Pištolj na Anu je pištolj na Crnu Goru

Pištolj na Anu je pištolj na Crnu Goru

Piše: Slavko Mandić

Ana Pejović, heroina našeg doba, patriota u zlom vremenu koji njedri fukaru i gaji ološ, bezimene krajputaše koji bi bijes i sopstvenu nemoć da iskaljuju prijeteći joj, nemoćni i nečasni, kao i svi uslugari, sa posebnim osvrtom na ovu našu šaku jada, zaboljela ih je dobro. Njena odvažnost i hrabrost, njena stamena i jaka riječ, ubojita za nesoje koji zadrhte i posegnu potom za čopor iz kojeg urlaju sigurni da im je brojnost obezbijedila neophodnu sigurnost.

Udarit na ženu, na damu kojoj svakovrsna vrijednost u očima sija i gađa ih direktno u njihove male mozgove, đe je smještena sva njihova bijeda, znak je nemoći i jada u koji se uplela ta družina, osokoljena od popova crkve Srbije, koji su isto što i oni. Samo još gori i nikakviji. I tada se plaše na ženu udariti sami. Treba im pomagač, da ih upozori da uteknu na vrijeme. A nije ni čudo što su takvi. Gledali su juče kako su ispred vile Gorica isporučili njihovoga vjerskog šefa Prleta, skrivenog  ga prokrijumčarili iz Vučićevih njedara i zakačili za Dritanovu plućnu maramicu da se isplače od sreće što je učinio fukarluk Crnoj Gori. Zajedno sa prijateljem koji se dokopao premijerske funkcije sˊ jasnim ciljem da urniše svoju zemlju i poništi svoj narod.

Anin glas zvoni jače od njihovih pokradenih zvona

Na tom putu sjajnim tekstovima i govorima na patriotskim skupovima, na kojima glas zvoni više no sva njihova pokradena zvona, Ana ih je žestoko zaboljela. Jača za tri koplja od umnih osakaćenika, od hordi u mantijama, kojima ne dozvoljava da minu pored nje, da joj prostor ne zagade, naćerala ih je da pošalju svoje haubice u pokušaju da ućeraju strah u kosti crnogorskoj heroini.

Nijesu uspjele prijetnje ni crne slutnje bradatih nemani. Ni pištolji, ni obilazak klerofašista oko kuće u kojoj Ana živi, nijesu je pokolebali. Jer, ona je ono što je uvijek bila. Intelektualka koja se bori istinom, glasom razuma u koji je utkan najiskreniji i najčistiji patriotizam, naslijeđen vjekovima u kojima su čast, ljudskost, poštenje i junaštvo bili daleko iznad života.

Zato se ljudskog smeća Ana nije mogla uplašiti. Strah je može biti jedino od nefunkcionisanja sistema, jer je ona naučila na uređeno društvo, učeći kao profesor i pedagog učenike vrijednostima na kojima počiva svako društvo. Pa i ovo naše. Ako ne u ovom zlom vremenu raznih šićara i sitnosopstvenika, ono sigurno u onom koje mora doći. Ona nas vodi u to vrijeme da u njega uđemo spremni i da nas ne iznenadi, kao što je  ovo koje sada preživljavamo u neizmjernoj  sramoti i zastiđu od kojeg duša boli.

Ana je predala prijavu u kojoj su svi potrebni podaci. Treba se samo potruditi da se otkriju te junačine koje su htjele vozilom da udare u Anino, prijetiće joj istovremeno pištoljem.
Ko su ti kriminalci spremni da upotrijebe silu i ugroze ljudski život jednoj dami. Gospođi koja svijetli dok u pomrčini naše stvarnosti uspravljeno hoda. Ko su ti jadnici koji bi da nasrnu i koji su nasrnuli, ali to tužilaštvo još ne vidi. I neće, dok je ovakvo.
Neko ipak hoće. I mora. Ima ljudi i u našem pravosuđu.
Ne treba gubiti nadu.
Ana je ugrožena. Od sistema, a ne od bitangi koje je jeftino platila crnomantijaška bradata banda. Śetimo se samo kriminalnih likova koji su virili  iz Cetinjskog manastira, dok su donosili ona dva nepomenika pod pancirnom zaštitom iz helikoptera da obave nečastivi čin nedostojnog  ustoličenja i isprljaju sveti tron svetoga Petra Cetinjskoga.

Hrabroj Ani poruka da nije sama. I njenim drugaricama po patriotizmu Ivani Pajović i i Darinki Ljubiši.

Reagovao bi i zaštitio bi ih premijer, ali nema kad od skrivanja Prleta po Crnoj Gori. I potpisivanja lažnog ugovora, zbog čega će biti debelo nagrađen. Ali, veli poslovica „Ne lipši magarče do zelene trave“.
Ko zna? Viđećemo.
Možda i lipše. Makar na neki od načina.