BIHORSKI DUNJA SPONA KULTURE RAZLIČITOSTI    

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Svaka knjiga, zbornik ili izbor priča inspirisan zavičajem predstavlja izuzetnu dragocjenost sa jezičkog, kulturološkog, identitetskog, i književnog opusa. ,,Bihorski dunja” je (IX) zbornik odabranih priča inspirisanih zavičajem. Mnogobrojni autori koji su uvršteni u zborniku ,,Bihorski dunja” kroz svoje priče provlače svoje geografske, istorijske, kulturološke bliskosti. Zavičaj ipak, u pričama autora pored istorijsko-geografskog određenja ima i vrlo jasnu emotivnu, ali i mitsku posebnost – on je mjesto na kojem smo postali to što jesmo, ali je i mjesto koje iznova stvaramo, kome se iznova vraćamo ali i iznova rađamo. Budući da svaki dan iznova autori iznova preispituju sebe, na isti način mitologizuju zavičaj, stoga on poprima prometejska obilježja, mijenja se u skladu s našom predstavom o nama samima. Pored toga, za ovu dinamiku  priča tipičan je još jedan paradoks – što smo bliži kraju, (fizičkom) to smo bliži zavičaju. Vraćanje u sopstveno djetinjstvo intenzivnije je kada pokušavamo da sumiramo ono što smo uradili, kada se osvrnemo na naš život. Jedna od vrlina gotovo svih priča uvrštenih jeste upravo to spajanje nespojivog, odnosno neka vrsta unutrašnje magije koja je spiritus movens proze. Ipak, glas autora u pričama odzvanja nostalgijom, koja opet nije samo žal za mladošću i prohujalim vremenima već i želja da se sačuva najdragocjeni dio ,,alter ega” autora. Priče autora su ne samo izražajno sredstvo i simbol pisane riječi već i supstitut i utočište pred neizvjesnošću u tuđini. ,,Bihorski dunja”daje sažetu panoramu proznih zrelih ostvarenja u kojima dominiraju motivi ljubavi prema zavičaju, usamljenosti i izgubljenosti u tuđini, ali i prozno promišljanje samog stvaralačkog čina. Ako je udio psihološke dimenzije zaista bitan u priči, kako smatraju književni kritičari, onda je ova proza najbolja potvrda za takva gledišta. U tom smislu može se govoriti ne samo o socijalnim aspektima ovih priča već i o njenim psihološkim osnovama. ,,Bihorski dunja” je prije svega lijepa riznica poniklih u duhovnu i psihološku vezu, priče nastaju u vremenu i utemeljuju se u vremenu to jest u zavičaju. Rodni kraj, ukućani, prijatelji, stare staze, postojbina – postaju sad draži i ljepši, dolaze u snove i ispunjavaju nadom u povratak starom ognjištu. Jer, daleko od svojih, autori su makar kroz imaginaciju  priča spoznali i ledenu stranu života, i u pričama su često bolno prenijeli gdje su istinske vrijednosti i bogatstvo. Za jedan dio autora priča ,,Bihorski dunja”  zavičaj je mjesto rođenja i odrastanja vezano za geografsko porijeklo. Za druge, zavičaj je mjesto sigurnosti koje ne treba napuštati, treći ipak smatraju da je najvrjijedniji emocionalni, unutrašnji zavičaj kojega gradimo tokom čitavog našeg života. Bez obzira na to kojoj god se tački gledišta priklonili, zajedničko im je obilježje da je zavičaj čvrsta tačka koja nam služi poput orijentira na životnim putovanjima. Zavičaj je ishodište i mjesto povratka; zavičaj koji nosimo u sebi daje smisao onome što činimo i upravo takve su i ove priče u zborniku.

Ove godine je jubilej vrijedan pažnje, Festival Zavičajne staze-Bihor slavi svoj XV jubilarni rođendan. Godine koje su za nama kao i one koje su pred nama na najljepši način nam svjedoče da Festival ,,Zavičajne staze-Bihor” živi kroz ogromnu energiju jednog najznačajnih utemeljivača ove kulturne manifestacije, neumornog poslenika kulture i medija Mirsada Rastodera. Želeći da očuva duh, integritet, autentičnost svoga rodnog Bihora ali i da vrati makar privremeno svoje Bihorce iz daleke dijaspore razasute širom svijeta. On je 2007. Godine. pokrenuo festival ,,Zavičajne staze” čija je tematika zasnovana na pričama i posvećenosti Bihoru njegovim običajima ,,malim” i ,,velikim” ljudima zbog kojih je i pero slavnog Ćamila Sijarića bilo poznato na EX-YU prostorima. Festival je afirmisao i ugostio veliki broj stvaralaca ne samo sa EX-YU prostora već i onih koji žive širom svijeta. Festival je postao prepoznatljivo mjesto okuplljanja istaknutih stvaralaca i kulturnih pregaoca. Ona jaka autentična spona kosmopolitskog duha uvjek spremna da promoviše i afirmiše mlade umjetnike, pisce, pjesnike, glumce, slikare, i da ih podstakne i podrži na njihovom putu.  Moja iskrena želja je da ,,Festival Zavičajne staze-Bihor” zaživi i kod institucija sistema prije svega kod Ministarstva kulture ali i kod šireg dijela dijaspore  kao značajna manifestacija koja afirmiše ljepotu i književno nasljeđe Bošnjaka-muslimana ali i svih drugih koji žive na tim magičnim prostorima.

Bošnjačka kultura u Crnoj Gori, čini dragocjenu zlatnu filigransku nit koja je neraskidivo povezana sa njenim etničkim          jedinstvom i teritorijalnim varijacijama, koje su nastajale na prostorima Sndžaka zbog različitih društveno – političkihih  i istorijskih okolnosti u kojima se gradio jedan jedinstveni etnos. Afirmativni     odnos prema sopstvenoj kulturi jeste uvažavanje sopstvenih kulturnih normi u svakodnevnom životu koju treba da grade ali i da čine društvene i intelektualne elite jednog naroda kakav je upravo Bošnjački. Kulturno nasljeđe Bošnjaka jesu sva ona kulturna dobra, materijalna inematerijalna koja Bošnjaci kao narod smatraju svojim, sa kojim se identifikuju, i koja su važna za njihov identitet. Naravno to je prije svega bosanski jezik, književno nasljeđe, spomenici kulturne baštine, folklor, arhitektura, gastronomija. Uzmimo samo jedan egzaktan primjer iz ljepote bosanskog jezika i čini mi se poodavno zaboravljenu ljepotu arhaičnih izraza: Nije bilo kuće bez pogleda, bez vode, bez zelenila, bašće, avlije, česme, bez doksata, bez čardaka, sećije, senđera, mangala, ibrika, ćilima, jorgana, dušeka, dušekluka, serdžade, sofre, banjice… Sve to zajedno čini ljepotu bosanskog jezika ali i zavičaja kome se pripada. Islam je jedna od neodvojivih identiteskih obilježja Bošnjaka, ali je u svakodnevni život stanovništva utkano i puno običaja naslijeđenih iz predislamskog perioda, ali i običaja primljenih od drugih etničkih grupa sa kojima vjekovima dijele isti prostor.

Različitost i bogastvo kulture i multikulture Bošnjaka u Crnoj Gori, čini jednu hediju ili ti poklon koji afirmiše sve vrijednosti i ljepotu Bošnjaka pa samim tim i ljepotu Crne Gore. Ako kroz kulturnu prizmu upoznamo jedan narod i njegove kulturološke fenomene možemo samo da budemo bliži jedni drugima i da taj dio nasljeđa svi zajedno podržimo kako bi književni, likovni, jezički, umjetnički, dramski, arhitektonski, muzejski  ali i svi drugi dragulji Bošnjaka zasijali punim sjajem. Bošnjaci u Crnoj Gori su poseban fenomen ali i u čitavoj Evropi, jer u toku svih vjekova postojanja su ostali dosljedni, Crnoj Gori vjerujući u demokratske procese, i na taj način su dali svoj puni doprinos u ostvarivanju ideje nezavisnosti Crne Gore. Crnogorsko istorijsko i kulturno nasljeđe, je neodvojivi dio i sinonim  za prožimanje i povezivanje različitih civilizacija koje su kroz vrijeme ostavile mnoštvo tragova na ovim prostorima pa samim tim i Bošnjačke. Na raskršću kultura i konfesija razvijale su se duhovne vrijednosti koje danas povezujemo kroz kulturnu galaksiju, interkulturalizam i multikulturu na tome moramo istrajati jer to je naše zajedničko bogastvo. Naravno ovaj moj  osvrt kako sam započeo moram i završiti u duhu i poruci Festivala Zavičajne staze-Bihor ,,Bihorski dunja.”Zavičaj je iznad života natopljenog prošlošću i uzvišen prostor u kojem se susreću nasleđe i običaji. Meša Selimović ističe: Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasleđa, istorije i cjelokupnog životnog iskustva vezanog za svoj kraj. Generacije i pokoljenja traže i nalaze u zavičaju arhetipske slike svoje genealogije, starozavjetnih predanja, iako niko ne može vjerno zamisliti svoje pretke dalje od dvije loze. Jedan izraelski pjesnik je utvrdio: Čovjek je samo kopija svog zavičaja, a T. S. Eliot kaže: Zavičaj je tamo odakle izviremo. Veliki pjesnik Gete rekao je da čovjek sve duguje zavičaju. BIHORSKI DUNJA MOŽE BITI ZAVIČAJ SVIH NAS!!!