Pogled na urbanizam ”Bloka 5” u Titogradu (III)

Urbanizam ”Bloka 5” je, i uz vaskoliku moju kritiku koja naprijed slijedi, ali (pod obavezno) izuzevši njegovih 5 nesretnjih nebodera (liše života i zdravlja onijeh koji u njima prebivaju) – taman bijela rada ili ljubičica (kako je komu milije ili draže) u odnosu na, primjerice radi: u manjoj ili ogromnoj mjeri (i u više ravni) – taman crne ruže savremenoga urbanizma Titograda: novonastalih i novonastajućih stambenih kvartova u okolici Delta City Shopping Mall-a; onoga veljega kvarta na Zabjelu – jugozapadno od brda Ljubović, pa sve do ulice 27. marta, etc. (nazdravlje i dugi život tamošnjima žiteljima).

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. – iz Građanah (Riječka nahija)

Dakle, začetkom druge polovice 70-ih godina protekloga stoljeća, u doba neoracionalizma, kad su urbanistička teorija i praksa po svijetu bijelomu, bile poodmakle od nekih promašaja modernističkoga urbanizma, i ukazivale na neophodnost humanijega pristupa i gradskotvornije suštine u oblikovanju gradova, s temeljnim ciljem dostizanja više i neposrednije prožetosti izgrađenoga prostora i njegovih žitelja, tj. arhitekture i čovjeka – kod nas nastaje urbanistički plan ”Blok 5”, autora Vukote Vukotića.

Što to u ovom naselju nije dovoljno humano i gradskotvorno, a moglo je – i moralo biti?

Ulažem u analizu.

Najprvo (da ne propuštim i ostanem dužan):

Urbanizam ”Bloka 5” je, i uz vaskoliku moju kritiku koja naprijed slijedi, ali (pod obavezno) izuzevši njegovih 5 nesretnjih nebodera (liše života i zdravlja onijeh koji u njima prebivaju) – taman bijela rada ili ljubičica (kako je komu milije ili draže) u odnosu na, primjerice radi: u manjoj ili ogromnoj mjeri (i u više ravni) – taman crne ruže savremenoga urbanizma Titograda: novonastalih i novonastajućih stambenih kvartova u okolici Delta City Shopping Mall-a; onoga veljega kvarta na Zabjelu – jugozapadno od brda Ljubović, pa sve do ulice 27. marta; etc. (nazdravlje i dugi život tamošnjima žiteljima).

Ma, nijesam mora’ ni hodit tako daleko, no sam se moga’ ustavit odma’ tu blizu ”Bloka 5”, na ono novonastalo ”klinasto” stambeno naselje naspram a śeverno od ”Bloka 6”, u onome uśkom crijevu pomeđu ulica Nove Dalmatinske i Đoka Miraševića – i na taj ekstremni primjer antiurbanizma našega doba!

Upravo spomenuta naselja su tako osmišljena da se komotno za njih može reći – da su naše urbanističko zastiđe 21. stoljeća.

Za potanku analizu ove naloge/gužve u zgradarstvu (nekizi bi rekli: betonska džungla), nehumanosti i ostaloga što ih karakteriše – ovđe nemam ni volje ni skoposti.

Uglavnom, sigurno je da nijednoga stručnoga i (u tomu smislu) etičnoga razloga za takva urbanistička rješenja – ne može i nije moglo biti!

Drugo (da ne preskočim i budem neobjektivan i nekorektan):

Ne može se poreći da stvoreni prostor pred: ”prvom” zgradom ”Bloka 5” (zgrada koja gleda put istoka ili put grada – najbliža gradu), i – nizom od četiri zgrade, tj. njihovim śevernim ”krilima” koja ”gledaju” put śevera i Momišića – nemaju nekoji urbanistički značaj.

Dakle: mislim isključivo na ostvarene prostore ispred spomenutih zgrada – prema ulicama (kolskim saobraćajnicama) i duž tijeh ulica, jer se – sa one druge, zadnje njihove bande ili pozadi, već ”gleda” u (za mene) ogromnijem dijelom urbanistički neuspjelu unutrašnjost ovoga bloka.

Tačno je da je: sačuvano ono postojećega zelenila uz tološku džadu (što je bilo normalno i za svakojega urbanistu obavezujuće); zatijem, gledano od građenih struktura pa put juga – oslobođen prostor put te osunčane i na tu prisojnu bandu; i da je – saobraćaj (naravno i stacionarni) smješten na rubove i u ćoškove naselja (što je jedino i bilo logično).

I, liše spomenutoga – što to još tamo uopšte ima kvalitet u prostoru?

Za mene – ništa!

Suštinsko pitanje glasi: da li je sve nabrojano dovoljno za ovoliki distrikt na ovoj ovako značajnoj lokaciji u gradskom tkivu Titograda – i sve ono što se ovđe moglo urbanistički činjeti (a nije se učinjelo/postiglo) – da bi urbanizam ”Bloka 5”, u prostoru i vremenu – uspio?

Opetujem, za mene – nije, iako kad se pogleda snimak vaskolikoga naselja odozgo (recimo: iz aeroplana) – sve izgleda divno, krasno i bajkovito.

No, spuštimo se mi (barem) do kraja ovoga teksta – na zemlju!

Na bogomdanoj potpuno slobodnoj lokaciji, uokvirenoj sa četiri saobraćajnice i površini od 24 ha, na kojoj je, znači – sve građeno po prvi put, tj. bez krpljavine postojećega (nije ga bilo), moga’ se lijepo osmisliti: grad u gradu!

Namjesto odabranoga modela urbanoga sistema koji je doveo do:

• višijem dijelom labave urbane matrice;
• pretežno neprijatnih razdaljina pomeđu struktura;
• nezgrapnih proporcija pojedinih zgrada (o neboderima da i ne zborim);
• djelimično teško sagledivih volumena i oblika tijeh građevina;
• one taman pustopoljine kudijen ”teče” (bajagi) glavna unutrašnja pješačka staza/”ulica” – ili (bajagi) okosnica po longitudinali cijeloga naselja (a koja ”povezuje” nebodere);
• prevaziđene scenografije u prostoru (besmislena perspektivna ”skraćenja”);
• zaludnjih/nehumanih vizura;
• odbojnih internih ”dveri” na 17 bojevah (neboderi: P+16);
• dominanti (samo) sporad dominanti, … –

ka’ recidiva urbanizma iz doba moderne, uz – za naše mjerilo, ipak, moramo priznati – pretežno nehumane spratnosti ovoga naselja (iako su u procesu projektovanja (u odnosu na urbanističko rješenje iz DUP-a) spuštane: neboderi sa P+20 na P+16, a sve ostale zgrade u prośeku za po dva boja), i – nečesa što na papiru djeluje (laički komentarisano) lijepo i dopadljivo ili (jezikom arhitekte i struke) dobro i uspjelo, a u stvarnosti i u konkretnom fizičkom prostoru moglo je – i bolje i kvalitetnije (i to dosta)!

Zarad svega ovoga odozgo – poželjna i (za mene) neophodna je šćela biti:

• kompaktn(ij)a urbana struktura, tj. koncentrisanije strukture;
• u tipološkom smislu, dosljedna i dorečena introvertna kompozicija (sa sekundarnim, ali ne i doslovno zapostavljajućim odnosom spram četiri saobraćajnice, koje objektivno – nikad ne mogu (i ne moraju) postati intimne gradske ulice);
• kompozicija koju tvori skup zatvorenih ili poluzatvorenih blokova tipa ”kare”-a (nije nužno da moje kolege i koleginice odmah i na prvu na ovom mjestu ovi ”kare”-i podśete na neoklasicizam u urbanizmu (uglavnom) 19-og stoljeća);
• unutrašnje prave/istinske pješačke ulice (formirane jasnim arhitektonskim okvirom – čovjeku prihvatljivih dimenzija);
• gradacija i ritam (slijedi množina) prostora, … –

što bi oformilo taj – grad u gradu – uz očuvanje naslijeđenoga četinarskoga fonda, ka’ i njegovo prožimanje sa dijelom novonastalih zelenih ”tampona” u unutrašnjosti ovijeh ”kare”-a.

U takvoj kompaktnijoj urbanoj strukturi, stacionarni saobraćaj bi takođe bio smješten ili ćušnut po obodu ovih 24 ha.

Sve upravo nabrojano i opisano, bilo je mogućno ostvariti sa spratnošću zgrada od (najvišijem dijelom) P+4 do (samo poneđe sporad: kompozicije volumena, siluete ukupnoga naselja, mentalnih orjentira, …) max P+8.

Kratko: protivim se gradnji stambenih zgrada u našem glavnom gradu, koje bi imale dvocifren broj nadzemnih etaža.

Nema se preše za tijem!

aktuelno