Dritanov ples po tankoj ohridskoj žici

Piše: Slavko Mandić

Ko zna da li je Dritan doputovao u Ohrid helikopterom, ili nekim drugim prevoznim sredstvom? Da tamo na licu mjesta vidi od open nastavnika razredne nastave Vučića i Rame što mu je činjet po pitanju Open Balkana? Naučiće ga oni, nadao se, veselo poskakujući dok je izlazio iz letilice. Blizak mu je helikopter, cijeneći iskustvo sa ustoličenja nedostojnog Jovana, 05. septembra 2021. godine, kad je Cetinje bilo u neviđelici zbog bačenih bojnih otrova i šok bombi na građane, čiji je jedini grijeh bio neslaganje i nezadovoljstvo što se ovaj čin srama, kako su smatrali, dešava mimo njihove volje u prijestonom gradu. Ali, sad kad se prelet brani i takvoj grdosiji kao što je Lavrov, možda je sigurnije suvozemnim velosipedom. Ko će ga znati. Samo da Dritan ne ugrozi sebe, jer bi to značilo da bi direktno ugrozio i nas same. Ne daj bože veliki. Što bi mi bez takvoga, koji može na sve strane istovremeno. Njega ima i za njih i za nas a i za trećega, četvrtoga, petoga. S druge strane, čvrsta povezanost sa Vučićem, a ovoga sa Putinom, značajan su garant da vasionska raketa, kojom svemirski ministar Rusije prijeti Crnoj Gori, neće biti upotrijebljena protiv zrakomlata koji zluži sa open prevoz našega Dritana. A i zašto bi kad su, makar po tom pitanju, na istoj strani? Mada se čini da su i po drugim, kad god to zatreba. Naravno, misli se na temeljno prisajedinjenje Abazovića Vučiću.

Po dolasku u Ohrid Dritan nije krio zadovoljstvo. To je potvrdio izjavom da su svi naši spoljnopolitički partneri tu. To mu je značilo i potvrdu o važnosti njegovog prisustva na Ohridskom samitu. Uslijedili su neformalni susreti sa albanskim premijerom Ramom i američkim ambasadorom u Srbiji. Kasnije ih je bilo i sa ostalim šefovima vlada zemalja učesnika i EU diplomatama.

Zanimljivo je prijateljstvo Rame i Dritana. Toliko zanimljivo da je ovaj odovud morao da demantuje albanskog svevišnjeg Ramu da nije tačno da će Dritan da uvede Crnu Goru u Open Balkan tokom ohridskog zasijedanja.
To je razbijesnilo rusko-EU saveznika Vučka koji je ispunjivaču njegovih želja u Crnoj Gori jasno i glasno saopštio: Ako hoćete dođite u Otvoreni Balkan, ako nećete vaša volja, niko neće da vas tjera. Dritan je na to, onako ispod glasa, da bi smirio ranjenog lava kazao da se radi o pruženoj ruci za sve inicijative koje znače napredak.

Jasno je da se Abazović zaletio kad je obećao Vučiću glas Crne Gore za Otvoreni Balkan, jer našoj državi ulazak u tu asocijaciju nije potreban. Mi smo pred vratima Evrope, a Srbija je prilično daleko. Posebno ako nastavi otvoreno da podržava Rusiju i Putinovu zločinačku agresiju na Ukrajinu. Samo Srbija nije Rusiji uvela sankcije, i to se više ne smije tolerisati. To Evropa zna i vjerovati je da će srbijanskom preśedniku njemački kancelar Šulc to uskoro javno saopštiti. Mada je EU politika prema Srbiji glavni krivac što se Vučić danas ponaša kao usamljeni strijelac koji može što drugima nije dozvoljeno. I sve to zbog nedostatka  snage EU da mu kaže jednom za sva vremena da je Kosovo suverena država i da sa tom činjenicom nema trgovine. Slabost Unije plaća Crna Gora, a čega sve još ima između bivših i sadašnjih EU zvaničnika i Vučića, znaju oni između sebe. Jednoga dana ni to neće biti tajna. Pod uslovom da Putin dozvoli svijetu još da živi.

Da li je Vučićeva poruka Abazoviću, saopštena kao ukor đetiću, malome i sitnom igraču, koji nije neophodan, ali ako hoće-može da uđe u kolo, iz kojeg, znajući pojedine igrače, više neće tako lako moći van, pitanje je na koje će crnogorski premijer smišljati odgovor prilikom povratka u Podgoricu. Što će biti kompenzacija srbijanskom vladaru, znaće se, bez sumnje, brzih dana. Hoće li to biti Temeljni ugovor, odnosno ugovor, kako je pravno valjani naziv dokumenta, ili kakve nove nevolje kojima će Crna Gora biti izložena, vezane za popis, državljanstvo i ko zna što još. Jer, jasno je da Abazović voli Vučića više nego cijelu Crnu Goru. I nije sam. Tu ljubav ne skriva ni njegov koalicioni SNP partner.
Vučić ga je pozvao zadnjega dana juna da dođe. A kad dođe, viđećemo.

Cijena za sve to može da bude visoka. I za jedne i za druge, ali svakako najveća za Crnu Goru. Pad vlade značio bi novu muku i novo potiranje, finansijsku i svaku drugu  propast.
Zato je potrebno imati pameti, ali otkud kad nam je to najdeficitarnija roba. Ni grama na zalihama. Ako je neko pomislio na Crnogorsku akademiju nauka ili Univerzitet, tamo je nema a nije je ni bilo. Osim kod rijetkih pojedinaca. Tamo su zvanja (pos)kupljena, ali znanja nijesu mogla.

Valja se priśetiti da od same ideje formiranja manjinske vlade nije mali broj onih političkih analitičara koji joj nijesu davali nikakvu šansu za duže preživljavanje. Razlog je heterogena politika koju vodi Abazović, ona slična klackalici, na kojoj je čas gore, a čas dolje. Malo lijevo, a malo više desno. Malo s jednima, a malo bi i sa drugima. Bratski sa svima, a posebno sa onima koji Crnoj Gori krv piju i crpe iz nje to malo kiseonika što je ostalo.

Insistiranjem  na  Otvorenom Balkanu, a ne na čvrstoj namjeri da naša zemlja što prije postane članica Evropske unije, Abazović čini ustupak Vučiću, stavljajući interese Crne Gore u drugi plan.  Protivi se ovoj ideji čak i lider Demokrata, nekadašnja uzdanica zapada, Bečić, koji je naglim zaokretom u desnu stranu, izgubio dizgine i dao ih Abazoviću u ruke. A ovaj, sa 4 poslanička mjesta, drma Crnom Gorom i u onoj klerošovinističkoj i  u ovoj manjinskoj vladi.

Dokle brate rođeni? Može mu li se otvoreno reći da ako neće da zaštiti svim kapacitetima Crnu Goru, i ako mu ona nije važnija od Srbije, slijedi razlaz, pa kud koji mili moji.
Ima li snage kod vlasnika fotelja da ih se odreknu ako su interesi države u pitanju? Ako ima, ne treba više čekati. Ionako smo odocnjeli.