OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,JEDNOM U VIJEKU” RAJKA JABUČANINA

 Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Istaknuti crnogorski montenegrista Rajko Jabučanin, objavio je svoju novu zbirku poezije zvučnog naslova ,,Jednom u vijeku.” Zbirka je podijeljena u četri ciklusa i to: Ditirambi nepobjedivih očajnika, Donjokrajske elegije, Eho gorkog ponosa i Ode svjetlosti. Žak Prever francuski pjesnik (1900-1977) jednom je u svojim dnevnicima zapisao: ,, Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.” Godinama je Jabučanin u sebi gradio svoj mistični svijet poezije, koji je duboko sazrijevao u njemu želeći da iskustvo svoga dosadašnjeg života i svoj patriotizam prenese drugima. Svaka od pjesama u ovom ciklusu može se i treba čitati kao odvojena cjelina, one su međusobno povezane i  grade koherentan svijet, samog autora  ali svakako da odražavaju autorov  pogled na svijet koji jeste poseban to je svijet u kome je identitet, domovina i rodno ognjište jedna i  jedina Crna Gora. Poezija i jeste stvar identiteta.

U pjesmi: ,,Jednom u vijeku” autor navodi:

Donji kraj me opet sebi zove,

Gdje vječita ljubav ljude grije,

Tu će proći bolne noći moje,

Ali više nikad kao prije.

Forma ovih pjesničkih stihova je izrazita: oni jesu (orfejski) nostalgični sa koherentnim, osmišljenim svijetom (rodnim krajem) u kom su u prošlosti vladale neke druge i drugačije vrijednosti on definiše jasne granice identiteta, ali i okolnosti  na sopstvenu perspektivu, a samim tim i na fragmentarnost iskustva i znanja koja nosi u sebi. Autorova osjećajnost ide ka dominantnom kulturnom diskursu. Većina autorovih pjesama je napisana u stilu rime.  Rima je duša poezije, ključ za otvaranje njenih tajni i kapija. Kod Jabučanina je evidentna perfektna rima koja se gotovo uvjek nalazi na kraju stiha, postoje brojni načini da se pjesma dobro rimuje uz pomoć različitih oblika i vrsta rime što i sam autor najbolje prezentuje u svojim stihovima.

U pjesmi: ,,Bratska” autor navodi:

Poznajem te iz toplih priča,

Bratska mi ljubav srce grije,

Osjećam li to tvoje korake,

Vraćaš se kući pored gimnazije,

Neka se noćas dese sva čuda,

Čujem li to pjesmu i muziku lire?

U meni se prepliću snovi i java

Čekam te da dođeš među žive.

Melanholija iskazana prema lirskom subjektu u ovom slučaju pjesnik ulazi u auru ovog sjećanja, pjesnik prepoznaje, takoreći, pojašnjavajući karakterizaciju ,,davno prohujalih godina i vremena” o kojima stilski lijepo kazuje Jabučanin. Dakle, iako naizgled pjesma govori o svijetu savremenom (ili čak snu) o nekome njemu bliskom međutim, semantička težina se jasno prenosi na pjesmu. U melahonličnom umu pjesnika nastaje semantička asocijacija, pjesnik ,,prepoznaje“ sebi bliske semantičke fragmente i „smješta“ ih u stvarnost, a više se odnose na „drugi svijet“ to jest na drugu obalu na koju je lirski subjekt prešao. Svijet smrti ,,svijet mrtvih“ ima svoju kulturnu i semantičku strukturu pjesnik ove stihove prožima prozirnim, eteričnim tonovima; svijet u kojem postoje drevne denominacije. Istovremeno, ovaj svijet je izuzetno siromašan, ograničen na sve moguće načine u poređenju sa „svijetom živih“; postojanje onih koji se nađu u kraljevstvu smrti jeste postojanje sjenki upravo onakvih o kojima je pisao i Leso Ivanović.

Pjesnik se kroz svoje stihove mapirao lične tematske preokupacije, pokušavajući da predstavi koliko je moguće koherentnije tumačenje onoga što u zbirci piše, s tim da se mora naglasiti da je to tek jedno od (mnogih) mogućih tumačenja. Jabučanin je jasno lingvistički određen, ne izlazeći van društvenog ali i kulturno-istorijskog konteksta. Osim toga, autorovi pjesnički subjekti nisu ni periferne ni slučajne pojave, već rezultat određenog izbora specifične poetičke i egzistencijalne postojanosti autorovog pjesničkog pregnuća. Ideološki i poetički koncept pritom nema samo ulogu u zadavanju diskurzivne osnove željenog oblikovanja u simboličkom sistemu, već i sasvim konkretnu narativnu ulogu na nivou na kom je poezija dio umjetničke cjeline. Dok jača sopstveni identitet u tom konceptu, dakle izvan sebe samog, Jabučanin postaje nosilac njegovog etosa, pjesnikovo sopstvo pronalazi se i potvrđuje u (ne)zaobilaznim putem, u novom začetku narativnog identiteta koji se stalno precizno  filigranski prepliće kroz stihove.

U pjesmi: ,,Cetinju” autor navodi:

             Ne dozvoli

            Da budeš uspomena

            Usnuli grade časti,

            Jer popadaće pod tobom oni,

            Što te htjedoše ukrasti.

Kako je pjesnik shvatio Cetinje kao simbol, nacionalnog, društvenog, kulturnog, vjerskog i državotvornog identiteta tako mu i daje sopstveni performans. Ovaj univerzum je ponekad izuzetno okrutan, morate platiti za sopstveno  postojanje visoku cijenu u njemu, ali jedno se ne može poreći: njegova (crnogorska) vitalnost. Nema tu alegorijske hladnoće već je pjesma sami pokušaj, karakterističan za modernizam, da se oživi prošlost, vrati izgubljeno, ponovi ono što je rečeno, čineći ga novim, neobičnim, čak neshvatljivim, ali živim da opstane i u teškim vremenima. Pjesma posvećena Cetinju  je ,,spomenik”, ne, samo uspomenama na ljudsku hrabrost u mnogim pa čak i u novim društveno-političkim okolnostima. Ovo nije samouvjerena hrabrost moćnog čovjeka (pjesnika) koji se ničega ne boji zbog svoje snage ovo je pjesma o crnogorskim herojima.

Siguran sam da će pjesnička zbirka Rajka Jabučanina ,,Jednom u vijeku” biti izuzetno toplo prihvaćena od publike i prezentovana u Crnoj Gori. Iskreno vjerujem da će ova zbirka poezije se dugo i pažljivo iščitavati, i da joj je obezbijeđeno počasno mjesto među najvažnijim poetskim knjigama makar njegovog a i našeg rodnog grada Cetinja.