ORIGINALNI DUH VELIKOG MEŠTRA-decenija od smrti hrvatskog novinara MILORADA BIBIĆA – MOSORA

Piše:  mr Željko Rutović

ORIGINALNI DUH VELIKOG MEŠTRA

Filozofijom života, duha, vrijednosti, etičnosti, originalnosti i  karaktera, povezao je ljude, prostore i kulture. Sinonim za druželjubivost, otvorenost, srdačnost, nezaboravnost, harizmu, sve to i više od toga, bijaše  znameniti splićanin Milorad Bibić – Mosor (1952- 2012).  Ovaj diplomirani inženjer elektronike, svoje oglede, formule, račune i strujna polja, nije  propitivao i provodio  na njenom terenu, već jedino i samo za njega na izazovnom  magnetnom polju  novinarstva. A ono za njega, koliko tek u posebnom izrazu  bijaše široko, te kao takvo za mnoge daleko i visoko.  Misliti bibićevski, onako  privilegijom duha  odabranih kao što bijaše   on, značilo je uvijek originalnu  razliku  neomeđenu bilo kojim  uticajem prolaznih nametnutih  “autoriteta” paradne sve-moći. Za njegov svjetonazor sve  je to tek  bilo izazov terena vrcavosti  duha , lucidnosti  i šarma na čijoj agori se  niko nije mogao     naigrati pored njega. Njegova  igra išla je ne  korak, nego trokorak u odnosu na prolazne i relativne mjere  visokog računa  i sitnog šićardžijstva. Sve takve i račune i račundžije i sada sa nekog  drugog mjesta on  nadigrava, šaljući onima  koji znaju na vrijeme da shvate   od života pouke i poruke.  Mnogo prije trajnog odlaska ka Lovrincu ovaj vrsni mešter života i riječi pronikao je u istinske dubine života i  lavirinte njegove prolaznosti kojima je prkosio  nepobjedivim duhom okrećući stvarnost na onu stranu na kojoj sunce vječno sija. Zato i  danas i sjutra, sija i sijaće  njegova ljudska zvijezda koja nam se u  sentimentu sjećanja približava i preliva bilom bojom okupanom romantičnim mirisima  splitske rive na čijem sunčanom horizontu sjaji i bodri sve nas,  topli i široki Mosorov šarmerski osmjeh.

Kao profesionalni novinar radio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, sarađivao u zagrebačkim Sportskim novinama, riječkom Novom listu, ljubljanskim listovima Delo i Dnevnik, mariborskoj Večeri, sarajevskom Oslobođenju, skopskoj Večeri… Njegova specijalnost bijaše sport, a uža disciplina košarka sa kojom je rastao i srastao, dajući joj i kao sportski djelatnik i kao novinar svoje najbolje godine, energiju i emocije, koje su bile nezaobilazni dio njegove harizmatične i osobene  ličnosti. Tek u kulturi sjećanja ovih medijskih kuća  i svih njegovih poklonika, po aršinima naprednih  civilizacija Bibić mora ostati ljudskom i duhovnom baštinom prvog reda.

Bibić 2003. i 2005. godine dobija godišnju nagradu za knjige sportske publicistike, Split je prva liga i Zlatna košarka Mirka Novosela, takođe, on je autor  i scenarija za filmove o dvojici velikana splitskog, dalmatinskog i hrvatskog fudbala Frani Matošiću i Vladimiru Beari,  kao i knjige o splitskom košarkašu  Dinu Rađi Moj Galebe. Čovjek koji je  živio za Split, njemu je  dao čitavog sebe, stvarajući i pišući, znajući da se u  pisanim tragovima čuva njegova povijest, kultura,  običaji i  tragovi. Splitske pjacete, kantuni, fešte, feštađuni i balun, šale,  klape i more,  Gripe,  Plinara i Poljud,  bila boja, stopili su se sa Mosorom, urasle u njegov ljudski DNK, na način da je svako  naknadno sjećanje na Split  nezamislivo bez Mosora.Svaka budućnost Splita tražiće sebe i u kulturološkoj prošlosti imena ideala Milorada Bibića. Jer, kako tumačiti, istraživati i  osvježavati nostalgične hronike sjećanja na ljude, mjesta i događaje Splita šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bez njegovih knjiga Zakon pjace i  Zadnja pošta Riva.

Suvi arhivski žig romantičarskih naslova ovih knjiga  svojevrsni jei bogati  doprinos iščitavanju sociologije grada koji iznad konvencionalnih formalnosti  uspostavlja i visoko poštuje nepisane  urbane regule, neizbrisive i  vječne, pamtljive i prenosive u nasljeđe memorijskog koda i ljudi i grada.  Pad iz životnog ispita Zakona  pjace  ostavljao bi trajne  posledice koje se nijesu mogle nadomjestiti nikakvim kasnijim  formalnim zvanjima i priznanjima. Zato je ovaj zapis o  lokalnim specifičnostima splitskog života u pokretu na njegovim  drevnim pločnicima i ulicama, od Bibićeve omiljene Tršćanske, pa na dalje, istovremeno i univerzalna poruka – priča o trijumfu trajnosti nepisanih urbanih kodeksa u kojima i ljudi i  vremena traju.

Originalna i nijednoj drugoj slična TV emisija “Mosorijada” ostavila je trajan i neizbrisiv pečat lucidnosti i duhovitosti kojom je razoružavao svoje sagovornike, uvodeći ih u svijet neposrednosti na način da su emisije rado gledane i godinama dugo i dugo  prepričavane i pamćene. Taj medijski format nekonvecionalan, atipičan, životan i nepredvidiv,  praćen je  od svih socijalnih struktura,  životnih dobi, elita i puka. Samo “Mosor” je to znao i umio. Neponovljivo.

Način na koji je pristupao životu, radu, ljudima i vremenu,  Mosorova je  garancija časnog  traga u vremenu.  Očekivao je od  drugih ono što je  i sam bezrezervno  pružao:  doslednost, iskrenost, principijelnost. Tim tragom koračao je ne smetajući nikom a blagodareći dobrom namjerom svakom. Taj trag obilježio je ne samo rodno mjesto, grad Split i državu Hrvatsku, već svaku njegovu tačku susreta sa ljudima, sa drugima, nezavisno od nacije, vjere, religije, ideologije… Mosor visoki i veliki čovjek koji je daleko  i  gledao i vidio.

Originalnost novinarskog izraza i neposrednosti kojom je relaksirao i sagovornike i čvrste medijske žanrove, Mosoru su, iako nije žudio za njom,  donijeli veliku popularnost, jer je baš takav i svoj  prkosio  postmodernom globalnom novinarskom konfekcionizmu i njegovim profitnim usmjerenjima, ne podilazeći jeftinom tabloidnom populizmu niti aršinima korporativne medijske industrije.  Uvijek svoj i neobično običan, sa lakoćom je  demonstrirao kako treba pomiriti visoko interesovanje javnosti, s jedne, i primjenu etičnosti medijske profesije sa druge strane. Šarmantna, onako splitska autohtona provokativnost ovog velikog meštra, izbor sagovornika, dinamika i erudicija, za života su mu obezbijedili konvencionalne esnafske nagrade,  a još i više,  svojim životom zaslužio je  visoko cijenjeno ljudsko poštovanje i iskreno sjećanje.

Njegovom smrću mnogo je izgubila šira regionalna javnost, koja je pojedinačno i svaka na svoj način komunicirala sa medijskim rukopisom ovog vrsnog majstora svog posla. Taj rukopis ostaje trajno nasljeđe kosmogonije i  kulture originalnog duha koji se ne da prepisati i  oponašati,  upravo zato, jer Mosor je  jedan, svoj i neponovljiv.

Pamtiti znači trajati. U ovim riječima neka traje posveta Bibićevom radu i životu. Neka posvećenost njegove životne pouke bude putokaz posvećenosti svakog pojedinca svom poslu i ljubavi  prema istom.

Boravkom raznim povodima i susretima u Crnoj Gori, Mosor je stekao velike simpatije i veliki broj prijatelja, koji će kazivanjem o njemu i njegovim brojnim anegdotama punim vrcavog duha čuvati ga od zaborava. Bez sumnje, Milorad Bibić – Mosor to je zaslužio, a zaslužnicima originalnog duha i ideje, i ljudi i vrijeme daju pravo na trajno sjećanje. Može li se više!

Sa ponosom na poznanstvo, komunikaciju,  zajedničko provedeno vrijeme, i u njemu zajedničke teme,  zahvalnost  na energiji višeg nesvakidašnjeg smisla kojom me je od milja popularni Mosor, nesebično i srdačno darivao.

Hvala mu za  izuzetnu i  rijetku posebnost po kojem vremena traju i  sjećanjem  nostalgičnih slika svijet ljudskog dobra po imenu Mosora prizivaju.

Autor je publicista i sociolog kulture