uzrokovane na  surovim stranicama života, naletom prirodnih ali i često društveno-političkih okolnosti. Dejstva čovjekovih sila koje su katkad namjerne, neminovne, slučajne a nerijetko i udružene, ostavlja mnogostruke i trajne posljedice na jedan uži prostor, ali najviše na samog pisca kao jedinku. Sead Ramdedović  sa umjetničko-književnog  područja i polja predstavlja pisca koji nesumnjivo prirodno i spontano sa mnogo darovitosti za oba književna područja emocionalno i misaono iskustvo, predstavlja i pokazuje kroz svoj  karakter, govoreći o sudbinama, to su i postupci uobličavanja onog što je pokrenuto početnim stvaralačkim impulsom koji sa godinama kod samog autora pokazuje sve veću snagu ali i sadržajnost. Ramdedovićeva jedinstvena stvaralačka iskustva predstavljaju značajan doprinos poeziji i prozi Bihora koji nastavlja svoju itekako značajnu misiju i tradiciju pisaca iz ovih krajeva.

TAEDIUM VITA

Htio sam da govorim o njoj

Mislio sam da će riječi utrnule na papiru

Vrisnuti njenom ljepotom, ili

Snagom dječije volje za životom

Igrom.

Njene su usne kap jutarnje rose

Talasi Jadrana pjene se u kosi

O osmjehu pjesme pjevane su žudne

Evo i ja pjevam

Ja koji se borim s osjetima svojim.

 

Ljubavi su moje umirale

Nestajale, nudile se

I ti koja si tako blizu

I daleko u isti mah

Tu da osjetim ti dah

Predaleko sto zima u nizu.

 

Živim život bez ikakve nade

Vodim s tobom ljubav bez ljubavi

Sve se plašim

Očajavam

Čini mi se da su mi riječi toliko slabe

Klonule

Pokisle.

 

Mala!

Učini da Stvoritelj u meni oživi

Da starost mojih gorkih uspomena

Crne dame samoće

Najzad umre i uvene

A mladost, nova ljubav

Rodi se i odraste

 

Posljednje što je sirotinjski živjelo

Rođeno mojom čežnjom i tvojom neobzirnošću

Umire sa ovom pjesmom

Jer…Ne!

Ovo nije pjesma veselih slavuja

Uz koju se proljeće uspinje

Rađa

Ovo je krik crnih sila

Što kolaju grudima mojim.

 

SAMO TI

Ništa mi više trebalo ne bi

U noćima ovim

Osim tebe i vremena.

Ostajem k’o zgažena ruža

Na ovom putu za nadu

Gnjevan zbog truleži bremena.

 

Moja želja da nestanem

Zaboravim milo Lagatore

Minula je davno

Sad mi i potoci o ljubavi zbore

Dok žubore

A kućice trošne

Zvijezde u zrcalu njiva

Gore.

 

Pijani sveče

Zalud su bile moje simpatije

I luda želja

Majke za sinom, sestrice za bratom

Ostala je u Lagatorima

U izvorima.

 

Godine su mnoge prošle

Koraci mi bjehu žustri

Razdragani

Pred kućom tvojom šljivici pusti

Dobro mi znani.

Grobna je tišina

Al’ neko me zove

Tuđem pragu mami

Pogled se lomi na šljivovoj grani.

 

Nebesa! Ti!

Drhtave su ruke klonule niz tijelo

Spokojno ti vjetar mrsi bujnu kosu

Nestaju planine, prisoje se topi

Suza se bola spavaćicom prosu.

 

U avliji česma potmulo šapuće

Crne se kose rasule po licu

Kap sam vode na napukloj njivi

Vrhovi mi crni razdragano kliču.

 

Ljubavi moja

Musafir mi samo snovi

Roditelji bagremovi

A sve ostalo

Prijatelji, zdravlje, selena i sjena

Jerebasma kruška što nad krovom zri

Ti, samo ti.

 

POČINAK TUGE ZALJUBLJENIH

 

Tebi

Koja si majka slabosti

Što u smiraj dana

Miluju mi dušu.

Zabluda

Koju uzalud pokušavam da odagnam

Sve moje patnje

Malodušnost zore prema prvom pijetlu

Sve je uzalud.

 

Pobjeđuješ

Ostavljaš nejaku pticu ranjenu

Razapetu na hladnom mramoru.

 

Tražim

Zahtijevam

Zapovijedam

Voli!

Oživi to srce što je krvlju mojom

Gusul učinjeno

Nebrojeno puta.

 

Zagonetno ti smjeran pogled

Izgubljen u šumi Jasikovca

Bez slave

Bez moći

Pronaći ću

Pročitaću ga

S varkama dana kad akšamu pođe.

 

Tek kada ga nađoh

Shvatih da sam slijepac

Da su mi oči pokrivene grijehom

Ništa vidno

Pa ni sjaj u njemu

Ne vide.

 

Mjesecima zavjere

Kovali su džahili

Ali Boga niko nikada ne osramoti

Sramota je za čovjeka

Nepravda za pravovjerne

Od pamtivijeka.

 

Toliko smo se uživjeli

Jedno u drugo

Nepravde

Ni koraka dalje

Oprost samo od Boga tražim

A nikako da shvatim

Da osim tebe

Ja nikoga nemam.

 

Poroka nemam

Čovjek ih nikada

Svjestan neće biti

To su samo umišljeno besporočni

Izmislii

Boljima od sebe.

 

Izlaza nema

Iz ovog života

Kad god se poželi

Bekstvo u nepoznato

Kapija se nađe ali suviše kasno

Tad shvatimo da se život

Spustio niz konopce svoje

I na njihovim zavescima

Očekuje dan

Rastanka i proživljenja.

 

Svjestan sam

Težine govora svojih

Svoje trke za razumom

Sebe

Kao ptice grabljivice.

 

Pritisla me osveta života

Ognjevi i vrela

Kako protiv sebe?

Kako se otrgnuti od mučenja

A nepovrijediti

Neoskrnaviti

Ljepotu tvog tijela?

 

Omogući mi

Dozvoli

Da živim

I volim.

MUHABET POD BABOVOM LOZOM

«Kad ti je toliko loše, a ti se vrati. Niko ti ne brani», reče mi Samko i ne pokušavajući da ublaži oštrinu svojih riječi ili zatupi oštricu gole istine koja se zarila u našu priču i na trenutak napravila mučnu pauzu u našem razgovoru. Povukosmo još po jedan duboki dim i ja poslije kraće stanke promrmljah više sebi u bradu: «I to, što kažeš.»

Prije toga sam ga podsjetio na sve komšije i rođake koji digoše ruku na sebe. Eto, baš se bjeh vratio sa Salkove dženaze, pust i tup, k’o da sam htio da što prije odagnam iz glave sjećanja iz djetinjstva kad smo se okupljali oko Osmanovog bunara i slušali mlađanog Salka dok vješto razvlači harmoniku i gotovo neprimijetno šara prstima po crno-bijelim dirkama koje su se presijavale na jasnom bihorskom suncu.

«Omekšali ste vi tamo, k’o kamen mekiš u Suljovoj oranici», nastavi on. «Taman, čovjek njime u vrh glave da te potrefi, ne bi te ni očešao. Tako ste i vi istruhli u tuđini.»

«A znaš», rekoh, »pričao mi Ferid dajov, kad je rahmetli Šemo išao u vojsku da se naš babo jedva rastavio od njega. Držao se za autobus do Stenica i tek tu, kad mu je ponestalo snage i dječačke ruke počele da trnu, pustio je oštru prozorsku ivicu i ostao na putu gledajući u autobus koji se gubio u oblaku prašine, a prozorčić i Šemova glava postajali sve manji i manji, dok nisu postali crna tačka a potom potpuno nestali iza Duljkove stanice. Ispratio je brata koji se više nikad neće vratiti i dugo se kasnije sjećao jedino te crne tačke, pokušavajući da u mislima dozove njegov lik.»

«Kad su devedesetih», nastavih, »naručili nove nišane iz Kraljeva, babo i majka više nisu bili sigurni čiji je koji mezar. Sve humke bjehu jednačite, oble, pokrivene oštrom, divljom travom, bez oznake. Jedino su se razlikovali grobići mrtvorođene Ahmetove djece i one koja su umirala nedugo poslije rođenja. Šest malenih mezara, jedan do drugog, k’o maleni otkosi. Babo je morao raskopati malo, znao je da je Šemov mejt u metalnom vojnom sanduku. Na mjestu gdje je i mislio čuo se zvek metala pod udarcem krampa. Na metalnom sanduku u predjelu lica bio je jedan stakleni otvor, od tereta godina i teške lagatorske smonice staklo se bješe polomilo, a u unutrašnjosti gotovo ništa: samo ostaci vojničke kape i pramen kose, crne kao zift.

Dugo je babo držao u hrapavoj ruci bratovljeve pramenove i pokušavao kroz suze da prizove njegov lik. Ni slika od njega nije ostala.

Noćima je potom ustajao, sjedio na krlji pred kućom i pušio. Ponekad uzdahne, kat-kad jekne…

Amidža Šemo je dopremljen u sanduku tačno na dan kad je trebalo da se vrati iz vojske. Došao je i vod vojnika koji je opalio plotun. Selo zanijemilo. Majka Hajrija prerano preseli na Ahiret da ne bi gledala svog mrtvog deliju. Sad su ležali jedno pored drugog, on dug i prav, ona sklupčana pored bezimenog evlada čijim je nesuđenim dolaskom otišla na bolje mjesto…

«Eh, znam», reče, «što mi to pričaš?»

«Pa, eto, da znaš od kakvog ljudskog hàla vodim porijeklo», rekoh. «I ti i ja. Kako je bilo meni kad sam odlazio? Jesi li se pitao?»

«Jesam, kako da nijesam. Nije ni nama bilo lakše.»

«A kad si viđao Ferida?», pita me gledajući izgubljeno niz Lagatore, kao de čeka da se neko pojavi na Glasovici i zaputi prema našoj kući.

«Kad sam krenuo tamo, išao sam kroz Bosnu, te tako nađoh i Ferida, on mi je i pomogao da odem dalje.

Kaže on meni: – Bujrum kod mene kad god hoćeš i koliko hoćeš. Vi ste zaslužili a i zadužili nas. Kad sam bio na Ljubin kod Dema, poslije podosta godina, nosio me čovjek od radosti pola sata po sobi. Vi ste svi boleć. Svojetljivi.

«Eto, šta da ti kažem? Kako je boleć čovjeku kad ostavi i godinama ne vidi svoje najbliže? Je li sve ovo vrijedno toga? Eto, Ajša juče dođe iz Petnjice i s vrata reče : -Uh, ne može se proći od ovih stranaca. «Mi smo sad jedno drugom stranci!»

«Nekoliko dana pred moj polazak navrati Meša u svom besciljnom lutanju i ispriča mi priču o dva dembela. Jesam li ti pričao?»

«Možda, slabo pamtim. Hajd ‘, ispričaj.»

„U mahali Bebek, u predgrađu Istambula, Sultan Fatih je naredio da se sagradi veliki han u kome će naći utočište svi oni kojima Bog dželešanuhu nije dao nafaku, za sve neradnike i gotovane, dangube i zabušante, džabalebaroše i vjetropire. Htio je veliki Sultan da ih skloni sa džade, da ne skitaju, prose i ponižavaju moćno Osmansko carstvo.

Zdanje je bilo ubrzo završeno, široka zgrada na tri sprata imala je dvjesta pedeset soba, u svakoj sobi po šest kreveta, svaki krevet po dva sprata. Ja Rabi! Na svakom spratu ogromna kupaonica, u prizemlju velika kuhinja u kojoj su se tri puta dnevno spremala razna jela i đakonije. Pravi dženet za badavadžije. Ubrzo u čardak počeše pristizati dembeli sa svih krajeva carstva: iz Persije, Bagdada, Egipta, Arabije, Bosne i Sandžaka. Međju njima je bio i debelguzi Ibrahim iz bihorskog sela Poroče. Ne prođe dugo, a svi kreveti u konaku bjehu popunjeni, tako da su novopristigli spavali pred kapijom, u avliji, a neki i po kaldrmi okolo džamije i konaka.

Sluge zadužene za održavanje konaka, spremanje hrane i čistoću više nisu mogle da čine hizmet tolikom broju dembela, pa pođoše kod Sultana da se požale na loše stanje u konaku.

I još mu rekoše :

«O,Veliki Sultane, najmudriji i najsilniji, nisu oni svi besposličari i neradnici. Mnogo je onih koji su došli da o trošku moćnog carstva uživaju u našima poslasticama i šećerlamama, a i da bi izbjegli vojnu službu i ljute bojeve.»

« Šta predlažete?», pita ih Sultan.

Najstariji i najlukaviji predloži da malo zapale kuću, pa ko krene da bježi, on nije dembel, neka se više ne vraća, a ko ostane ležati uprkos vatri, neka ostane i dalje u konaku.

U jednoj od soba bili su zajedno naš Ibrahim s Poroča i Halid, Crnogorac s Pelevog brijega kod Podgorice, koji je prešao na Islam, jer je čuo za sultanov konak za dembele.

Kad se dim uvukao u sobe i hodnike, začu se halak i vriska. Ljudi su bezglavo trčali prema velikoj kapiji i tražili spas od plamena, neki su skakali kroz prozore, neki visili na balkonima.

Ibrahim s Poroča se okrenu premaHalidu i povika: «Brate, kuća gori! Hajde da bježimo!«

Halid, koji je ležao okrenut prozoru, i ne osvrnu se, nego mu onako preko ramena odgovori: «Kako ti, jadan, nije mučno da pričaš?!»

Halid je ostao u konaku sve dok sluge nisu ugasile požar, a Ibrahim je bježeći od vatre, pao u sultanovu nemilost i morao nazad u rodni Bihor, u maleno selo Poroče, na vrh Đuđa, gdje su ga čekale nekošene livade i neorane njive.»

Slatko se ismijasmo.

«Šta sve nećeš čuti od našeg Meše», veli Samko.

« A kad sam krenuo, noć već bješe pala», nastavljam svoju mučnu priču, »vedra i okupana mjesečinom. Popča je hučala onim svojim noćnim glasom koji me uvijek potsjeti na noć kad sam s babom išao na konak kod daja Murata – na Turijak. Sve rijeke tako tutnje u Bihoru – posebno, prepoznatljivo. Prelazili smo mostom preko Trpeške rijeke, mrkla noć – ne vidiš bijele kobile, rijeka huči, a ja u svom dječijem neznanju pitam baba šta se to čuje tako snažno. On mi odgovara, ali ne mogu da razoputim od buke. Opet pitam. On opet kaže: «Rijeka». Ja sam razumio – lijeska. Odmah sam zamislio nekog bihorskog gorostasa kako na ramenu, zakačenu na kosir, vuče ogromnu lijesku punu lješnika, koja vijuga po zemlji i stvara taj neobični zvuk. Taj mi gorostas i sad iskrsne pred oči kad god nadođu bihorske rijeke…

Osvrtao sam se da pogledam svaku šljivu, svaki prahinjak, znao sam svaku stopu ove zemlje, mogao sam žmureći da odem a da ne pogriješim put, to je moja babovina, moja djedovina, pradjedovina i još ko zna koliko unazad…

Sanjao sam godinama kako stižem na Trpeško brdo i gledam Lagatore od miline. I uvijek je ljeto i uvijek su trave velike, zelene, nepokošene i njišu se na vjetru…

Ja dolazim, sve trčeći s Kutnjeg brda do ispod strinine kuće, grlim je…

Tad mi ispada san.

Sljedeće noći, isto.

Ajša me zadnji put dočekala trčeći niz livade, zagrlila me kao da je znala da ću taj zagrljaj nositi u sebi dok samživ, zagrljaj desetogodišnje djevojčice, moje mlađe sestre. I danas kad mi se kćer privije u zagrljaj, probudi  sjećanja na te tanane, bijele ručice… »

«Hajd’, živjeli», trže Samko jednu domaću i sakri lice u kragni jakne niz koje se slivala vrela, bratska suza.

Sead Ramdedović, rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Lagatorima i Petnjici, a Klasicnu gimnaziju u Beranama. Upisuje studije Prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije : ,,Lagatorske elegije” 1997. i ,,Počinak tuge zaljubljenih” 1998. kao i zbirku priča ,,Međa” 2014. Govori ruski, francuski, njemacki i luksemburski. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu.