Paralaža za potrebe domaće verzije Open Balkana

Piše: Slavko Mandić

Crna Gora sigurnim korakom korača ka Evropi. Ako je Dritan silom vlastitog nauma, uz pomoć podostroške klerosvijesti ne ućera u Open Balkan, što bi značilo korak naprijed, a najmanje 10 nazad. Pa baš ni taj jedan naprijed nije siguran, ali zato ovi koji unazad vode, apsolutno jesu. Da je to tako, i još gore od toga, objasnili su do danas više puta brojni analitičari. Ljudi od struke i nauke saopštili su prilično neznavenom narodu, koji jedva da umije pročitati namjeru premijera da nas odvede u Otvoreno stradanje, ili drugim riječima Otvoreni Balkan, što je to što bi Crna Gora izgubila i ko bi od aktera ove jednočinke dobro omastio brk. Nema sumnje, u pitanju je Dritanov prijatelj Aleksandar Vučić, koji sve čini da nastavi otvoreno dokazivanje političkog, ekonomskog i kulturnog uticaja, tj. dominacije Srbije i Srba na prostorima bivše Jugoslavije, prvenstveno Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Śeverne Makedonije. Vučić bi u to kolo, kad bi mu moglo bit, upregao i Hrvatsku, ali je ona, na njegovu žalost, već članica EU i NATO alijanse. Unutra bi i Kosovo, ali njega neće Kurti.
Jasno je zašto bi Albanija u Otvoreni Balkan. Kao i Srbija, njihov cilj je stvaranje Velike Albanije. Ne zanima ih mnogo Evropa. Samo da se dovoljno razastru po Balkanu, da zagrabe koliko im Vučić dozvoli, i to je, bar za sad, dovoljno.  Što u tom društvu sumnjivih ište Śeverne Makedonije, prilično je nejasno. Oni su za Vučića samo jedan potrebni potpis više. Makedoncima će biti u kasnijoj fazi nametnuta pravila iz njegove laboratorije potpune nejednakosti partnera, koju će morati u potpunosti da slijede kako bi mogli da pokupe mrvice sa te trpeze, sa koje će najveći uzeti sve što im bude trebalo.

To Crnoj Gori sigurno nije potrebno. Ona je pred vratima Evrope i da nije bilo pogubne apostolske vlade Zdravka Krivokapića, sklepane u ostroškom manastiru, pod patronatom srpskih popova i njihove crkve, ona bi već bila odškrinuta i mi bi polako, ali sigurno ubrzo zakonačili među EU prijatelje. Ali, zlo nikad ne zatvara oči. Budno je i vreba. Ne zanima ga strahotna posljedica niti śećanje na krvavi rat devedesetih godina prošlog vijeka. Ne opominju ga strašne slike razaranja prijateljske nam Ukrajine a ni monstruoznih zločina koje Putin, ideološki blizak Hitleru, pa i popovima crkve Srbije, čini nad nedužnim civilima, posebno ukrajinskim ženama i đecom, starcima i nemoćnim. To je ono što agresor, po pravilu čini, kada kreće da „oslobađa“ teriteroju na koju je krvavom namjerom zakoračio. Ne dodiruje ga krv koja potocima teče, jer je malo krvožderima tuđe muke i nevolje. Oni bi iznova još, i još, sve dok ne napoje svoje bolesne duše.

Zanimljivo je da Vučiću u ovom slučaju nije zasmetalo suvereno Kosovo. On bi ga htio kao  državu više u Otvorenom Balkanu, koju neformalno ne priznaje, mada je suštinski to davno uradio. Kako bijedno zvuči ta sprdnja srbijanskih intelektualaca kada poju slavujskim glasom sa javnih vučkoidnih tribina SNS-a „Kosovo je srce Srbije“. Baš jeste. Ne može ni Vučić da uđe dok mu kosovske vlasti ne dozvole. Znaju to svi, ali zar nije otac nacije sam kazao da je „Laž srpski državni interes“. Jeste, bio je u pravu Dobrica. To je nacionalni interes i što više slažeš, veći si patriota i srboljub.
Ko laže, taj i krade. Odavno je poznato. Zato je srbijanskim domoljubima ne samo dozvoljeno, nego se podstrekavaju da što više kradu, posebno od Crnogoraca i Crne Gore. Formiraju se opskurne istoričarske trojke, čiji je zadatak da ubijaju crnogorsku istoriju, kulturu i tradiciju i da je pripisuju Srbiji. Imaju i oni nekakvu svoju, ali ne svijetli kao ova naša. I nema tu strahotnu iskru slobode koja, kad u kam udari, zaište ćeranje gube iz torine. Svom snagom, ne plašeći se za vlastiti život. To im treba da zapjevaju svoju laž nacionalnu na našim guslama.

Kad Abazović sve to zna, pa iako je možda vidio danas raspomamljenog popa u našem manastiru na Cetinju, kako ćera Crnogorku što se svom duhovniku i svecu moli, pričajući mu o pogromu koju Crnogorci doživljavaju od okupatora iz Srbije cijelo stoljeće, i još malo više, zar mu ne zaiskri pred očima potreba da se posveti svojoj državi, a ne tuđinu? Zašto se davat onome koji bi nam trag satro? Zar nam naša država nije najveći interes i najveća svetinja?

Možda će premijeru oči otvoriti preśednik opštine Nikšić, izvjesna Šubara Kovačević, četnik koji skida crnogorsku zastavu sa zida zgrade lokalne uprave. On to čini iz mržnje prema svemu crnogorskom, ali i zbog potrebe da se dodvori srpskim popovima i hercegovačkoj bandi koja mešetari i lumpuje po gospodskom Nikšiću. Ne sada, no u vrijeme dok ova pošast i zlo ne uskoči da mu razara slobodarsko i čojsko tkivo.

To Nikšićani ne prihvataju. Izašli su da kažu lokalnom prvijencu što misle o njegovom primitivizmu. Ali, on to ne razumije. Prase, simboličko pominjanje koje ima smisla sa činedojstvovanjem, ražanj i šljiva koja se ośeća na kilometar.

E jada, naš Nikšiću.
Ali zar isto ne reći našem Kotoru, Cetinju, Herceg Novom, Mojkovcu, Budvi, Beranama…