OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,OROZ” BOJANE VUŠUROVIĆ

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Prijestonica Crne Gore je kroz svoju i bogatu i dugu istoriju dala brojne slikare, istoričare, pjesnike, književnike, glumce. Ta umjetnička nit do dana danas traje i najljepša tradicija mladih pjesnikinja s Cetinja se nastavlja. Ovaj put vam predstavljamo devetnaestogodišnu pjesnikinju Cetinja Bojanu Vušurović, sa svojim poetskim prvijencem poetsko-mističnog naziva ,,Oroz”. Poezija Bojane Vušurović proistekla je kao lični čin najdubljeg emocionalnog stanja. Kroz svoje stihove autorka predstavlja unutrašnje lične ekspresije kao plod jakih ličnih promišljanja. Očaj je stanje nemoći, bespomoćnosti u kojem se pjesnikinja nalazi. Autorka koja je ujedno i slikarka, kičicom, ali i perom stvara predivne slike. Ona hoda tankom granicom između života i smrti, u očaju društva ona želi da se svojim stihovima oslobodi psihičkog potresa koji prožima njen život. Ona želi da bude glas i razum svoje generacije. Da stihovima svojoj generaciji probudi ,,usnulu mladost.” U savremenom društvu koje krije mnogobrojnanasljeđa (dogme) autorka vješto izbjegava prošlost iako je ona prati kao stanje emocionalnog duha u mnogobrojnim pjesmama. Bojana Vušurović ne robuje stereotipima ponašanja.

Njena borba teži ka ženskoj emancipaciji za slobodu govora i slobodu izbora u svakoj sferi života, ali i tradicionalnoj borbi za porodicu, s ličnim sferama političkim, psihološkim, pitanjima mentalnog sklopa o ,,maloj naciji” iz koje smo potekli. Kroz svoju poeziju autorka jednostavno, ali snažno uvodi filozofske misli o svakodnevnim razmišljanjima žena (žene) o životu i smrti. U njenoj poeziji je pažljivo preslikan sociološko-ekonomski kontekst koji umnogome određuje zaplet, ali i rasplet svih životnih siutacija. Karakterne crte i životne situacije pretočene u stihovima odlučujuće utiču na dinamiku njene latentne veze s poezijom. Poezija Bojane Vušurović u sebi sadrži elemente jungovskog koncepta, briše mogućnost postojanja izgubljenog identiteta. Naravno, pored ovoga bitni su u poeziji i motivi smrti, zapravo umiranja, ali i slobode, te ona usputna opažanja koja odaju jedan poseban ambijent oviim pjesmama. Poezija autorke obiluje ovakvim motivskim minijaturama na kojima se oblikuje jedan zreli poetski diskurs, ali za čitaoca još je bitnije, uspostavlja se identifikacija sa sudbinom same pjesnikinje zbog koje su ove pjesme vrijedne pažnje.

U pjesmi O smrti autorka navodi:

Smrt je samo nedokučiva granica

Besmrtnosti duše

Jednog smrtnika

U samim stihovima pjesnikinja je opsjednuta tugom i melanholijom kao oblicima ličnog odnosa prema životu. Poimanje melanholije u umjetnosti novog poetskog diskursa je određeno pesimističkim uvidom u položaj mladih u savremenom društvu. Njeno poetsko mladalačko i novo poimanje melanholije zasniva se na bolnom samosučeljavanju s praznim bivstvovanjem u svijetu u kojem autorka prelama svoje lične refleksije nastale iz njene bliske prošlosti. Kao i mnogim pjesnicima poteklim iz Prijestonice u njenim stihovima smrt, bol i cetinjske kiše su pratioci njenih pjesama. Ipak, tako jaka refleksija melanholije i pesimizma, daje određenu jaku ličnu (indivudualnu) crtu i snažan stvaralački pečat kojim neko ko objavljuje svoju prvu zbirku poezije nadjačava mnoge iskusnije pjesnike i pjesnikinje. Njen raskošni poetski talenat prelazi iz pjesme u pjesmu poput zlatnih niti koje vezuju ove stihove filigranskom preciznošću i dosljednošću.

U pjesmi I dalje sama pišem autorka navodi:

I kiša pada kao da shvata

svu patnju koju

neko može u sebi držati

i kao da zna da je ovu moju

nekako teško podnijeti

U ovoj pjesmi autorka pokazuje sklonost ka melanholičnim mislima, slikama i idejama. One

izviru iz karaktera koji predodređuje sudbinu, sudbine, koje ispisuju cetinjske kiše, a odnose se i na doživljaj svijeta kroz prisustvo smisla i bola koji je vezan za svijet patnje. U ovoj pjesmi Bojane Vušurović metaforičkim značenjem kiše koja simbolizuje suze i plač, kao i melanholija se često prenose u vrlo jakom emotivnom stanju. Ako pažljivo analiziramo pjesmu uvidjećemo da figurativni iskazi o kiši, kroz preplitanje spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta, prikazuju njenu (svojevrsnu) žalost. Kiša kao simbol melanholičnog odnosa prema životu javlja se kod mnogih pjesnikinja i čini poeziju jednim dijelom univerzalom. Njen, često, mistični ali i lomni pogled na svijet poezije predstavlja dugotrajan proces koji se kod autorke razvija pored poezije i u slikarstvu pa se ta dva svijeta umjetnosti istovremeno prepliću, čime njena poezija dobija kako na snazi tako i na autentičnosti.

U pjesmi Đe li si sada brate moj autorka

navodi: Je li smrt sloboda ili kazna

je li tuga izazov ili kao sreća nešto što raste

u nama hoće li ikada nestati

hoće li izblijeđeti od godina

hoću li tvoje lice ikada vidjeti ponovo

Što je smrt je li sloboda

što je duša je li besmrtna

je li tijelo samo njen privremeni nosilac

je li ono samo opšta iluzija

U ovoj pjesmi mlada autorka tu usmjerenost ka smrti tumači kao osjećanje ispraznosti melanholika koji svoj život doživljava kao pitanje o smrti tokom, često, besmislenog trajanja. No, pjesma ima šire značenje – da uvijek moramo da gledamo ka svjetlosti i odjecima života jer smo rođeni samo jednom i imamo samo jedan život. Autorka u ovoj pjesmi pokazuje da se melanholija

pojavljuje i uvećava s gubitkom bliske osobe ili gubitkom mladosti i ljepote. Bol koja se često manifestuje i kroz gubitak smisla života (pred mlađim generacijama) pored melanholičnog pesimizma izaziva i emotivne odgovore koji su prisutni u većini autorkinih pjesama. Na poetskom nivou autorka teži tome da nas kroz svoje stihove uvede u paralelni svijet ( u kojem je sve moguće i nemoguće). Vušurovićka ne pribjegava igri apsurdima i ne dovodi u sumnju zakone realnosti. Ona se vrlo stilistički izražava u poeziji punoj nostalgije, jednostavnosti, sjećanja. Ona je pjesnikinja koja predstavlja i horizont i svetionik na često nemirnim i burnim hridima na kojima ona sigurno stoji sa svojom poezijom. Na samom kraju ovog osvrta na poeziju Bojane Vušurović, siguran sam i uvjeren

(jer su ove pjesme ispisivane jakom emocijom i još jačom melanholijom), da će zbirka poezije „Oroz” zadovoljiti sve ljubitelje i poštovaoce lirike i ljepote pisane riječi, a takođe i da će kritičari znati da prepoznaju i rijetke svijetleće iskre ovog rukopisa, koji je nastajao u đevojci, osjećajnoj i misaono vičnoj da zadovolji sve kriterijume pjesništva modernog doba. Za sami kraj citiraću velikana srpske poezije Branka Miljkovića uz čije bih misli možda i najbolje opisao zbirku poezije Bojane Vušurović ,,Oroz“, a veliki pjesnik jendom je zapisao: „Poezija je jasan dokaz života. Ako je vatra tvog života rasplamsana, poezija je, samo, pepeo!“