Kako iz ”gumbulja” klerofašizma ili: Živi bili pa viđeli!

Piše: Goran Sekulović

U Srbiji se nedavno čuo i stav da se Srebrenica morala dogoditi da (nam) se ne bi ponovio Jasenovac. Nikšićki gradonačelnik ovih dana reče da bi s njima  (Srbima) postupali (njihovi po njemu valjda ”neprijatelji” u koje bi se mogli ”svrstati” i oni koji su slavili u Nikšiću Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda, dakle, suverenisti i antifašisti!?), da im može biti (tim tamo njima!?), kao u Jasenovcu, pa se zato ako ih ne može zaštititi država, oni moraju sami organizovati. Vjerovatno, zapravo sigurno da je ovakav narativ nikšićkog gradonačelnika (koji svakako nije usamljen) bio ”logično” neđe na početku razmišljanja samoorganizovanja Srba u BiH što je kasnije imalo za posljedicu i Srebrenicu. Pri čemu, nije nužno da je Srebrenica bila unaprijed ukalkulisana u izrečeni narativ, ali fakat da se desila pokazuje svu njegovu moguću eventualnu pogubnost i opasnost. Strahotu. Strahotu kada razmišljamo do čega sve može doći postojanje strahova – kao psihološke i intimne kategorije pojedin(a)ca i kolektiva koja se i te kako može vještački podsticati, stvarati i zloupotrebljavati i stavljati u funkciju sistemske i planske proizvodnje konflikata i sukoba  – u stanovništvu, tj. ”građanstvu”, koji se u javnosti već uveliko mogu doživljavati kao pozivi na etničko, nacionalno i vjersko homogenizovanje i u odnosu na brojčanost etnije, vjere i nacije na, s jedne strane, istinski nacionalizam, napadački i krajnje agresivni, asimilatorski, imperijalni velikosrpski klerofašizam, te, s druge strane, odbrambeni, tj. reaktivni tobožnji ”crnogorski  nacionalizam”, potpuno ”ravnopravno prisutan i djelujući” kao i ovaj prvi.

Odavno na ovim našim zapadnobalkanskim prostorima nije bitno da li je nešto i koliko ”logično” već da li je i koliko ”stvarnosno” . A to ”stvarnosno” nikako ne mora biti nužno zbiljsko, dakle, istinski logično, već ”samo” realno i stvarno stvarnosno, tj. prisutno u životu i svakodnevici! Počeli smo kolumnu sa primjerom iz Srbije odakle nam vrlo brzo može stići ”legalnost” i ”legitimnost” rehabilitacije i Draže Mihailovića i ostalih četničkih vođa i četničkog pokreta u cjelini. Zapravo, ovo se već desilo i proces je u punom toku i jeku! I sve je povezano i ništa nije odvezano! Sve je u gumbulju! Ali nad tim gumbuljom neko bdi i neko ga planira i usmjerava. Naravno, u tom strateškom procesu može mnogo toga da se izdešava, pa i onog neplaniranog i neočekivanog. Npr., Belveder sigurno nije bio u agendi planera destabilizacije Crne Gore, u agendi koja sva vrvi od upravo te destabilizacije i uništenja svakog osobenog crnogorskog, te sekularnog, antifašističkog i građanskog, multivjerskog i multietničkog identiteta naše zemlje. Ali, ništa zato, ništa za Belveder! Tim prije kada ga se danas faktički odriču čak i ključne crnogorske građanske i suverenističke stranke i to poslije gotovo godinu dana sterilnih pokušaja da se sazna puna istina i sankcionišu odgovorni, kao što će se odreći i nedavnih događanja u Nikšiću, a sve to nažalost i te kako širi prostor i jača i uliva sigurnost i samopouzdanje onih koji su nasrnuli odavno i izvana i iznutra na Crnu Goru svim sredstvima. Jer cilj ne bira sredstva! A cilj se zna! Njemu pogoduje čak i real-politika dijela Evropske Unije koja ide za oformljivanjem većih i ”udruženih” jednonacionalnih država na Balkanu. Nije problem čak ni (ne)moguće mijenjanje postojećih državnih granica, jer kada se izmijeni identitetsko biće jednog relativno većinskog (što im dakako puno olakšava posao!) populusa iliti naroda-nacije zemlje u željenom pravcu, one će svakako same od sebe ”demokratski” pasti! Ovih dana će se održati u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici i okrugli sto o rušenju Mauzoleja na Lovćenu. Anticrnogorski fašistički ”val” neće stati, jer njega hrane mnogo dublji, viševjekovni istorijski strateški planovi i konkretni programi, korijeni, mitovi, falsifikati, zablude, manipulacije, interesi, porivi i instinkti, na koje se sve tako ”logično” naslanjaju mnogi aktuelni politički akteri iz gotovo svih stranaka, etnosa, vjera i ideologija u Crnoj Gori. Puno toga je raznovrsnog uloženo u projekat svesrpske Crne Gore da bi se sada i moglo i hćelo i smjelo odustati! Građanske snage – da ne kažem crnogorske i nacionalne i građanske iliti multinacionalne (međunacionalne!), u svakom slučaju istinske suverenističke, cjelovito identitetske (jer ipak su Crnogorci brojčano najveći narod u zemlji, a na kraju crnogorstvom se uokviruje i crnogorsko državljanstvo, građansko pripadanje i osjećanje bez obzira na etničko i vjersko porijeklo!) – su u manjini i to u opasnoj manjini spram i brojčano ali i agresivno i kadrovski i organizaciono izuzetno moćne velikosrpske opcije u okviru koje su ne samo određene političke snage smještene i po dubini i po širini državne vlasti, od prosvjete do bezbjednosti, već dakako i jak odgovarajući NVO ”sektor” u liku bezbrojnih svetosavskih čuvara tradicije, vjere i identiteta (veliko)srpstva, kao i onaj medijski o kojem ne treba puno trošiti riječi (jer je tako evidentan i reklo bi se i efikasan, osobito od kada su se, i to ne od juče, u njihove redove utkali tako lagodno pojedini ”nezavisni” mediji), a često se prenebregava i nedovoljno uzima u obzir i onaj strateško-dugoročni, naime kulturno-stvaralački (među kojima se ističu Srpski Nacionalni Savjet sa medijskim, izdavačkim i drugim organizacionim jedinicima, i Matica Srpska-Članovi Udruženja u Crnoj Gori i Srpska Kuća, ali i ne treba nikako zaboraviti ni zanemariti, naprotiv!, doduše ne tako transparentne, ali sigurno u krajnjoj instanci i kalkulaciji lako predvidljive i ”logično” očekivane učinke CANU na koje se svakako u strateškom projektu posrbljavanja Crne Gore može i mora itekako računati!), te na ”kraju”, tj. na početku Crkva države Srbije, institucija alfa i omega velikosrpstva u Crnoj Gori, okean svetosavlja u koji se ulivaju sve brojne ”crnogorske” velikosrpske rijeke u našoj zemlji. Za najupečatljivije primjer ove istinske višeglav(n)e aždajske snage uzmimo samo fakat da aktuelni rektor državnog univerziteta dolazi iz njihovih redova.

Zato ne treba nikako potcijeniti opasnost od dalje fašizacije zemlje, tj. olako podržavati i prebrzo prihvatati, a bez ikakvog pokrića, naprotiv!?, tvrdnje da se kod nas ne može desiti ono što se desilo u Srbiji, odnosno da se i ovđe pokret Draže Mihajlovića proglasi kao antifašistički, jer (kao) on nije bio autentično domaći crnogorski, već uvezeno srbijanski ili pak srpski, proizvod. I te kako može! Sve što se dešavalo posljednjih godina – a nažalost osobito od prije nekoliko mjeseci od kada je izabrana nova Vlada –  pokazuje da je to moguće. Čak da se i to i još mnogo čega drugog sličnog već i dešava! Parastosi u slavu Draže Mihajlovića su samo vrh ledenog brijega! Krajnja operacionalizacija i primjena već ranije učinjene revizije istorije na ovim prostorima u velikosrpskoj eliti u Srbiji i u Crnoj Gori i u dijelu naučno-kulturnog akademijskog i akademskog, univezitetskog vrha naše zemlje. Naše pamćenje je kratkog daha. Kako tako lako zaboravismo da je u ”Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika” Crnogorske akademije nauka i umjetnosti stajalo – i još stoji u tom ”povučenom” ”kapitalnom” djelu, jer nikada nije bilo zvaničnog i do kraja otvorenog objašnjenja i sankcionisanih posljedica, te stvarnog raskida sa jednom tako opskurnom tezom, istinskog priznanja ”tehničke greške” i izvinjenja javnosti – da je Draža Mihajlović ”prvi antifašista Crne Gore”. U reagovanju na Rječnik u tekstu ”Crna Gora nema budućnost sa ovim i ovakvim Rječnikom CANU” (Matica Crnogorska je publikovala i Zbornik radova o rječniku koji je priredio Vlatko Simeunović) napisao sam i ovo: ”Riječi Predśednika CANU i njegovo svečano iskazano i euforično inaugurisano ‘No pasaran!’ (‘Neće proći!’) upućeno crnogorskoj nezavisnosti i državnoj i nacionalnoj suverenosti, desetak godina kasnije, odnosno ovih dana potvrdio je i verifikovao, dodatno pojasnio i do kraja razotkrio ‘Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika’. Dakle, ako iz dijela vođstva CANU nijesu uspjeli u svom naumu da na referendumu i u stvarnosti ne prođu crnogorski antifašizam i crnogorska nezavisnost i suverenost, uspjeli su to očito i nedvosmisleno učiniti u Rječniku.” A u jednoj ranijoj kolumni podsjetio sam da je naslov prve afirmativne četničke knjige objavljene u Crnoj Gori, takođe ne tako davno,  bio ’’Memoari jedne Ravnogorke’’: ’’Kada se ne reaguje na takve stvari, institucije i javnost čile i nestaju, a to je danas sasvim vidljivo. Čak i kada ima javnih reagovanja, poput onih na pojavu ’Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika’ CANU, đe piše da je Draža Mihajlović prvi antifašista Crne Gore, sve biva bez ikakvih posljedica, jer su neprobojne tvrđave naših ’institucija’ (da bi to bile one bi morale biti demokratiji i javnosti okrenute, a to znači i ka dijalogu usmjerene, što dakako nikako nije slučaj!) od ’najtvrđeg’ materijala napravljene – potpuno očišćene od bilo kojeg osjećanja odgovornosti, moralnog obzira i stida za (u)činjeno i ne(u)činjeno!?’’

Poodavno je, dakle, sve počelo!? A sada je stiglo dotle da se i pod državnom ”crnogorskom” vlašću može krenuti dalje u operacionalizaciju svega onoga što podrazumijeva stav da je Draža Mihajlović ”prvi antifašista Crne Gore”: da se i javno a praktično pod patronatom i ”propustom” policije organizuju kleronacionalisti i neočetnici da se suprotstavljaju antifašistima koji se zajedno sa nacionalnim Crnogorcima (u Drugom svjetskom ratu za nacionaliste, tj. četnike, nenacionalni elementi su bili komunisti, manjine i Crnogorci) počinju prepakirati kao ”nacisti” i ”fašisti” poput ruskog narativa ali i krvave prakse u Ukrajini spram nacionalnih Ukrajinaca, da se priprema potpisivanje na Vladi već usvojenog tzv. Temeljnog ugovora sa Crkvom čiji su sveci i neki od najozloglašenijih pripadnika Dražinog pokreta, da je na čelu državnog univerziteta neko ko otvoreno uči i poziva drugu državu da svoj uticaj može najbolje u Crnoj Gori da sprovede i realizuje do kraja ako se osloni na paravjersku i paramilitarnu Pravoslavnu Crkvu treće države koja je već jedan vijek u biti okupator ove zemlje, a tvrdi da je, iako faktički vlast, i danas jako i strašno diskriminisana, i ona i svi Srbi, kao u doba Turske carevine i ustaške NDH-a!? Pri svemu ovome, u tom ”gumbulju” aktuelna ”crnogorska” Vlada donijela je i usvojila, dakle, predlog tzv. Temeljnog Ugovora sa Srpskom Crkvom kojim joj se osim prilične državne teritorije u ruke daje i cjelokupno pravoslavno, kulturno, sakralno, baštinsko, tradicijsko, nacionalno crnogorsko i građansko-civilizacijsko blago ove zemlje. I ne samo to. Njime se otuđuje crnogorska istorija, prošlost, identitet, sadašnjost i budućnost. U Preambuli se laže, a u tekstu krade, kako reče Andrej Nikolaidis. I to debelo. Kad se masno slaže, valjda se poviše lakše i ukrade. ”Crnogorski” premijer reče da nije tačno da se u Preambuli tvrdi da je Srpska crkva u Crnoj Gori od XIII-og vijeka, već da je riječ o hrišćanstvu! Time se laže i krade ne samo onih dva vijeka Vojislavljevića koji su prethodno bili na čelu Dukljanske države, dakle, još najmanje dva vijeka prije nego što je Nemanja ognjem i mačem pokorio Duklju i počeo širiti pravoslavlje a negirati i potiskivati katoličanstvo koje je nakon šizme hrišćanstva do tada bila državna religija Duklje (poznato je da je Mihailo Vojislavljević dobio od pape kraljevske insignije koje su u tom dobu bile međunarodno priznanje suvereniteta), već čitavih opet najmanje osam vjekova postojanja hrišćanstva u Crnoj Gori, jer je prvi istorijski zapisani crkveni hrišćanski velikodostojnik iz plejade Dukljanskih i Barskih biskupa i nadbiskupa na ovom našem dukljansko-zetsko-crnogorskom tlu bio biskup Evandar, koji je vladao još u petom vijeku, oko 450 godine! I ne samo da lažu i kradu, velikosrpski šovinisti i kleronacionalisti pljačkaju naveliko, tj. cjelokupni crnogorski istorijski, filozofski, vrijednosno-aksiološko-etički pogled na svijet, sve ono po čemu jesu Crnogorci to što jesu i sa čime su predstavljani u prošlosti i sa čime se predstavljaju (trebalo bi!) danas u svijetu (doduše vidimo vrlo, vrlo malo i u tome je velika, baš velika ”greška” i nerazumna bila politika DPS, SDP, SD.. vlasti: jeste li ikad čuli da je neki crnogorski humanistički kulturni stvaralac ili naučnik bio naš diplomatski predstavnik u svijetu (ne mali broj njih za života nijesu dobili nijedno državno i društveno priznanje!), ili da uopšte i postoji mjesto kulturnog atašea u našim ambasadama, a o tome kako i koliko je vođeno računa o temeljnim identitetskim projektima, npr. Crnogorskoj Enciklopediji, ne treba više ništa reći, sve je kazano u svemu ovome u čemu nažalost danas živimo!). Žele velikosrpski šovinisti i kleronacionalisti da preko tvrdnje o osmovjekovnom prisustvu hrišćanstva u Crnoj Gori (što im je samo maska, jer zapravo misle na ”osmovjekovno” prisustvo Srpske Pravoslavne Crkve u našoj zemlji!?) negiraju i marginalizuju izuzetno značajnu i neporecivu istorijsku činjenicu da je prva državna vjerska institucija u Crnoj Gori bila Dukljansko-Barska nadbiskupija. I upravo je ta Dukljansko-Barska nadbiskupija bila jedan od stožera državnog života i Duklje, i Zete i Crne Gore, stožera crnogorskog pogleda na svijet zajedno sa viševjekovnom Crnogorskom pravoslavnom autokefalnom crkvom. Njihovo djelovanje na prostoru današnje Crne Gore umnogome je uticalo na izgradnju osobenog crnogorskog pogleda na svijet, koji u svim bitnim duhovnim i materijalnim, istorijskim, kulturnim, filozofskim, književnim, sakralnim i umjetničkim svojim ispoljavanjima sadrži sintetičku, simbiotičku, nit Istoka i Zapada, Istočno-hrišćanskog, Vizantijskog i Zapadno-Hrišćanskog, Rimskog pogleda na svijet. Po svom geografskom i geopolitičkom prostoru i mjestu đe se nalazi, te istorijskoj slobodoljubivoj i stvaralačkoj narodno-nacionalnoj nadogradnji na njemu, Crna Gora i nije mogla i ne može drugačije da se konstituiše i da se i dalje afirmiše i razvija – osim dakle na ovaj način: kao drevna mediteranska, pomorska zemlja, civilizacijski baštinik i evropskog Zapada i evropskog Istoka, onako kako ju je vidio i jedan Borislav Pekić u besjedi na dodjeli Njegoševe Nagrade. Sve je drugo nasilje nad Crnom Gorom, njenom državom, istorijom, sadašnjošću i budućnošću. Nasilje koje se može pretvoriti u konflikte i sukobe nesagledivih razmjera. To je pokazala ne samo crnogorska istorija, već i istorija sve do današnjih dana zapadnog Balkana, a i šire.

Sve je, dakle, i ovo o čemu sada govorimo i mnogo što-šta drugo u funkciji totalnog posrbljavanja Crne Gore. U narednom periodu to će se početi realizovati u pokušaju uvođenja vjeronauke u školama (sa ogromnom prednošću svetosavlja u svakom pogledu), ali i u drugim segmentima društva, kao što je policija itd. U Crnoj Gori će se dešavati sve ono što se već dešava, što se vidi i planira u Srbiji na daljoj klerikalizaciji i fašizaciji društva, rehabilitaciji kvislinga i sluga nekadašnjih fašističkih i nacističkih okupatora, dok je ovakva kleronacionalistička i klerofašistička većinski i nadmoćno strukturirana vlast u Crnoj Gori i dok je kao takva u funkciji velikodržavnog imperijalnog nacionalističkog i klerikalno-šovinističkog projekta ”srpskog sveta” Aleksandra Vučića. Živi bili pa viđeli! Bogme i sad se vidi! Ne vidi već sada samo ko ne želi da vidi ili želi baš to da vidi!? Hoće li se ko u Crnoj Gori konačno, organizovano, odlučno, strateški, otvoreno, iskreno i bezsitnokalkulantsko-bezšićardžijsko-patriotsko-nacionalno-građansko-sekularno-civilizacijski tome suprotstaviti od realnih zdravih i reformskih, u potpunosti demokratskih i nekorumpiranih političkih snaga i time postati inicijatori i središte opštegrađanskog i civilizacijskog otpora Crne Gore destruktivnom nacionalističko-šovinističkom, klerofašističkom mraku i zastiđu, budući da je to jedina uspješna moguća ”formula” za stvarni uspjeh čitave Crne Gore – dakako, jedino moguće ostvarljiva na osnovu jednog uistinu iskrenog i kvalitetnog dijaloškog susreta (na nivou istorijskih veličanstvenih vjekova crnogorskih opjevanih od bardova svjetskog pjesništva, koji danas pripadaju svima, bez obzira na bilo kakva aktuelna svekolika  pripadanja, uvjerenja i osjećanja!) onih tako samo(pre)vrednovanih sa istim takvim pozicioniranim možda formalno sada gledajući ”drugim” polom Crne Gore, ali koji su ne samo stvarno stvarnosno već i nužno stvarnosno upućeni gotovo sudbinski jedni na druge kada je u pitanju mir, stabilnost, prosperitet i evropska budućnost zemlje, budući da im je odgovornost zajednička i nesagledivo, beskrajno velika, jer je ulog Crna Gora! Živi bili pa viđeli!